Parčeva festa počinje i završava s njima. Rano ujutro plotunima iz trombuna najavljuju je Gradu. Neraskidiva veza Dubrovnika i njegovih trombunjera, po predaji utemeljenih davne 1417. godine, ovu povijesnu postrojbu drži živom kroz stoljeća.
'Biti trombunjer velika je čast', reći će sugrađanin Stjepan Masle, trombunjer gotovo pet desetljeća. Priključio se 1971. godine, na poziv kolega s posla, koji su već bili trombunjeri.
U domu gospara Stipe i zidovi 'pričaju' o ljubavi prema tradiciji. Uokvirene slike trombunjera na procesiji, na Gorici i na gostovanjima, grb, zahvalnica..., a s druge strane, na počasnom mjestu, Stipin je trombun. Domaćin kaže kako je te '71., bilo dvadesetak trombunjera, a kad se umirovio zbog zdravstvenih razloga, prije tri godine, bilo ih je oko 45. Odore su posebna priča.
- Obuk'o bi 'ko je što im'o. Ja bi išao u modrim gaćama i krema vindjaci, a cipele obučeš koje imaš. Jedan stari trombunjer im'o je velike kale na nogama pa je doš'o u kućnim papučama u procesiju – kroz osmijeh će Stipe dok se sjeća 1970-tih:
- Formirali bismo se na placi gdje se prije riba prodavala, tu bi stao prvi trombunjer jer nije bilo u procesiji možda šest stotina ljudi, tisuću najviše. A sada bude svijeta toliko da se formiramo na Stradunu, skoro u razini Široke ulice. A i nas je u prosjeku 40. Za deset minuta smo ispred sv. Vlaha a treba stat još dvije ure da prođe procesija. Prije bi to sve za po ure bilo gotovo. Sad don Slavko sa Šipana dovede cijeli Šipan u procesiju, samo jedna baka ostane na otoku.
Od gospara Stipe doznajemo kako se prije Domovinskog rata pucalo ispred Katedrale. Potvrđuje to i fotografijom pa se čudi kako ga nismo prepoznali u 'zelenoj vindjaci i somotnim gaćama'. Je li grmjelo kad su se plotuni ispaljivali unutar zidina?
- Kako nije, kad bi išli otpratit barjake pucali smo odma' do Katedrale pa su stakla na Kneževom dvoru počela otpadat'. Za otvaranje Igara se isto pucalo ispod zvonika, pa su padala stakla od ferala i onda smo prešli na Peskariju – prisjeća se ovaj vitalni 81-godišnjak. Pamti i mnoga predratna gostovanja na festivalu Mimoza u tadašnjem Titogradu, Igalu, na Sutjesci, u Mostaru...
Uz obaveze oko feste, Ljetnih igara i svih važnijih događanja u gradu, Dubrovački trombunjeri godišnje imaju i po 10 do 12 gostovanja diljem Lijepe naše, Požega, Križevci, Turopolje... Za Festu ugoste druge povijesne postrojbe u Gradu. Sve je to jednoj udruzi teško financirati, gotovo nemoguće. Benzin za putovanja su često plaćali iz svog špaga, pomoć tražili na mnogim vratima.
- Nama od sv. Vlaha do sv. Vlaha treba 150 tisuća kuna za ugostit ljude na Festi, da pokrijemo troškove putovanja kada nas zovu u druge gradove njihove povijesne postrojbe. Ali nikad to nismo dobili od grada. Uoči sv. Vlaha znao bi ić' od kafića do kafića pa u brijačnice, frizere, zlatare.. skupio bi' tri tisuće kuna. Atlantska nas je onda nešto malo financirala, pomogli su i neki hoteli kod smještaja gostiju – kaže gospar Stipe i ukazuje na problem s kojim se trombunjeri redovito susreću. Ovaj dugogodišnji zapovjednik Dubrovačkih trombunjera svojom je ustrajnošću uspijevao često, kako bi se u poduzetničkim vodama reklo, zatvoriti financijsku konstrukciju za putovanja. Akonto poznanstava, a i dobar je govornik.
- Zovu u Varaždin 20 trombunjera na 250 godina njihove garde a mi nemamo para ni za prašinu (barut). Da će oni platit. Pa kako ćeš tako, zovu nas još da nam plate. Snađi se i za to – kaže umirovljeni trombunjer pa spominje kako trombunjere u zadnje vrijeme financijski potpomaže Društvo prijatelja dubrovačke starine. Spominje i muke s nabavkom baruta. Troškove za barut pokrivala je najprije crkva, a sada grad jer 'ipak je festa i Dan grada'. Zna gospar Stipe i cijenu, 50 kila baruta s PDV-om - 12 tisuća kuna.
- Mi bi po festi potrošili oko 35 kila baruta, Kandelora, Festa i Gorica. Odredim gdje ćemo pucat. Od Gorice do Grada nema pucanja jer nema toliko baruta, a oni mladi bi stalno dum-dum. Reko sam sto puta, Sočanima treba dva konja praha, oni stalno pucaju. Zna se koliko ima i svaki trombunjer dobije po 20 tira. Prije bi bilo više od tisuću ispaljenih hitaca za sv. Vlaha. Pucalo se od jutra do mraka. Svako je selo imalo neko oružje – kaže ovaj Dubrovčanin.
O odobrama trombunjera kaže:
- Ta me ljubav poticala pa sam od hotela Argentine do Komolca u sedam dana kuc'o na vrata i tražio pomoć. Skupili smo tad oko 50 tisuća kuna za odore.
Društvo je prikupilo novce za 20 odora, a 20 je financirao DPDS.
A trombun? Najprije je imo neki stari, klimavi, pa je dobio onaj iz kojeg je 'puc'o Mato Štakula'. Kaže nam i kako je cijena trombuna izrađenog u Zagorju šest tisuća kuna. Nikad nije opucao u prazno, a zašto se uopće to događa:
- Nije barut došo do kraja, pogotovo kad je kiša. Ako je vlažan trombun, cijeli prah ostane pri cijevi i pukne u prazno. A inače grmi, što je šira cijev, to bolje grmi. Zapovijedao sam trombunjerima 20 godina, određivao tko će na koji način pucat. Imali smo znakove, znalo se koji je senjo za brzo pucanje, za salvu ili kad je lagano.
Ustvari lumbardanje je nešto poput simfonije, samo puno glasnije, a gospar Stipe poput dirigenta. Ujedno je i meštar od plotuna. Od 1985. godine ima svoj trombun, star gotovo sto godina, koji je dobio na dar. Ima to veze s napadom mačke u Katedrali, i vlasnicom koja se nekako htjela odužiti za ozbiljne i krajnje opasne ozljede zbog kojih je Stipe završio u bolnici. Stipe je radni vijek proveo u građevini.
Ovaj krovopokrivač koji je obavljao i tesarske radove, kao zaposlenik Građevinskog poduzeća Dubrovnik radio je na obnovi objekata unutar zidina nakon potresa 1979. godine. Bio je glavni meštar u Katedrali, čija je obnova trajala skoro šest godina. Toliko su povjerenje u njega imali da je kod sebe imao ključeve i Katedrale i sv. Vlaha.
- Imam 81 godinu, tri godine zanata, dvije vojske, 38 radnog staža, 46 godina trombunjer od čega 20 komandovanja, 57 godina u braku, koliko imam staža, dobro sam živ – uz osmijeh će ovaj Dubrovčanin vedrog duha.
Teško mu je palo kada mu je doktorica savjetovala da mora stati s lumbardanjem. Zato je pošao u trombunjersku mirovinu. Za dugogodišnji doprinos Društvu s više od 400 nastupa te dugogodišnje zapovijedanje postrojbom, ovom počasnom zapovjedniku dubrovačkih trombunjera dodijeljena je zahvalnica. Potvrda njegovog predanog rada sa i za trombunjere uokvirena stoji na zidu s početka priče.
- Luko Paljetak je lijepo rekao 'trombun drži Festu' – kaže Stipe kojeg ljuti kad netko kaže 'trombunjer može bit' svatko'. Zna on koliko je truda, discipline, odricanja i vještine potrebno za to plemenito zvanje nekad bombardijera, pa lumbardijera svetog Vlaha, danas dubrovačkih trombunjera.
