Uvijek je teško napisati nekrolog. U jedan novinski tekst komprimirati cijeli život; kad osobu površno poznaješ, pogotovo. Kad ti je bila draga, pak, najteže je. A jedno ne isključuje drugo - netko vam može biti drag i bez da ste povremeno pili kavu ili čak dijelili svakodnevicu. Jer vam je, čak i "iz druge ruke", ta osoba obilježila život.
Kao Staki mnogima od nas.
Prvi razgovor za Slobodnu vodili smo 2008. godine, uoči njegova novogodišnjeg nastupa u Splitu. Pili smo kavu u "Bellevuea" kao dvoje starih frendova, kao da smo skupa išli na faks ili možda plesali u istom disku.
Ovo drugo nije ni sasvim neistinito, naime spletom okolnosti bila sam na bezbroj svirki Jasmina Stavrosa. Možda sam čak bila njegov tihi, nedeklarirani fan, a da toga nisam bila ni svjesna. Čak sam nekoliko Novih godina dočekala sa Stakijem - on na bini, ja u publici.
Drugi razgovor za Slobodnu dogodio se osam godina nakon prvoga. Pričao je tada Jasmin o mnogočemu, naslov je bio s naglaskom na vjeri, već je povijest da je Stavros bio duboko pobožan. Isto kao što je njegova titula Kralja zabava već odavno opće mjesto. Nikad ga nitko nije uspio skinuti s tog trona, iako u Hrvatskoj ima puno dobrih, pa i puno mlađih zabavljača.
Pričao mi je o familiji, privrženosti supruzi, sinovima, svojim hobijima. Izražavao se jednostavnim riječima, bio je više čovjek od muzike, čiste energije, manje od govorancije. Ni na njegovim se svirkama nije puno kupovalo vrijeme blebećući, on je svaki nastup krvavo odradio; nekad čak i doslovno.
Kao jučer sjećam se noći u (odavno nepostojećoj) diskoteci Masters u zgradi Koteksa, kad je Stavros u žaru nastupa udario glavom u reflektor i raskrvario se. Publika se zabrinula, stigla je hitna pomoć, odvezli su pjevača na previjanje, možda i šivanje i... Nakon tretmana na Hitnoj, vratio se i sa zavojem na glavi glazbenik je nastavio pjevati! To je bio Stavros, dat ću sebi za pravo da ga zovem "Staki" jer mi je njegova muzika obilježila neke od najveselijih trenutaka mladosti.
Kao da smo bili frendovi.
Možemo mi biti sto puta akademski građani, i fini i "fijeni", ali nije bilo čestitog tuluma bez: "Umoran", "Dao bih sto Amerika", "Sviraj, Duki", "E, moj Rajko", "Zrak, zemlja, zrak", "Lidija"...
Osobno mi je jedna od najdražih njegovih pjesama bila "Dijamanti", mislim da su je za njega skrojili supružnici Huljić, plasirana je na istoimenom albumu 1995., kad sam imala 23 godine, kad se nazirao kraj Domovinskog rata.
Stakijeve pjesme bile su ona kaplja radosti u tim teškim godinama, kad se i pucalo i pjevalo. Kad se feštalo kao da nema sutra, jer ponekad je doista bilo tako. A Staki i njegova muzika, to jest pjesme koje su za njega pisali najdarovitiji autori zabavnjačkih "numera", bili su pokret otpora svem tom očaju, čemeru oko nas.
Ne osjećam potrebu u ovom tekstu prepričati život Jasmina Stavrosa u maniri Wikipedije, podsjećati na njegova svjedočanstva o iskustvu vjere, bolestima u obitelji, borbi s vlastitim demonima, kao i borbi s predrasudama koje su mu nametali zlobni i zavidni "brojitelji krvnih zrnaca".
Staki je znao bubnuti, to mi je simpatično, to ću spomenuti. Znao se pohvaliti da je tijekom njegovih nastupa zabilježen najveći promet na šankovima, što je vjerojatno i istina.
Opsjedale su ga žene, ali on je volio samo svoju suprugu, a jednom je rekao da "nikad ne bi htio buduću ženu upoznati u klubu u dva sata noću", zaboravljajući da je sam rijetko počinjao pjevati ranije. No, griješiti je ljudski, a Stavros je bio čovjek. Ne, on je bio ljudina. Kralj zabave, kojega će čak i posthumno malo tko ikad moći nadmašiti.
Jasmin Stavros bio je dio naših života, pjesme koje je pjevao dio naših najveselijih uspomena. Zajedno s njim nepovratno je prohujao i dio mladosti mnogih od nas. Rado bismo još jednom s njim iz sveg glasa zapjevali "Guraj, Staki" uz punu čašu veselja, ali kasno je. Dali bismo i sto Amerika, džaba nam je. Život uzima danak, ovozemaljski je Kralj zabave svoju priveo kraju. Vrijeme je za fajront; čaše su prazne, cigarete dogorjele, konobari su umorni, svjetla se gase.
Mirno putuj, dragi Staki. Gaža je gotova, odmori se.