HBO-ova petodijelna serija “Vodoinstalateri Bijele kuće”/”White House Plumbers”, koja je ovog ljeta mnogima prošla ispod radara, iako je vezana za zloglasnu “aferu Watergate” i ima poznatu glumačku ekipu, otvara se znakovitim “disclaimerskim” natpisom.
“Serija se temelji na istinitoj priči. Imena nisu promijenjena kako bi se zaštitili nevini jer su gotovo svi proglašeni krivima”, stoji u natpisu, nakon čega vidimo provalnike kako pokušavaju ući u zgradu Watergate, ali ne uspijevaju otvoriti vrata zbog krivog alata pa se povlače. I eto novog natpisa koji potencira crnohumoran ton dramske serije: “Bila su četiri pokušaja provale u Watergate... Ovo je bio drugi...”.
Skandal kao vječna tema
Bilo je više od četiri filmska pokušaja “provale” u Watergate, odnosno filmova na tu temu otkako je početkom sedamdesetih, točnije 1972., izbio jedan od najvećih skandala u povijesti američke politike. Led su 1976. probili “Svi predsjednikovi ljudi” Alana J. Pakule, ali eho “Watergatea” mogao se osjetiti i prije u “Prisluškivanju” Francisa Forda Coppole, “Kineskoj četvrti” Romana Polanskog i “Nashvilleu” Roberta Altmana.
Osamdesete su, primjerice, donijele filmove poput Altmanova “Secret Honor” i “The Final Days” Richarda Pearcea s fokusom na predsjednika Nixona nakon Watergatea (glumili su ga Philip Baker Hall i Lane Smith). Nixon je sredinom devedesetih dobio biografski film s Anthonyjem Hopkinsom u režiji Olivera Stonea, godinu nakon što se Watergatea dotaknuo i “Forrest Gump” Roberta Zemeckisa, kad je titularni lik jedne noći posvjedočio da nešto nije u redu u zgradi nasuprot njegova hotela.
“Mogli biste poslati čovjeka za održavanje u onaj ured preko puta. Svjetla su ugašena i sigurno traže kutiju s osiguračima ili tako nešto, njihove svjetiljke ne daju mi spavati”, potužio se Gump i moguće inspirirao komičniji pogled na Nixona (Dan Hedaya) i “Watergate” u filmu “Dick” Andrewa Fleminga, pa i u “Vodoinstalaterima iz Bijele kuće”.
Nakon što se kroz devedesete provlačila direktno i indirektno (“Ledena oluja”), zanimacija za ovom temom nije jenjala ni u prve dvije dekade novog milenija, od “Frost/Nixon” Rona Howarda s Frankom Langellom u ulozi bivšeg predsjednika do Spielbergovih ”Novina” i filma “Mark Felt: Čovjek koji je srušio Bijelu kuću” s Liamom Neesonom u ulozi čovjeka iz naslova, poznatijeg pod “Watergate” nadimkom Duboko grlo.
“Watergate” se posljednjih godina preselio i na male ekrane i donio “dosad neispričane priče i zaboravljene likove iz tog vremena” u dvjema serijama, prošlogodišnjoj “Gaslit” i ovogodišnjoj “White House Plumbers”. Zanimljivo, glavni likovi iz prve serije (John Mitchell, John Dean) su sporedni u drugoj i obratno.
“Vodoinstalateri Bijele kuće” u prvom planu drže E. Howarda Hunta i G. Gordona Liddyja (raspoloženi Woody Harrelson i Justin Theroux) od kojih je potonji bio zapažen i u seriji “Gaslit” gdje ga je glumio Shea Whigham, ali nije imao ovoliku minutažu.
’Nemreš bilivit’ špijunaža
Hunt i Liddy su bivši špijuni iz CIA-e i FBI-ja, patrioti i veliki oponenti radikalne ljevice, spremni na sve za Nixona i da “predsjedniku osiguraju pobjedu” i “zaštite zemlju od komunista”. “Živio Nixon, jebeš Kennedyja”, deviza je Hunta i Liddyja koji “saniraju curenja” i zato ih zovu “vodoinstalateri”.
Krajnje živopisni, čudnovati i bizarni likovi, baš poput same serije, posebice Liddy koji tvrdi “James Bond je izmišljen, ja sam pravi”, voli slušati Hitlerove govore, ali tvrdi “nismo Gestapo Bijele kuće” i doslovce stavlja ruku u vatru (na upaljač ili svijeću) da dokaže da je u pravu, podsjećajući tom gestom na Garyja Buseyja kao Joshuu u “Smrtonosnom oružju”.
Uvodna scena uspostavlja likove, kao i seriju tvoraca “Potpredsjednice”, kreatorskog dvojca Alex Gregory-Peter Huyck i redatelja Davida Mandela, snimljenu prema knjizi “Integrity” Egila i Matthewa Krogha. Prije provale u Watergate, druge po redu, Hunta i Liddyja vidimo na tajnom zadatku, maskirane u turiste s očiglednim perikama.
Odbor za reizbor predsjednika Nixona, pod vodstvom spomenutog Deana (Domhnall Gleeson), svejedno je takvim likovima odobrio da povedu tajnu operaciju skupljanja informacija i prisluškivanja demokratskog sjedišta u zgradi Watergate.
To će rezultirati katastrofalnom sabotažom/špijunažom koja je s njima u startu bila osuđena na neuspjeh (traljavi pokušaji provale) i postaviti temelje zloglasne afere kad im pomoćnici budu uhićeni u prostoru demokratske stranke. “Kakvi bi to moroni upali u Watergate?”, pita se netko u jednoj sceni i sumira likove i njihovu “nemreš bilivit” operaciju.
“White House Plumbers” u najboljim crnohumornim trenucima podsjeća na američku inačicu “Alana Forda” i serija je uspjelija kao satira nego drama, povremeno se gubeći između žanrovskih tonova i sporednih likova (doduše, Lena Headey je odlična kao Huntova supruga Dorothy), no ostavljajući pozitivan dojam u cjelini ako se sagleda kao tragikomedija.
Doza tragedije i ironije opstoji u “Vodoinstalaterima Bijele kuće”. Hunt i Liddy su “slučajno srušili predsjedništvo koje su tako revno pokušavali zaštititi”, a u konačnici je 49 ljudi bilo osuđeno, ali ne i predsjednik Nixon.