Sudamja: prilika za skazanje! Kako su Splićani slavili svoga nebeskog prijatelja

stdClass Object ( [id] => 1018918 [title] => Sudamja: prilika za skazanje! Kako su Splićani slavili svoga nebeskog prijatelja [alias] => sudamja-prilika-za-skazanje-kako-su-splicani-slavili-svoga-nebeskog-prijatelja [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Sudamja, svetkovina gradskog patrona sv. Dujma, dio je pučkoga kulturalnog identiteta grada Splita. Taj je mjesni blagdan bio stožerni datum pučke kulture kroz stoljeća i povod raznovrsnih svečanosti, kako nabožnih tako i pučkih, prilika za skazanja iz kojih se razvio humanistički teatar, te za glazbu, u čijem su se skladanju isticali katedralni kapelnici (njome su se Cecchini, Lukačić ili Bajamonti upisali u europsku baštinu).

Sudamja je i u 21. stoljeću ostala i gradska fešta, i upravni praznik Grada Splita, i pučki festival. Grob Dujma, splitskog biskupa u Dioklecijanova doba, prispjeloga baš iz Antiohije iz koje je Dioklecijan vladao svojim dijelom Carstva u doba tetrarhije, prvotno je bio na Manastirinama pred vratima Salone.

Kada su onamo prispjeli Slaveni – koji će se, zajedno sa starosjediocima, latiniziranim Ilirima, ubrzo amalgamirati u srednjevjekovne Hrvate – kosti biskupa umorena mučeničkom smrću prenesene su u 7. stoljeću, za nadbiskupa Ivana Ravenjanina, u Split i položene u nekadašnju carsku grobnicu. Mauzolej cara Dioklecijana postao je Katedrala sv. Marije u nebo uznesene, ali je kolektivnom imaginariju stekao i zadržao ime Sv. Duje.

I veličanstveni zvonik – simbol Grada i središnji motiv gradskoga grba, koji su Splićani izgradili, kad su već Katedralu našli gotovu – naziva se isključivo Dujinim imenom. Budući da je spomendan Dujmove smrti često padao u Veliki tjedan ili uskrsnu osminu, Split je odavna odredio – što je u 13. stoljeću uneseno i u Statut grada Splita – da se sveti Duje štuje 7. svibnja. U tom Statutu, koji je 1312., kompiliravši mnogo starije pravne i ine uzance komunalnog života grada Splita, određeno je da svatko u Splitu mora blagdan svetoga Dujma časno štovati i slaviti.

Ne može biti sumnje da je procesija jedna od okosnica tradicije, iako joj se itinerar mijenjao: nekad je išla gradskim ulicama, uključujući i Pjacu kad se Split proširio, do Katedrale; poslije drugoga svjetskog rata njezin je put bio skraćen, zapravo osakaćen, kao i svake slične vjerske manifestacije na otvorenu prostoru (tijelovska procesija na Pojišanu smjela je kružiti samo u dvorištu); od devedesetih je zapasala Rivu, koja je prethodno bila dio Sudamje, ali samo pučke a ne i crkvene fešte.

I u toj se pučkoj tradiciji nešto izgubilo (na primjer, veliki pano do Matejuške, na kojemu je svatko mogao pratiti brojeve izvučene na tonbuli, koji je „preživio“ još samo u trećem činu Tijardovićeva Spli'skog akvarela), nešto se dometnulo (na primjer baš oltar na Rivi), a nešto traje li traje, bez obzira na režime i prilike: sajam odnosno fjera (ne moreš bilivit kako smo nekad bili podložni tuđim jezičnim utjecajima). Dujin je blagdan bio, naime, i glavni godišnji sajmeni dan (a taj je karakter sačuvao na pučkoj razini). Reklo bi se da je Splićanima sajam bio važniji od procesije.

I pjesma, na kraju krajeva, govori: „Sveti Duje, ča tê lipa fjera!“, a ne: „Sveti Duje, krasna ti je vjera!“ Da se ne spominje tipično splitski utilitarni četverostih molitve svecu zaštitniku: „Sveti Duje Splita grada, / providi mi čakod mlada! / Ako li mi ne providiš - / u crikvu me Ti ne vidiš!“ Pokajnički treba priznati, poslije ovoga, da ima i nabožnih stihova, na primjer: „Sveti Dujme, mučeniče / Splita grada zaštitniče!“ Doduše, standardni jezik toga dvostiha indicira da nije nastao u čakavskom puku, nego ha je sročio neki učen poučavatelj pustopašnog puka. Napokon, ipak je misa, valjda, stožerni moment tog blagdana koji je i gradska svetkovina. Zašto se ta misa ne služi u crkvi sv. Duje? Jedan od mogućih istinitih odgovora glasi: zato jer u Splitu nema crkve s tim imenom; najbliža je na Manastirinama u Solinu, sazdana 1695. Iako će mnogi Splićani govoriti o Katedrali sv. Duje, iako će Stolnicu na Peristilu tako zvati i dragi gosti iz Hrvatske – splitska prvostolna crkva ne nosi ime gradskog sveca zaštitnika, nego Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo.

Još je napola legendarni Ivan Ravenjanin, prenijevši u VII stoljeću sjedište dotadašnje solinske biskupije i metropolije iz razorene Salone u Dioklecijanovu palaču, posvetio Dioklecijanov mauzolej u novu katedralu davši mu ime Gospe od Uznesenja, kako svjedoči povjesničar i izabrani biskup Toma, koji nije bio posvećen, pa je ostao arciđakon. To ne znači da sv. Duje nije već i tada bio osobito štovan u Splitu, kao i prethodno u Solinu. Ne bi mu inače od davnina bio namijenjen naslov nebeskog zaštitnika nadbiskupije i grada Splita. Uobičajeno jest, ali nije obvezatno da svecu zaštitniku bude posvećena i katedrala.

Eto, šibenska stolna bazilika posvećena je sv. Jakovu apostolu, a zaštitnici grada su sv. Mihovil arhanđeo i sv. Kristofor; u Dubrovniku je katedrala također posvećena Gospi od Uznesenja, a grad svetom Vlahu (odnosno Blažu); i u Zagrebu je stolna crkva posvećena Gospi od Uznesenja, a nebeski su zaštitnici hrvatskoga glavnog grada, po naučavanju Katoličke crkve, jedan okupatorski madžarski kralj (Ladislav, odnosno László, koga je Ritter-Vitezović uzalud pokušavao načiniti Hrvatom) te zaštitnik pivarâ i bačvarâ sv. Florijan; i u Rimu je stolnica, tj. Papinska katedralna nadbazilika, posvećena Presvetom Otkupitelju, pa je nitko tako ne zove, nego Sv. Ivan u Lateranu, po moćima koje su u njoj pohranjene, ali ne jednog Ivana, nego obojice prvih: i Krstitelja, i Evanđelista, dok su sveti zaštitnici Grada apostoli u njemu pogubljeni: Petar i Paval.

Uostalom, i u žiću sv. Dujma, koje se pod naslovom Sctenije xiuota i muche blasenoga sfetoga Duijma Archibischupa solinschoga nahodi u dubrovačkoj Franjevačkoj biblioteci, tvrdi se da je svoju prvu stolnu crkvu u Saloni sv. Duje krstio „u Ime blaxene bogorodice Marie“. Ako je to točno, to znači da naziv Stolnice nasljeđuje baš Dujinu tradiciju, jedan od markera splitskog identiteta. Splićani svetog Duju zazivaju stoljećima, pa i danas, najskoli stariji. Manje kao zaštitnika (u tu svrhu i dalje prednjače uzdasi „Gospe moja“, „Isuse moj“, „sveti Ante moj“), pa ni kada se zapanje (jer tada izleti: „muko Gospe“), nego kao svjedoka, prijatelja u nevolji – pa se čude i zlamenuju: „sveti moj Duje, vidiš li ti to?“.