ZIMSKI RAZGOVORI U GRADSKOJ KAVANI 'Svi se tužimo na njega: selo, skupoća - idemo svi iz Dubrovnika, svejedno kuda i gdje. A ipak, kada vlak polazi iz Gruža, nema u njemu ni jednog Dubrovčanina'

Prelistavajući povodom našeg 70. rođendana stare brojeve Dubrovačkog vjesnika, pronašli smo još jedan intrigantan tekst. Naslov "Zimski razgovori" nekako odgovara godišnjem dobu i atmosferi, napisao ga je Boro Kamić, a objavljen je u 489. broju Dubrovačkog 6. veljače 1960.

Priča, što mi je tu, nedavno ispričao jedan čovjek o sebi i svome gradu, kao i mome, spadala je među draga štiva. A on sam u onu prvu kategoriju ljudi. Zapravo to i nije bila priča, bio je to običan razgovor ili nešto…

Volim poslije rada biti sam, sjediti pored prozora i gledati na ulicu kako ljudi prolaze, kako žure ili vuku nogu za nogom, kako pričaju, susreću se i pozdravljaju. Sve to izgleda mnogo ljepše nego je ustvari, a svi ljudi izgledaju tada dobri.

Sjedim u Gradskoj kavani pored velikog prozora na njenom južnom dijelu i gledam ljude, luku, barke u njoj i more kako u svojoj ljutnji nasrće na Kaše. Valjaju se valovi s debelim pjenušavim krestama, trče jedan za drugim, vjetar im raznosi kapljice, - tamni raščupani oblaci spustili se nisko i jure nekud daleko, češljajući se o Srđ i gradske zvonike, a iza njih u kosim mlazevima pljušti ledena kiša.
Zima okiva i jug. U kavani je tiho ka na groblju. Ima nas svega četvorica i sjedimo u svome uglu. Tada je ušao i peti.

- Takvu te volim, kazao je glasno i uputio se između debelih stupova prema velikim prozorima.

- Je li slobodno… molim? - pita me.

- Hm… promrmljao sam nešto neodređeno, misleći, što da se dvojica zbijamo uz uski kavanski stol pored ovoliko praznih. A tada mi dođe na um kako je Aleksej Tolstoj jednom lijepo napisao, kako čovjeku nema ništa bliže i potrebnije od čovjeka.

- Slobodno je… naravno. Samo izvolite.

- Hvala Vam, reče čovjek. I kad je kaput, šešir, rukavice i svileni šal odložio na susjednu stolicu, protrljao je ruku o ruku, huknuo u njih i pozdravio me širokim i blistavim osmjehom svojih zlatnih zubi. Sjedajući na stolicu kazao je: Prohladno…

- Meni je upravo zima, rekoh.

Da, da… takvi smo mi, a pogotovo naše kuće, nastavlja on gdje sam ja započeo i nadovezuje priču: bio je prije jedan gospar, zaboravio sam kako se zvao, koji je imao običaj da poslije objeda uvijek malo prošeta. I zimi. I šetao je uvijek, tako bez kaputa, u samom odijelu. Ali kad bi se sa šetnje vratio pred kuću zazvao bi slugu: Mare, dodaj mi kaput da ne ozebem kad uđem u kuću. I kad bi ga obukao tek tada bi ušao u kuću.

Eto zato ni ja ne volim ovaj grad.

Dubrovčanin sam, ali dosta mi je tog Dubrovnika.

- Jer, nastavlja on - dođe evo zima i što smo mi tada? Selo, obično selo. Svaki dan se gledamo uvijek isti, svi znamo sve jedan o drugome. Kažem, vam, treba nekud iz njega, kuda to je svejedno…

A ja slušam taj dugi monolog i samo ubacim ponekad između njegovih riječi poneko „da“ ili „naravno“, a negdje ni to, jer bi on unaprijed kazao: „Svaki pametan čovjek odmah će se složiti sa mnom.“

Mislim, voli čovjek putovanja, promjene i nova poznanstva i tu nema što da mu se zamjera. Moguće se i nagledao svijeta, pa mu je Dubrovnik uzak i malen. Jer, ništa čovjeka tako ne nagoni da se o postojećem prebivalištu nepovoljno izražava kao predstojeći odlazak u daleke, nepoznate krajeve. Uvjereno i stvarno živi on unaprijed s tim putom i onim što na njemu tek treba da se desi, u čemu i jest sva ljepota putovanja.

Čovjeku se čini da se sa putovanja vraća, a ne da se tek na njega sprema.

- Vjerojatno ćete nekud dalje? - kažem mu ja.

- Tko? Ja? - čudi se on.

- Pa kažete, dodijalo vam ovdje?

- Ah, da… znate, ali zimu ni u svijetu ne trpim, ne volim putovanja zimi. Ja sam u tom pogledu jako sličan jednome mome prijatelju. Neki dan izašlo sunce, učinio pravi proljetni dan. Oživjeli putevi, uživaju ljudi ljepotu, sjede i gode na suncu. Sjedi i on, čita novine i drhti - tuče zub o zub.

- Što ti je? - govorim mu ja. Nešto ti nije dobro, pođi do liječnika…

A on govori kako je zdrav kao ptica, da mu nije ništa nego da čita kako nevrijeme po svijetu mahnita: snijeg, led, temperature 20 ispod nule, pa ga je od toga uhvatila „trešnja“.

- A ja… ja čekam august. Do tada će se već nekako izdržati, kaže on i nastavlja: od prijatelja do prijatelja, malo u kavanu, na izlet…

- Volite šetnje?

- Pa, kako se uzme. Bio sam pred nekoliko dana na Žarkovici. Ja i jedan penzioner, moj prijatelj. Oba nijesmo do tada nikada vidjeli grad iz visine.

- Dolazimo mi, puno svijeta, dan ko u proljeću, - grad se vidi kao na dlanu.

- Je li ti to prvi put da si ovdje? - pita jedan čovjek mog prijatelja penzionera.

- Jest, pa što, odgovara mu on. Oli sam ja turista da se penjem po montanjama. Da nijesam u penziji još bi me čeko dok bi ga došo vidjet.
A krasan je pogled odozgo.

- Vratio sam se pješice i sam. Samo kad je čovjek sam odulji se put, dosadi…
Spomenuo sam žensko društvo.

- Pa sad, znate kako je - prihvaća on novu temu: za ružne ne marim, lijepih se pomalo pribojavam. Nije Dubrovnik kao drugi gradovi: sve se ovdje brzo dozna, a je ne želim da mi matičar čita okružnicu o pravim i dužnostima bračnih drugova. I onda… kad bi čovjek bar znao da će naći ženu, a ne samo isječak iz modnog žurnala.

.- Mislite na strankinje?

- Nema više razlike: postoji u tom pogledu samo jedan pojam - žensko.

- Pred nekoliko vremena šetam Konalom. I gledam kako preda mnom sitno korača jedan isječak iz modnog žurnala: visoko žensko stvorenje, pristojno našminkano, kosa uredno. Rodila se valjda pred dvadesetak godina: velike oči veselo su gledale u svijet. Imala je na sebi neku svijetlu haljinu, koja se, iako jednostavna, lijepo pripijala uz njen stas.

- Jeste li Dubrovčanin? - oslovljava me na našem jeziku.

- Jesam, odgovaram ja.

- A želite li da učinite jedno dobro djelo?? - opet će ona.

- Pa… moj muški ponos to mi nalaže, kada jedna dama to od mene traži.

- Onda mi pravite društvo, veli ona. Iz unutrašnjosti sam, a Dubrovnik sam zamišljala drugačijim i sada mi je jako dosadno.

- Prošlo je to podne, pa sutradan čitav dan, pa opet jedan dan, izredalo ih se tako nekoliko. Obišli smo sva predgrađa, sva mjesta gdje od djetinjstva nijesam bio, i sve sam joj ispričao što sam znao iz historije našeg grada. Pa ipak, jednog dana zaletjela se drugome u zagrljaj. Doslovno tako. I to na sred Straduna…

- Mili… rekla je jednom mladiću iz unutrašnjosti - u gradu ga nikada ranije nijesam vidio - kako te dugo čekam. Tako je dosadno i pusto bez tebe… Ah, skoro sam i zaboravio da ti predstavim - vodiča.

- Priznajem da ne ličim na junake iz američkih avanturističkih filmova i time se ponosim. Nas Dubrovčane oduvijek je karakterizirala pristojna odmjerenost.

- I rastali smo se. Oni - ne znam gdje, a ja sam svratio u gostionicu.

- Pijuckam i prebirem u mislima: godinama već nijesam bio obišao Babin kuk, na Kono me odvuklo ne znam ni ja što, Lapad mi je oduvijek bio dalek. A sada ih skoro ne prepoznajem. Živili su u meni sa starih razglednica. Lapad na primjer: nekoliko starih dvoraca, villa Eliza, pikola Venezia i još dvije-tri stare kuće. I to je bilo sve. I maslinjaci, šuma i bespuće. U mojoj mladosti gradilišta u Lapadu nijesu se mogla ni prodati ni darovati. Po dva dinara prodavao se metar kvadratni, pa i to je bilo skupo. Bio je Lapad daleko, na kraju svijeta, daleka periferija za nas iz grada…

- Nikad nijesam trpio mine, kompresori su mi išli na živce, a svaka nova zgrada izgledala mi je rana na tijelu staroga grada. A sada mi se njihov zvuk učinio lijep poput muzike. I prostori su prihvatili tu muziku i raznose je kao jeku sve dalje i dalje. Čudno, mislio sam. Kako se mnogo i kod nas radi, a to sve nekako jednostavno prolazi pokraj nas.

- I vjerujte, dođe mi nekad žao za sve ono što govorim o svome gradu. Ali, što ćete: svaki čovjek ima svoj „hobi“, kako kažu Englezi. A naš zajednički „hobi“ je, da svom gradu nalazimo mane kao mladoj nevjesti zato što ga - volimo.

- Svi se tužimo na njega: selo, skupoća - idemo svi iz Dubrovnika, svejedno kuda i gdje. A ipak, kada vlak polazi iz Gruža nema u njemu ni jednog Dubrovčanina.

- Samo - ja sam vam dosadio svojom pričom…

- Ne, pričajte samo.

- Kiša je prestala, a i noć je već, kaže on.

Ustao je i sa susjedne stolice odmjerenim kretnjama uzeo je šešir, kaput, rukavice i šal.

Pozdravili smo se.

Nismo se ni upoznali. Svi se mi Dubrovčani poznajemo „iz viđenja“, i to nam je dosta.

Kiša je prestala. Iza mreže tamnih oblaka svijetlio je mjesec. Jurio je iz oblaka u oblak, kao da se igra.

Mladost je šetala. Mjesec je sve bljeđe svijetlio. Na gradac se išlo udvoje… A zada je mjesec zašao i više se nije pojavio. Oduvijek je on bio saveznik zaljubljenih.