StoryEditorOCM
Dubrovnik70. GODINA DUBROVAČKOG VJESNIKA

ĐIVULINOV NOVOGODIŠNJI RAZGOVOR IZ 1968. U 'Triješću' za doček učinjena čudesa, a u gradu jadno i nevoljno 'izšćerana' Stara, a dočekana Nova

Piše PSD.
6. siječnja 2020. - 20:14
S obzirom na to da Dubrovački vjesnik ove godine obilježava 70. rođendan, povirili smo malo u neke stare brojeve, prelistali već požutjele stranice, ponovno pročitali neke davno napisane tekstove koji su nas vratili u prošlost. Ovo posljednje posebno izazivaju "Đivulinovi razgovori" koji su izlazili u Dubrovačkom. Donosimo jedan prigodni, novogodišnji nastavak koji je objavljen u 900. broju Dubrovačkog vjesnika 13. siječnja 1968.

Đivulinovi razgovori

- E, moja Kata, baš mi je drago što sam te finalmente sreo u Novome godištu, da mi pripovidiš kako je u nas izšćerana Stara, a dočekana Nova, jer sam ti evo stoprva arivo iz Triješća, đe su ti za doček Nove zaisto bila učinjena čudesa.

- I u nas su ti Đivuline, po prvi put bila učinjena više nego čudesa, a pogotovo za djecu za koju ovega puta nije bilo učinjeno ništa. Nije ti bilo ni Djeda Mraza, ni onega maloga sajma, što je užo bit u Sponzi, ni roketa, ni dječjih zabava et cetera. U jednu riječ, sve zajedno jadno i nevoljno s onom neukusnom rasvjetom na Stradunu i s peču nekakvoga okićenoga bora prid sv. Vlahom, koji je tu sto kako grubi, čudovišni svjedok bonavojske nemarnosti svega grada. Nego puštimo mi Staru i Novu i gledajmo kako ćemo preživjet i što nam dani donose, a svaki donosi po nešto novo.

- Ili, Kata, ima kakvijeh spećijalijeh novitati?

- Ima ih svaki dan i to koliko hoćeš. Tako sam ti neki dan prid pastićerijom JADRANKA gledala i slušala infotane penzionere, koji se tužu na neku malu s oćalima, koja im je deboto zabranila govorit u butizi. Govoru da je tako skladna i ušesna, da bi joj prije pristajalo negdje u dezertu čuvat štomudrago, nego da stoji onđe za pultom.

- E, moja Kata, možebit su se oni tamo sklonili samo od zime, okupali mjesta drugijema, a ništa ne konzumirali. Uz to, još su svojijem glasnijem govorenjem ometali druge mušterije?!

- Pa, da slučajno i jesu neka su, prem nije to baš za vjerovat. Nego, reci ti meni, zašto toj maloj ne smetaju oni mladići i djevojke, koji po vazdan tamo sjedu i glasno pripovjedaju, a samo tek tako po nešto uzmu. Nije vrag, da su joj oni oćali tako učinjeni, da se kroz njih mogu viđet i čut starija čeljad, koja ima bit nju ne gustaju?! E, baš je sram bilo, za ne rijet što drugo!

- Dobro, Kata, dobro, oprosti, ma ti moram subito lećet ošišat se u Marčinka, jer vidiš kako sam zarasto.

- Bome, vidi se Đivuline, da nijesi ni korente sa stvarima kad ne znaš da ti Marčinko više nema butige.

- Ma što to govoriš Kata. Nije vrag da se najstarija brijačnica na Stradunu najednom mogla priko noći spariškat u arju?

- Nije u arju, ne, nego će finut u onu malu, u kojoj stočići mogu stat samo ako se izdubu rupe u miru. A što ćeš moj Đivuline, kad je došlo vrijeme, da je "zlato tvrđe od britve"!

- Ma što to trabunjaš Kata?

- Ništa, ništa, nego ti samo hoću rijet, da je gospar Krilić kupio cijelu onu kuću u kojoj je bila brijačnica, pa tamo formava svoju radnju, a Marčinko toka, per forca, da fine u onu njegovu preko puta Manona. I za sreću, da je tu blizu Manon, jer kako je nova butiga malašna, čeljad neće moć čekat red tamo, pa će ga čekat u Manona uz kafu.

- E, kad je to tako Kata, hodi samnom u Manona da te tratam za sve ove novitati, za Novo godište i da pričekam dok dođem na red za ošišat se!

Adio Vaš ĐIVULIN
24. travanj 2024 06:51