Nova tura
Kaže mi prijateljica koja iznajmljuje apartmane da je samo jednom ili dvaput čula od gostiju da im je karta za zidine skupa. Košta 200 kuna, iznos koji im nije teško odvojiti kad se radi o takvoj atrakciji kakve su dubrovačke zidine. Svatko tko je imalo putovao, posebno po Europi, zna kakve su cijene po drugim turističkim središtima i koliko koštaju ulaznice na njihove atrakcije, često nedavno izmišljene, ni približno vrijedne kao spomenik kulture star stoljećima i savršeno očuvan.
O zidinama vodi računa Društvo prijatelja dubrovačkih starina, pa nas je fortifikacijskim sustavom oko Grada koji nas je učinio slavnim u svijetu proveo član Maloga vijeća, profesionalni muzičar Toni Kursar koji svira rog u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, dijete Grada i zaljubljenik u povijest. Ovaj mladi čovjek s oduševljen priča o ljepotama svog kamenog đardina, u kojem je odrastao, a napustio ga je samo privremeno, za vrijeme studija u Zagrebu i Salzburgu. Ostaviti ga za njega nikada nije bila opcija, a čim je sazrio, učlanio se u Društvo i angažirao se u njegovim aktivnostima.
- Odmalena sam se s bratom i prijateljima verao po zidinama, svuda smo zabijali nos – s osmijehom kaže Toni. - Zavlačili smo se gdje god smo mogli i to nam je bilo najdraže. Kad sam se vratio s fakulteta u Grad, sjetio sam se Društva i želja mi je bila da se uključim. Pitao sam mogu li se učlaniti, primili su me i nakon nekoliko sam izrazio želju da budem aktivniji – kaže i otkriva jednu novinu. Naime, obilazak dubrovačkih zidina proširio se nedavno novom turom, koja podrazumijeva đir zapadnim predziđem, od Minčete do Svetog Andrije.
- Uđe se s Pelina kroz Minčetu, prođe kroz kazamate, izađe se u predziđe gdje se može pogledati ljevaonica ispod igrališta. U ljevaonici se može doznati o cijelom procesu izlijevanja topova i zvona, vide se mjesta gdje su bile cisterne i gdje se držao vulkanski pijesak, gdje su bile peći i gdje se hladilo pa ponovo lomilo. Jako je zanimljivo. Imali smo i vodiča, Điva Sjekavicu, koji je na Tripadvisoru bio prvi po atraktivnosti ture, odlično je to odrađivao. Može se ići i bez vodiča jer su unutra izvješena detaljna objašnjenja.
Top u mulju
- Dalje se ide preko Vrata od Pila, prođe se kroz Puncijelu, uđe u Bokar koji se cijeli može razgledati, a izađe se, preko najstarijih ostataka grada na Svetom Andriji, na Svetu Mariju. To je povijesna tura u kojoj se može vidjeti više artefakata – približava nam tematiku Toni, koji je učlanjenjem u Društvo saznao mnoge povijesne činjenice o mjestima na kojima se igrao kao mali, zajedno s bratom i prijateljima, ne znajući što sve ona znače. Recimo, na mjestu Revelina nekad je bilo malo naselje, čiji su ostaci nađeni u temeljima tvrđave. Tamo je bila i ljevaonica Ivana Rabljanina gdje je radio svoje poznate topove. Jedan od tih brončanih topova nađen je u mulju ispod Velikog Kaštela u Stonu i vraćen je na stonsku tvrđavu, nakon što je 500 godina bio 'konzerviran'. Pa recimo, unutarnji most kod Revelina bio je više ulijevo nego danas, o čemu svjedoči okvir starih vrata od Grada u Slanici, gdje je prije bio most i gdje orkestar danas ima probe, kazuje na sugovornik.
- Kad se želiš malo maknuti iz Grada, zidine su idealne za šetnju. Tu je uvijek mir, posebno zimi. Ljeta prethodnih godina bila su kaotična, ali ove godine je zbog korona krize i tijekom ljeta bilo mirno. Imam običaj prošetati i uživati u predivnom pogledu – kazuje Toni, dok zajedno uživamo u pogledu na krovove Grada i Lokrum u daljini.
Dan je izmišljen za šetnju, ali i za fotografiranje. Želite li drugačiji album i savršene kadrove, dovoljno je popeti se na zidine i donijeti sobom dobar foto aparat ili mobitel. Kamo god da pogledate, vidjet ćete Grad iz drugačije perspektive, a svaka je dojmljiva.
Vide skale i prođe ih volja
- Treba naše domaće ljude nekako animirati. Ima ljudi koji nisu bili na zidinama 20 godina, a ima i onih koji nisu bili nikad. Čim vide skale, odmah ih prođe volja! – nasmijava nas Toni. No, kako ističe, sa zidina se možete spustiti za 20 minuta ili ih proći cijele, vama na volju. Tri su ulaza – ovaj s Pila, kraj crkvice Svetog Spasa, kod Svetog Luke prema Pločama ili kod Svetoga Ivana u Karmenu.
- Na zidinama ima 'milijun' zanimljivosti. Može se prošetati samo južnom stranom, gdje je divan pogled na more, ili se popeti na sjevernu stranu, odakle se najbolje vidi Grad. Najlakše se popeti na ulazu kod Svetoga Luke, tamo se odmah odradi najgori dio i onda je dalje sve nizbrdo – savjetuje Toni Kursar.
Važno je reći da je ulaz na zidine za sve stanovnike Dubrovačko-neretvanske županije besplatan. Samo pokažu osobnu i uživaju u obilasku.
Od 8 do 17.30
- Ove godine smo na 10 posto prometa od prošle godine – kaže o krizi koja još traje, a nitko ne zna dokad.
- Žao mi je najviše radi radova koji su stali na godinu dana, kao oni na Prevlaci, u Stonu... Ali nastavit će se – pomirljivo će. Svi prihodi Društva, izuzimajući plaće i troškove održavanja, ulažu se u obnovu spomenika, koja je daleko skuplja od drugih građevinskih zahvata, ističe.
- Takvi su zahvati skuplji i dugotrajniji. Izračunali smo da od početka izrade projekta do završetka radova prođe između 5 i 6 godina – kaže Toni.
Radno vrijeme zidina je od 8 do 17.30. Tu su biljeteri i čuvari, a zadnji ključar krene u 17.30 u đir po zidinama, da se uvjeri da su svi posjetitelji izašli.
Dok gledamo prema Lovrijencu, jedinoj tvrđavi izvan sustava zidina, Toni nam otkriva još jednu zanimljivost:
- Svi znaju za natpis 'Non bene pro toto libertas venditur auro' (Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga svijeta), ali malo ljudi zna da je postojao još jedan natpis, na unutrašnjim vratima koja su srušena kad su Austrijanci vadili topove. U prijevodu je glasio 'Ako nova sila božanska udari, neka Tifona imaju ove zidine'. Tifon je bio antički div sa stotinu zmijskih glava koji je rigao vatru i tresao zemlju – iznosi ovu povijesnu činjenicu.
Visoke do 25 metara
Na sjevernoj strani zidovi su široki od 4 do 6 metara, a na južnoj od metar i pol do 3. Današnji opseg dubrovačkih zidina nastao je u 13. stoljeću, a one su se sustavno osuvremenjivale i gradile do 1660. godine, kada je izgrađena posljednja utvrda, bastion sv. Stjepana na južnom dijelu zidina. Sastoje se od glavnog gradskog zida, šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona (jakih peterokutnih utvrda skošenih zidova), dvije kantonate (ugaonih utvrđenja), tri predziđa s nizom toreta (niskih polukružnih kula skošenih zidova), tri jarka, dvije predutvrde-tvrđave, dva gradska podizna mosta i valobrana. Mjestimično su visoke i do 25 metara.
Znani i neznani graditelji, vrsni i znameniti majstori, domaći i stranci dali su svoj prinos njihovoj izgradnji, ali je najveći dio njih ostao nepoznat. No, od poznatih se ističu Paskoje Miličević, Nikifor Ranjina, Župan Bunić, Miho Hranjac, Juraj Dalmatinac, Michelozzo Michelozzi iz Firence, Onofrio i Simeon della Cava, Antonio Ferramolino iz Bergama, Ivan iz Siene, pa i Marin Držić, zadnji koji je radio preinake na tvrđavi Minčeti, kaže Toni.
- Rijetko tko zna da je u 17. stoljeću živio i Marin Držić, arhitekt ili vojni inženjer. Na Minčeti su tri kazamata, i najgornji je napunio zemljom da bi tvrđava bila otpornija na udarce – dodaje.
Moglo bi se o zidinama pisati bez kraja i konca, ali ništa se ne može mjeriti s onim osjećajem kad njima šećete i uživate u pogledu jedinstvenom u svijetu!