Kad su se prije možda četvrt stoljeća i na našim prostorima počeli otvarati dućani ‘brze mode‘, gotovo da smo bili sretni što svojim mladim kćerima, još osnovkama možemo za sitne novce kupiti ljetnu majicu, umjesto otići na kavu. Prije tih dvadeset i pet ili manje ili više godina, tada stasale majke odrastale su u vremenu kad baš i nije bilo mladelačke odjeće, pa se za nešto simpatično i jeftino moralo potezati do Trsta. Ali, trebalo je, kako kažemo, proći barem dva desetljeća da se i mi ovdje, nakon osvještavanja u svijetu, osvijestimo koliko je ‘fast fashion‘ velika i opasna zamka, koja trenutno zbog malog troška pričinja zadovoljstvo, a generalno uništava svijet. Industrija ‘fast fashiona‘ postala je toliko velika da je počela ostavljati negativan društveni i ekološki utjecaj.
Svjesni su toga ekolozi u cijelom svijetu, a i Europska unija je još lani donijela ključne odluke da do 2030. stane na kraj brzoj modi tako što će, između ostalog, uvesti obvezne minimalne upotrebe recikliranih vlakana i zabraniti tvrtkama da svu neprodanu odjeću i tekstilne proizvode šalju na odlagališta.
Prema novom proširenju postojećih pravila EU-a o eko-dizajnu, koja postavljaju standarde energetske učinkovitosti za robu široke potrošnje, tvrtke će morati uključiti određenu količinu recikliranog sadržaja u svoju robu, ili jednostavno obuzdati upotrebu materijala zbog kojih ih je teško reciklirati.
O koliko ekološkoj i društvenoj težini je riječ, nedavno je objavljeno na earth.org, platformi za vijesti i podatke o okolišu koja koristeći znastvene i činjenične podatke želi ekološke probleme približiti najširem čitateljstvu. Tako oni iznose 10 notornih činjenica koje bi trebao znati svaki potrošač prije nego uđe u dućan brze mode.
1. Svake godine proizvede se 100 milijardi odjevnih predmeta, što znači gotovo 14 stavki za svako ljudsko biće na planeti. Na temelju ovih zapanjujuće visokih brojki, jasno je da globalna proizvodnja odjeće predstavlja treću najveću proizvodnu industriju u svijetu, a ispred nje su samo automobilska i tehnološka industrija.
2. Prosječna osoba nosi samo 20 posto svoje odjeće 80 posto vremena. Suvremeni kupovni model – koji se oslanja na brzu proizvodnju i jeftine ponude – potiče prekomjernu potrošnju jer su ljudi privučeni robom niske cijene. Individualnim kupcima također je lakše i ekonomičnije ugrabiti jeftinu odjeću koja ima kratak vijek trajanja u usporedbi s razbacivanjem na visokokvalitetne, dugotrajne komade koji će vrlo brzo izgubiti popularnost. Studije pokazuju da većina ljudi uvijek iznova nosi iste stvari, dok u većini slučajeva barem 50 posto njihove garderobe ostane nedirnuto.
3. Ciljana publika trgovaca brzom modom uglavnom su potrošači u dobi od 18 do 24 godine. Studija iz 2016. pokazala je da robne marke svjesno ciljaju na mlade potrošače, često studente s niskim primanjima, pri čemu je utvrđeno da žene ove dobne skupine kupuju u prodavaonicama brze mode više od bilo koje druge demografske skupine. Nije iznenađujuće da su niske cijene i trendi stilovi ključne atrakcije za takvu publiku. Zapravo, autori studije tvrde da su mladi potrošači obično spremniji žrtvovati vrhunsku kvalitetu za nižu cijenu i više raznolikosti.
4. Tvrtke brze mode stvaraju više onečišćenja nego međunarodno zrakoplovstvo i brodarstvo zajedno. Brza moda je među industrijama koje najviše štete okolišu u svijetu i pridonosi globalnom zagađenju i klimatskim promjenama na astronomski način. Da je brza moda država, njezine bi emisije ugljičnog dioksida bile gotovo jednako visoke kao cijeli europski kontinent. Emisije ne proizlaze samo iz samog procesa proizvodnje, već i iz slanja odjeće diljem svijeta, kao i njezinog odlaganja.
5. Čak 60 posto odjeće izrađeno je od materijala na bazi plastike. Osim što su emisije CO2 jedan od glavnih izvora onečišćenja koje proizlazi iz industrije brze mode, odjeća je također veliki izvor mikroplastike. Velik dio današnje odjeće izrađen je od izdržljivih i jeftinih materijala kao što su najlon ili poliester. Procjenjuje se da se oko 60 posto artikala brze mode proizvodi od tkanina na bazi plastike koja se dobiva od fosilnih goriva. Tijekom svog životnog ciklusa ove tkanine značajno pridonose svjetskoj krizi plastičnog onečišćenja. Sa svakim pranjem i sušenjem, posebno potonjim, oslobađaju se mikrofilamenti koji prolaze kroz naše kanalizacijske sustave i završavaju u vodenim putovima. Istraživači procjenjuju da svake godine pola milijuna tona ovih zagađivača dospije u ocean.
6. Modna industrija troši oko 93 milijarde kubičnih metara vode svake godine, jer da bi se proizveo tipičan par janes hlača, potrebno je oko 2000 galona (7,6 kubičnih metara) vode. Kad saberete sve rebatinke i odjeću proizvedenu svake godine, sektor troši monstruozne količine vode. Velik dio korištene vode kontaminiran je otrovnim kemikalijama. Prema Programu Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), 20 posto globalne otpadne vode dolazi samo od bojanja tekstila.
7. Odbacujemo 92 milijuna tona tekstilnog otpada koji industrija stvara godišnje. Potrošači svake godine odbace goleme količine modnih artikala, a samo u Americi prosječna osoba godišnje baci oko 37 kg odjeće. To dovodi do nevjerojatnih 85 posto tekstila proizvedenog u zemlji koji završava na odlagalištima ili se spaljuje.
8. Više od 500 milijardi dolara izgubljeno je zbog nedostatka recikliranja i neiskorištenosti odjeće. Procjenjuje se da je manje od 11 posto modnih marki implementiralo strategije recikliranja svojih proizvoda, a glavni razlog tome su materijali koje koriste za proizvodnju modnih predmeta. Većina se proizvodi od sintetičkih vlakana koja su izrađena od sirove nafte, što ih čini gotovo nemogućim za ponovnu upotrebu na druge načine.
9. Čak 80 posto odjeće proizvode mlade žene u dobi između 18 i 24 godine, ali prečesto se industrija povezuje s problemima kao što su dječji rad, iskorištavanje radnika kao i kršenje osnovnih radničkih prava, poput nepoštivanja sigurnosnih pravila, niskih plaća i predugog radnog vremena. Neki idu toliko daleko da industriju brze mode opisuju kao ‘moderni oblik ropstva‘. Izvješće američkog Ministarstva rada još je 2018. pronašlo dokaze o prisilnom i dječjem radu u modnoj industriji u Argentini, Bangladešu, Brazilu, Kini, Indiji, Indoneziji, Filipinima, Turskoj i Vijetnamu.
10. Netočno je čak 59 posto svih tvrdnji o održivosti europskih modnih marki. Ekološke tvrdnje tvrtki brze mode nisu ništa više od marketinške strategije, kao što je pokazalo istraživanje Zaklade Changing Market iz 2021. Imati održivu liniju odjeće ne znači automatski da je marka ekološki prihvatljiva. ‘Greenwashing‘ se događa kada tvrtke potroše puno više vremena i resursa na reklamiranje svojih planova održivosti nego na njihovo stvarno izvršavanje. Modni divovi promiču pogrešne informacije kako bi potrošači povjerovali da su etični.