U splitskim vrtićima, onima koji su u vlasništvu Grada, do 24. svibnja traje natječaj za upis djece u ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a to su "Grigor Vitez", "Radost", "Cvit Mediterana" i "Marjan".
Novu pedagošku godinu i roditelji splitskih mališana i odgojitelji očekuju s dozom strepnje - prvi zbog bojazni da im dijete ostane neupisano, drugi zbog toga što im plaće, ali i pedagoški standardi, zaostaju za mnogim sredinama pa, kad se ta dva faktora sjedine, ispada da za manje novca rade sve teži posao. Kako stvari stoje, i splitski odgojitelji mogli bi, ako se nešto hitno ne promijeni, slijediti riječke kolege koji ovog tjedna idu u štrajk.
- Hrvatska u okvirima Europske unije ima najeduciraniji stručni kadar u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja - kaže Emanuela Zavoreo Rakić, odgojiteljica i sindikalna povjerenica Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK) u vrtiću "Radost".
- Stoga, realno bi bilo očekivati da ta odgojiteljica ostvaruje mjesečne prihode koji su dostojni i njezine izobrazbe, ali i važnosti, kompleksnosti i odgovornosti posla koji obavlja. Nažalost, ni jedno ni drugo ne vrednuje se onako kako ova struka to zaslužuje. Pri tome ne mislim samo na odgojitelje, nego na cjelokupnu strukturu zaposlenih unutar sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja zahvaljujući kojima se isti taj sustav već dugi niz godina i održava na životu - kaže Emanuela Zavoreo Rakić.
No, kolike su zapravo plaće radnika u predškolskim ustanovama Grada Splita? Plaća za spremačice koje imaju 15 godina staža je 552 eura neto, a za radnike koji imaju srednju stručnu spremu 691 eura neto, dok se plaće za odgojitelje i stručne suradnike s 15 godina staža kreće između 850 i 930 eura neto, što je daleko ispod plaća u mnogim drugim, pa i susjednim gradovima.
- Iako je sindikat postigao da se nakon 15 godina stagnacije plaća za radnike napokon poveća zaključenjem kolektivnog ugovora i njegovih izmjena i dopuna, neki naši radnici i dalje imaju plaću ispod minimalne plaće utvrđene Uredbom Vlade Republike Hrvatske, odnosno malo veću od toga - kaže Anita Jurić Golo, pravna povjerenica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) za Dalmaciju i članica SOMK-a.
- Također, razlika u plaći radnih mjesta za koja je potrebna najniža stručna sprema i onih za koja je potrebna najviša stručna sprema sve je manja.
Potplaćenost radnika u predškolskim ustanovama vodi daljnjem obezvrjeđivanju sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koji je važan dio obrazovnog sustava i važan segment u intelektualnom, emocionalnom, socijalnom i kognitivnom razvoju djece i potpora roditeljima u odgoju, kao i u usklađivanju njihovih obiteljskih obveza i rada. Iz ovog razloga odgojitelja na tržištu rada nema, a administrativno i tehničko osoblje, kao i pomoćno osoblje ne želi raditi loše plaćene poslove, već traže dobro plaćene sezonske poslove. Posljednja crta obrane u zaštiti prava djeteta na kvalitetan radni i predškolski odgoj i obrazovanje i zaštiti prava radnika u vrtićima je Državni pedagoški standard, koji se, nažalost, u praksi ne poštuje, a posebno u odnosu na jaslične skupine, za koje najviše nedostaje mjesta - kaže Anita Jurić Golo.
- Odredbe Državnog pedagoškog standarda ne samo da se ne poštuju, nego se i sustavno radi na daljnjem njihovu kršenju - dodaje Zavoreo Rakić.
- Kako to izgleda? Osnivač, primjerice, svake godine vrtićima šalje upute o "preporučenom broju djece" unutar skupina, a prije novih upisa. Ne moram napominjati da su navedene "preporuke" o broju djece mimo dozvoljenog broja u odnosu i na prostorno-materijalne uvjete i u odnosu na broj djece s teškoćama unutar njih. S druge strane, odgojno-obrazovne ustanove koje bi trebale biti inicijatori promjena nabolje i zauzimati stav prema osnivaču da kršenje odredbi Državnog pedagoškog standarda ne može i ne bi smjelo proći, svake godine šutke prihvaćaju "preporuke" i tako se priča o preuzimanju odgovornosti vrti u začaranom krugu nedjelovanja. A u tom začaranom krugu sudjeluju i odgojno-obrazovne ustanove i osnivači i nadležno ministarstvo koje ponavlja da se s navedenim problemima obraćamo na krivo mjesto. No, gdje god da se obratimo, izgleda da se obraćamo na krivo mjesto - kaže Emanuela Zavoreo Rakić.
Kako to izgleda u jednom prosječnom danu u vrtiću? Uzmimo za primjer jednu mješovitu odgojnu skupinu djece od treće godine života do polaska u školu. Takva skupina može imati maksimalan broj od 20 djece pod pretpostavkom da prostorija u kojoj borave ima sto metara kvadratnih, odnosno zakonom propisanih pet kvadrata po djetetu, te da u njoj nema nijedno dijete s teškoćama u razvoju. Ako u skupini ima djece s teškoćama u razvoju, tada broj upisane djece automatski treba smanjiti, ovisno o stupnju teškoće upisanog djeteta. Tako bi to trebalo biti da se propisani standardi poštuju.
- U praksi to, naravno, izgleda drukčije - kaže Emanuela Zavoreo Rakić.
- Skupine broje znatno više djece, zna ih biti 25, 26, u nekim vrtićima i više, a djece s teškoćama u razvoju unutar skupina zna biti i više od dvoje. Prostori u kojima borave naša djeca mahom su neadekvatni, skučeni i loše opremljeni. Djeca ne samo što borave u jednoj sobi deset sati dnevno, ona u mnogim vrtićima nemaju ni dvorište. Nepoštovanje Državnog pedagoškog standarda ujedno znači i da u mnogobrojnim vrtićima kuharice i kuhari obavljaju posao koji bi trebao raditi dvostruko veći broj ljudi, a pomoćno osoblje koje je također u deficitu pokriva puno veću kvadraturu od zakonom propisane. Nadalje, nedostatan broj stručnih suradnika s obzirom na broj upisane djece ne omogućava adekvatnu suradnju s odgojiteljima ni adekvatnu pomoć djeci kojoj je pomoć potrebna. Nedopustivo je da svako dijete nema zakonom zagarantiran jednako dostupan, siguran i kvalitetan vrtić i da cjelokupni sustav ranog i predškolskog odgoja počiva isključivo na entuzijazmu, ljubavi, požrtvovnosti i predanosti radnika, a tu prvenstveno mislim na odgojitelje kao nositelje djelatnosti. Dječji vrtići su bili dužni uskladiti svoju djelatnost s odredbama Državnog pedagoškog standarda još prije deset godina, a danas još uvijek razglabamo o problematici koja je već trebala biti arhivirana u neka prošla vremena, a sve zbog nepoštovanja zakona na kojima sustav počiva. Zbog svega toga nam ni djeca, a ni radnici ne ostvaruju sva svoja zakonom zajamčena prava - zaključuje Emanuela Zavoreo Rakić.
Što napraviti?
Ukratko, Split, a i čitava Hrvatska, daleko su od ostvarenja tzv. Barcelonskih ciljeva sukladno kojima su članice Europske unije još do 2010. u vrtićima trebale ostvariti obuhvat djece od 33 posto od rođenja do treće godine te 90 posto djece od treće do šeste godine života. S obzirom na zakonska ograničenja i manjak mjesta u vrtiću, prednost pri upisu u desetosatne programe imaju djeca zaposlenih roditelja, dok djeca roditelja nižeg socio-ekonomskog statusa ostaju neupisana, a upravo za njih je od neizmjerne važnosti pohađanje predškolskih ustanova. No što se uopće može napraviti za djecu i za radnike vrtića?
- Odgojitelji postaju deficitaran kadar i stoga je nužno za početak ulagati u materijalna prava ne samo odgojitelja, već svih struktura zaposlenih u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, nužno je povećati broj zaposlenih i pronaći neophodan novac za ulaganje u prostorno-materijalne uvjete ustanova. Različito određivanje ekonomske cijene vrtića u različitim dijelovima Hrvatske utječe na nejednako sudjelovanje roditelja u cijeni vrtića ovisno o osnivaču vrtića, zbog čega bi se na razini države trebalo ujednačiti metodologija izračuna ekonomske cijene vrtića i minimalan iznos subvencije koji se mora osigurati svakom djetetu - smatra Anita Jurić Golo.
- Nužna je intervencija države u normativnom, ali i u financijskom smislu, kako bi se odredila sredstva koja je potrebno izdvajati za unaprjeđenje sustava, ali i kako bi se plaće radnika vrtića isplaćivale po uzoru na škole, iz državnog, a ne iz gradskog proračuna - kaže ona.
Čini se kako su splitski odgojitelji spremni na javnu i argumentiranu borbu za status u društvu i za svoja prava, a na dobrobit djece, odnosno na korist čitavog društva. Hoće li njihova nastojanja tražiti i radikalne mjere poput sindikalnih akcija kao u Rijeci, ostaje vidjeti.
