‘Greatest Hits‘: dosezi četvrtog međunarodnog bijenala održanog u Splitu

stdClass Object ( [id] => 1117496 [title] => ‘Greatest Hits‘: dosezi četvrtog međunarodnog bijenala održanog u Splitu [alias] => greatest-hits-dosezi-cetvrtog-medunarodnog-bijenala-odrzanog-u-splitu [catid] => 289 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Prije nekoliko dana završila je izložba 4. međunarodnog studentskog bijenala koju su Splićani i njihovi gosti mogli pogledati od 13. do 28. srpnja u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru (MKC Split). Izložbu je nastala u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka (AUK) i Umjetničke akademije u Splitu (UMAS) u suradnji s MKC-om u čijem je izložbenom prostoru izložba priređena.

Razlog zbog kojega se realizacija ovoga projekta dogodila baš u Splitu s jedne je strane rezultat dugogodišnje aktivne suradnje AUK-a i UMAS-a, dok s druge strane potvrđuje nastojanja voditelja projekta Mirana Blažeka da Međunarodno studentsko bijenale bude izložbena manifestacija koja ne ovisi o geografskoj komponenti prostora iz kojeg dolazi, nego da prostor za vlastitu prezentaciju nađe i u drugim gradovima u kojima postoje partneri zainteresirani za suradnju, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje.

Ovogodišnje izdanje bijenala nosi naziv „Greatest Hits“. U natječajnom je tekstu precizirano kako je cilj izložbe omogućiti studentima i mladim umjetnicima da osvijeste vlastitu „individualnost, originalnost i hrabrost“ u polju neograničenog prostora slobode koju daje umjetnička djelatnost, no koja istovremeno „stvara sumnju u vlastite sposobnosti i otvara mogućnosti totalne kreativnosti.“ Iznesena teza o paradigmi u kojoj je mladi umjetnik svoj vlastiti kustos, kritičar i publika naizgled bi ohrabrila veliki dio onog dijela podmlatka koji svome radu pristupa nekritički.

Međutim, nemali je broj mladih autora koji su svjesni da je područje vlastite prosudbe uvijek obilježeno nedoumicama i sumnjanja u dosege vlastitoga djela koje ponekad mogu biti kočnice kreativnog procesa te ga nerijetko i paralizirati. Ovoga puta tražili su se mladi umjetnici koji su odabrali put prkošenja Scili i Haribdi te su, kritički prosuđujući svoj dosadašnji umjetnički opus, spremno odabrali djelo za koje vjeruju da je njihov „najveći hit“. Put je to koji zahtijeva dimenziju profesionalne introspekciju te ne podliježe zakonima društva spektakla u kojem pojmovi popularnosti i kvantitete uvijek nadvladaju kvalitetu. Paradigma suvremene virtualne popularnosti utemeljena je na potrebi za kolektivnim sviđanjem koja se potvrđuje putem algoritamskog zapisa prevedenog u Like ili Sviđa mi se.

„Greatest Hits“ se u tom kontekstu pokazuje kao svjesna aluzija na svijet glazbene produkcije u kojoj postoji paradoksalan odnos između želje da se bude svoj i autentičan, dok je s druge strane naglašena tendencija koja traži Like, odnosno da se svidi ponajviše publici i kritici. Za razliku od glazbenog svijeta gdje je ovaj prividni paradoks svojevrsni imperativ – budući da ovdje pojam publike funkcionira u dosta drugačijem smislu nego u, primjerice, polju vizualnoga – u polju vizualne umjetnosti (a nerijetko i u književnosti) autentičnost i prvotna recepcija, ponajprije ona pozitivna, ne moraju biti isprepleteni da bi neko djelo postalo „greatest hit“, to jest da bi bilo kanonizirano unutar određenoga korpusa. Iz toga je razloga za apliciranje na ovo izdanje bijenala sposobnost autorske autorefleksije bila vrlo važna, bio je potreban otium i vrijeme dovoljno da umjetnik vlastitu produkciju „stavi u zagrade“ i dokuči onaj izdanak svog opusa u koji vjeruje bez vlastite zadrške, bez sugestija ili tuđih sufliranja.

Karakteristika je najvećih glazbenih hitova da uz element popularnosti – koja nastupa gotovo odmah kada se djelo/hit pojavi – posjeduju i visoku razinu kvalitete koja će osigurati dugo trajanje njihovog zvjezdanog statusa jer oni najveći ujedno su trajni i dugovječni.

Kada govorimo o žiriranim izložbama svjesni smo da publika može vidjeti samo ona djela koja su članovi žirija odabrali među brojnim prijavama. U tom je slučaju uputno da i ovoga puta posjetitelji vjeruju žiriju koji su činili Miran Blažek, Vedran Perkov, Ana Petrović, Krešimir Purgar, Domagoj Sušac, Josip Šurlin i Tina Vukasović. Analizom preko sto šezdeset pristiglih prijava za izlaganje je odabrano njih dvadeset sedam djela.

Premda ne postoji čvrsta tematska odrednica izložbe, djela koja su se na njoj mogla vidjeti artificijelno bi se mogla svrstati u nekoliko tematskih kategorija pri čemu ni same kategorije ne treba shvatiti suviše kruto. Najveći broja umjetnika bavio se problematizacijom unutarnjeg segmenta svijesti. Među njima su primjerice Leandra Agazzi, Mihael Bađun, Maja Bojanić, Leif Hendrik Kauz – Zeller, Marija Jevtić Dajić, Neli Ljubičić, Mihaela Podboj i Marcel Schwittlick. Nadalje, dosta se umjetnika opredijelilo za bavljenje oblikotvornim karakteristikama medija.

U toj su skupini Ivan Gundić, Josipa Henizelman, Josip Jelenčić, Ajda Kadunc, Martin Moolhuijsen, Ivana Pašut. Fenomenom memorije i arhiva u kontekstu suvremenog pristupa umjetničkome stvaralaštvu bavili su se Samuel Dominguez, Lora Elezović, spomenuta Neli Ljubičić, Konstantinos Petrović i Qianlin Wang. U posljednja dva tematska okvira smještaju se djela koja u sebe inkorporiraju citatnu i referencijalnu logiku te ona u kojima se autori osvrću na trenutnu društvenu situaciju s naglaskom na socio-politički i ekonomski aspekt. Logiku referencijalnog odnosa prema djelima iz povijesti pokazuju Bruna Ercegovac, već navedeni Leif Hendrik Kauz – Zeller i Ena Gilih, dok se problematikom trenutka svijeta bave Melanie Cobham, Mihael Frančić, Alexeï Monney i Anže Šmalc.

Treba istaknuti kako je ova podjela na podteme dana isključivo zbog lakšeg snalaženja unutar sadržaja koji izložena djela nude, ali da neka on njih ili mogu pripadaju u više tematskih okvira ili ih u određenom smislu nadilaze. Jedno je od takvih i djelo „Care Less“ Leandre Agazzi koje je nagrađeno i glavnom nagradom „Ivan Ladislav Galeta“.

Budući da se zbog opsega teksta pažnja neće moći posvetiti svim izloženim eksponatima, zadržat ću se na onima kojima su članovi žirija dodijelili nagrade. Podijeljene su tri nagrade i tri priznanja za posebna umjetnička ostvarenja. Kako je spomenuto, prva je nagrada dodijeljena Leandri Agazzi (Sveučilište za umjetnost u Zürichu/Švicarska) za instalaciju u kojoj autorica pomoću vrbinih grančica oblikuje organičku formu s centralnom šupljinom umetnutu u kut prostora definiranog pravokutnom mrežom. U radu je naglasak stavljen na interakciju između djela i promatrača.

Pravokutna mreža dodatno naglašava rad ističući ga kao polje privlačnih sila koje se nameću unutar čitavoga postava. Interaktivan je segment rada usmjeren ka oslobađanju promatračevih misaonih potencijala koji se – premda izviru iz njegova uma – kanaliziraju u otvorenom središtu organske forme spajajući misaonu i tjelesnu dimenziju cjelokupne stvarnosti. Jednakovrijednu su nagradu podijelili Ivan Gundić (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu/Hrvatska) za rad „Memogram“ te Marcel Schwittlick (Sveučilište za umjetnost u Berlinu/Njemačka) za „Uzdignutu spiralu“.

Gundić je u „Monogramu“ spojio vlastiti interes za eksperimentalni pristup mediju fotografije, a koristeći se fotografijama vlastitoga obiteljskog albuma djelo je protkao i memorabilijskom dimenzijom. Fenomen memorabilije određen je odabirom fotografskoga materijala, dok je eksperimentalni segment djela sadržan u procesu kojim Gundić razgrađuje postojeći fotomaterijal.

On, naime, slojeve srebra s fotografija otapa i preoblikuje u kovanicu poništavajući monetarnu vrijednost kako srebru tako i kovanici kao predmetu novčane razmjene. Schwittlick je izložio deset voštanih crteža iz serije koja ih sadrži 144. U njoj mladi umjetnik kroz motiv spirale prikazuje stanje vlastitih mentalnih oscilacija izazvanih s jedne strane vlastitim misaonim, a s druge društvenim zadanostima trenutka u kojem živi.

Spirala na simboličkoj razni predstavlja životni ciklus te označava tijek promijene prirodnoga svijeta koja se ponavlja u beskonačnost kružeći oko točke Života neograničeno se približavajući i udaljujući od nje.

Osim triju navedenih nagrada, žiri je podijelio i tri posebna priznanja koja su pripala Martinu Moolhuijsenu (Sveučilište za umjetnost u Berlinu/Njemačka), Leifu Hendrik Kauz – Zelleru (Državna akademija likovnih umjetnosti u Stuttgartu/Njemačka) i Milanu Kujundžiću (Akademija umjetnosti u Novom Sadu/Srbija).

Moolhuijsen se u „Beskonačnoj šali“ poslužio interaktivnom dimenzijom gramofona potičući posjetitelje da sami pomiču gramofonsku iglu balansirajući između dva ponuđena zvuka – zvuka gramofona te programa za izgovaranje riječi. Cilj je djela da se (potencijalno) beskonačnim pomicanjem igle stvori petlja zarobljena između dva zvučna zapisa koja umjetnik u ovom djelu nudi.

Kauz – Zeller poslužio se medijem slike unoseći u klasičnu temu prikaza melankolije elemente suvremenosti. U djelu su zastupljene brojne aluzije ili direktne referencije na tematizaciju melankolije bilo u području likovnih umjetnosti bilo u književnosti. Međutim, umjetnik temu motivski nadopunjuje brojnim elementima današnjice čineći je bliskom i aktualnom svakom promatraču koji čak i ako ne zna kulturološku povijest ove teme, jasno uviđa semantički okvir koji kroz svoje djelo Kauz – Zeller nastoji izraziti.

Posljednji izlagač nagrađen posebnim priznanjem, Milan Kujundžić, predstavio je djelo „Jedan za čovjeka bez daha, jedan za promatrača“. Kroz prikaz pejzaža (ulja na platnu) i balona ispunjenog zrakom (fotografije) Kujundžić analizira naš odnos prema lijepome dovodeći u paralelan odnos čovjekovu potrebu za ljepotom (estetskim, bezinteresnim) i za zrakom bez kojega ljudsko tijelo ne može živjeti. S druge pak strane, autor nas kroz djelo indirektno pita jesu li nam lijepi predmeti potrebni, odnosno kako se mi sami odnosimo prema njima te koja je njihova važnost u našemu životu.

Konačno, treba li nam umjetnost jednako kao što nam je potreban zrak!? Uz navedena i malo detaljnije predstavljena djela, mogla su se na izložbi vidjeti i druga zanimljiva ostvarenja , osobito kod onih mladih umjetnika koji su svoju dosadašnju umjetničku djelatnost – pa samim time i svoj „najveći hit“ – ostvarili unutar područja analize medija, a među njima bih naveo Josipu Henizelman, Josip Jelenčića, Ajdu Kadunc i Ivanu Pašut.

Na tragu ideje koja je utkana u strukturu ovoga projekta, a odnosi se na aktivnije i samosvjesnije uključivanje sadašnjih studenata i onih netom diplomiranih u polje institucionaliziranog svijeta vizualnih umjetnosti, može se zaključiti da je rezultat izložbe „Greatest Hits“ s razlogom opravdao očekivanja.

S jedne strane to nam potvrđuje veliki broj prijava koji govori da su studenti iz Hrvatske, Europe, ali i šire prepoznali potencijal koji Međunarodno studentsko bijenale u sebi nosi. S druge strane, kvaliteta predstavljenih djela, kao i cjelokupni likovni postav izložbe kod posjetitelja ni u jednom trenutku neće razviti osjećaj da je na izložbi mahom studentskih radova budući da dojam izložbe kvalitativno parira i puno većim (i profiliranijim) izložbenim manifestacijama, osobito ako u obzir uzmemo i snažan međunarodni akcent koji, između ostaloga, ne bi ni trebalo posebno isticati budući da umjetnost u vremenu u kojem živimo može opstati ako „stavimo u zagradu“ geografske i mentalne granice i barijere kojima prečesto robujemo.