Znameniti naslov Remarqueovog romana "Na zapadu ništa novo" ne bi se mogao odnositi na Gruž, zapadni dio Dubrovnika u kojemu se u posljednje vrijeme 'izrodilo' puno toga novoga. Tvorac jedne od tih novina je povjesničar i turistički vodič Ivan Lujo, koji je u sklopu kulturno-turističke manifestacije Ljeto u Gružu, osmislio povijesnu turu kroz ovaj dio Dubrovnika.
Gruž je posebice u 20. stoljeću izrastao u pravo radničko, lučko i industrijsko naselje pa je samim tim bilo malo ili nimalo atraktivno za bilo kakvu turističku djelatnost ili priču. Posljednjih se godina to sve više mijenja, a potencijal Gruža prepoznao je i ovaj povjesničar, inače urednik tekstova i koautor postava Muzeja crvene povijesti otvorenog prije nešto više od dvije godine upravo u Gružu, upravo u bivšem kompleksu Tvornice ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda TUP koja je činila jednu od ključnih stupova dubrovačkog radništva.
- Tijekom ove zime odnosno proljeća našli bi se u TUP-u i pričali bismo što bi sve mogli raditi. Palo mi je napamet da bi se moglo organizirati vođenje kroz Gruž i to je krenulo od ideje da bi se određena mjesta u Gružu trebalo obilježiti nekakvim trajnijim spomenom, tekstom, fotografijom. Ljude bi se tako više zainteresiralo i cijelom prostoru gruške obale dala bi se neka nova vrijednost koja bi bila interesantna i domaćima i strancima. Brzo sam smislio turu jer kad ideš obalom, svako malo postoji nešto zanimljivo o čemu bi se moglo pričati tako da nije trebalo 'otkrivati toplu vodu'. Ali, falilo mi je informacija pa sam ih skupljao. Dosta sam koristio emisiju ”Gruške priče” Rada Petrovića koje su se prikazivale na Dubrovačkoj televiziji, ali i novinske članke... Dosta sam informacija našao na stranicama Ministarstva kulture i medija jer je rađena kontaktna zona za povijesnu jezgru pa je i Gruž u to uključen, upravo tu su nabrojane brojne kulturne znamenitosti, govori ovaj Župljanin koji inače i sam već dva mjeseca ima grušku adresu.
Pronašao je dosta podataka koji su vrijedni spomena, a koji su danas skoro pa zaboravljeni.
- Primjerice, vazda sam bio fasciniran željeznicom! Nevjerojatno da je ona tu postojala! U Gružu se nalazila i industrija, ali i teretna luka koja je izgledala potpuno drugačije nego danas. Naravno, naučio sam i ja dosta toga, na primjer, da se u sklopu Radeljevića proizvodio vodik ili da je robna kuća Minčeta bila prva robna kuća na istočnom Jadranu... Pronašao sam dosta o bombardiranju Gruža za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, bombardiranje se dogodilo poslije kapitulacije Italije 1943., kad su saveznički bombarderi nadlijetali Lapad - Gruž i zapravo gađali luku, a pritom je gotovo uništena crkva sv. Križa i hotel Petka. Prema dostupnim podacima stradala 51 osoba, a uz to je stradalo i nešto stranih vojnika koji su bili smješteni u hotelu. Zbog tog bombardiranja hotel Petka, crkva i samostan sv. Križa imaju današnji izgled jer su nakon rata obnovljeni, a zapravo su dobili novi izgled. Hotel Petka je potpuno promijenjen jer je stari hotel bio kamena zgrada, tipična za Dalmaciju toga vremena, a sama crkva sv. Križa imala je drugačiju orijentaciju pa je i ona nakon obnove 50-ih godina, promijenjena, priča Lujo.
Kroz turu je htio osvijestiti neke stvari koje su oblikovale grad i život u gradu posljednjih sto godina jer napominje kako ”često uzimamo sve za gotovo, a sve je to trebalo nastati i sve je to netko trebao izgraditi i dovesti u grad”. Tura počinje na mjestu današnjeg autobusnog kolodvora i ide sve do nekadašnje austrougarske kasarne. Današnji autobusni kolodvor prije je bio važno prometno čvorište.
- Željeznička stanica u Gružu bila je zapravo odvojak magistralne pruge koja je išla od Čapljine odnosno Gabele prema Zelenici, to je bila glavna pruga u ovome dijelu koju je radila Austro-Ugarska krajem 19. i početkom 20. stoljeća s idejom da dođe do Boke kotorske i ratne luke. Dubrovnik je bio odvojak te pruge, postojao je također odvojak za Trebinje, kasnije za Bileću, Nikšić… Mogao si se ukrcati u Gružu i putovati vlakom u Konavle, Boku kotorsku, Mostar, Sarajevo, Beograd, Zagreb, središnju Europu… Kako je rekao jedan moj prijatelj: 'Ukrcaš se na Zvekovici i eto te u Beču!' (smijeh) To je bila ogromna, ogromna stvar jer željeznica je simbol progresa 19. stoljeća, željeznica je možda najjači simbol industrijske revolucije, ističe Lujo te nastavlja:
- Život je promijenila drastično i omogućila veću mobilnost ljudi i tereta, a Gruž je prvenstveno profitirao od tereta jer je on zapravo bio teretna veza Bosne i Hercegovine s morem i tu je dubrovačka luka bila izuzetno važna, možemo reći sve do 60-ih godina 20. stoljeća kad postupno pada važnost željeznice zbog rasta cestovnog prometa, zbog zastarjelosti infrastrukture i izgradnje novih luka u Pločama, Splitu, Šibeniku... Željeznica koja je prolazila ovim krajem bila je uskotračna, prilagođenija za ovaj brdski teren, a vremenom je postala prespora i samo poslovanje nije više bilo profitabilno. Bile su namjere da se ona standardizira, da se napravi normalni kolosijek kakav je postojao do Ploča, ali do toga nije došlo, željeznica je ukinuta i nikad nije vraćena, pojašnjava sugovornik.
Nakon željeznice je u Gruž došao tramvaj ili kako bi Dubrovčani rekli 'travanj'.
- Tramvaj je koristio isti kolosijek jer je bio uskotračna laka željeznica i ideja je bila da se poveže luka i kolodvor s Gradom i to je zapravo bila 'kralježnica' grada, osnova grada uz koju se onda i grad širio. Tramvaj je krajem 1910. krenuo u promet, a da bi tramvaj, električna željeznica uopće mogla funkcionirati, prvo je trebala postojati električna centrala odnosno tada termocentrala koja se nalazila na Batali i iz koje se dobivala struja za tramvaj. Postojale su dvije linije: Pile – Gruž i od 1928. Pile – Lapad, objašnjava turistički vodič.
Nažalost, cestovni promet istisnuo je tramvaj, ali je sudbinu tramvaju zapečatila tramvajska nesreća na Pilama početkom ožujka 1970. u kojoj je poginula jedna osoba, a 14 ih je ozlijeđeno. U sklopu luke i željeznice nalazio se čitav kompleks s poštom, veterinarskom stanicom, a i danas je na zgradi carinarnice ostao natpis. Tražio se veliki broj radnika pa su ljudi dolazili odsvakud kako bi radili ili na željeznici ili u luci. Tek pojavom većih strojeva 60-ih godina prošlog stoljeća smanjila se potreba za radnicima. Danas brojni tragovi svjedoče o stotinama radnika koji su u Gružu zarađivali kruh, a od radništva danas je ostala Radnička ulica koja, kao jedna od najdužih gruških ulica s možda najvećim brojem skalina, povezuje obalu i magistralu.
- Gruž je bio centar radništva i radničkog pokreta kroz 20. stoljeće. Prvi štrajkovi u Dubrovniku bili su vezani uz rad na željeznici, rad u luci. Štrajkovi su održavani za vrijeme izgradnje pruge jer su uvjeti rada bili teški, radnici nisu bili dobro plaćeni, ali je bio i veliki štrajk lučkih radnika 1934. koji su zahtijevali bolje uvjete rada, pogotovo u vremenu svjetske gospodarske depresije kad je općenito cijena rada bila jako, jako niska. Gruž ima svoju radničku povijest jer su se tu nalazile velike tvornice, industrija koja je zapošljavala veliki broj ljudi, a i u vremenu socijalističke Jugoslavije je sama ideja uređenja države bila ideja o 'radničkoj državi', pogotovo poslije, kroz uvođenje samoupravljanja, tome se još više pokušalo dati na važnosti. Recimo, TUP je 80-ih imao oko 650 radnika, što je jako puno, govori Lujo.
Pored brojnih radnika, Gruž je privlačio i poznata lica.
- Car Franjo Josip je 1875. bio u Gružu jer je tu bilo brodogradilište, škar. Cijeli Park Luja Šoletića nastao je nasipanjem obale 1953. zato se ulica nedaleko parka zove Ulica od Škara. Tu je bilo takozvano 'novo brodogradilište' gdje je 1875. porinut posljednji dubrovački jedrenjak koji se zvao „Dvanaesti dubrovački“ i tom je prilikom i car Franjo Josip bio u Gružu. A Franjo Josip je dolazio i kad je otvorena pruga 1901. Gruž je kao luka bio mjesto gdje su dolazili raznorazni, tu su dolazili Titovi prijatelji, na primjer Naser, a najpoznatiji posjetitelj Gruža bio je papa Ivan Pavao II. koji je tijekom posjeta Dubrovniku u Gružu 2003. predvodio svečano misno slavlje, napominje Lujo.
U Ulici od Škara nalazi se i kuća sa špiljom koja je nekoć bila reklamirana kao turistička atrakcija. Nažalost, špilja se u međuvremenu urušila pa je iza nje ostala samo reklama. Ono što prvo upada u oko kad se govori o Gružu jesu njegovi neboderi, ali i ljetnikovci.
- Ljetnikovci su prve trajne građevine koje ovdje možemo naći. Prvo trajnije naselje zapravo je bilo na Kantafigu jer se tamo nalazilo staro brodogradilište, stari škar koji je počeo s radom odlukom dubrovačkog Senata 1525. Naravno, prvo se naseljavala obala, a onda se postupno išlo sve više i više u brdo i to je ljudima zanimljivo na ovim starim fotografijama: kad vide te slike na kojima su prikazani samo doci i par kamenih kuća ostanu bez riječi. Ima tu mješavine raznih stilova arhitekture kroz 20. stoljeće. Ljetnikovci su priča za sebe, vremenom su izgubili svoju primarnu funkciju, a dijelom su izgubili i svoju estetiku jer su narušeni raznoraznim dogradnjama, rušenjima… Placa u Gružu se tako nalazi u sklopu Gundulićevog ljetnikovca, tu se nalazio ribnjak koji je zatrpan i poslije je tu, iza Drugog svjetskog rata, otvorena placa koja se nekad nalazila na mjestu gdje je danas zgrada Jadrolinije u Gružu, veli Lujo te dodaje:
- Ljetnikovaca u Gružu ima dosta: tri su najreprezentativnija, a nalaze se na potezu od place do Radeljevića, to su Gundulićev i dva Bunićeva ljetnikovca (ljetnikovac Paladina Gundulića i Junija i Marina Bunića). Pokraj robne kuće Minčeta je ljetnikovac Bondi Majstorović, tamo se nalazi i ljetnikovac Baselli Gozze u sklopu kojega je današnji Radeljević odnosno Prvo dalmatinsko trgovačko društvo, kao i ljetnikovac Gradić-Vujić. Neki od njih su bolje sačuvani, neki još imaju tu primarnu stambenu namjenu, neki nisu baš toliko sačuvani, ali su i dalje naravno zaštićena kulturna dobra. Ljetnikovci su generalno teško stradali početkom 19. stoljeća za vrijeme provale Rusa i Crnogoraca tijekom francuske okupacije, a sami Grad nije bi direktno oštećen. Predgrađa Pile, Kono, Rijeka dubrovačka, Župa dubrovačka i Gruž su teško stradali jer je tuda haračila ruska i crnogorska vojska. Ljetnikovci su građeni za ljude koji su bili netko i nešto i koji su to mogli održavati i financirati. Neki od njih su već i prije toga zapušteni i zapravo su gubili tu svoju primarnu namjenu. Još je nešto važno, a to je da su svi ljetnikovci bili povezani s morem, a danas to nisu jer se obala širila i napravljen je put između njih i mora. Možemo reći da su ljetnikovci odsječeni od svoje prirodne veze s morem, odnosno s Gradom jer barkom se lagano dolazilo iz Grada u gruške ljetnikovce, govori Lujo.
Svako vrijeme donosilo je svoje građevinske pothvate.
- Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće gradile su se velike kamene kuće, imamo tu zgradu Lučke kapetanije, zgradu nekadašnje carinarnice… A onda tu dolazi poslijeratno vrijeme. Za vrijeme Jugoslavije nisu puno marili za ono što je bilo prije nego su, naravno, išli za idejom progresa, modernizacije zemlje i onda tu nastaju ti veliki kompleksi poput TUP-a koji je zapravo 'ubačen' u prostor samostana sv. Križa. Zanimljiva je i Solska baza, rađena je 1880-ih za vrijeme Austrije, nekada je bilo šest lađa, a danas ih je samo četiri. I naravno, tu imamo dvije vrlo zanimljive građevine, a to su robne kuće: 1965. izgrađena je Minčeta, a 1972. Srđ. Građene su s nekom novom idejom razvijanja tržišnog društva, okretanja lakoj industriji, potrošačkoj kulturi koja je bila 'revolucija' u tadašnjemu Dubrovniku. U ovim posljednjim godinama, desetljećima, Gruž je dobio prvenstveno turističku namjenu pa se tu isto ubacilo nekakvih apartmana, prostora za obavljanje turističke djelatnosti, komentira Lujo.
Završnica ture isto je povijesna priča za sebe, a riječ je o kompleksu austrougarske kasarne u kojoj su danas svoje mjesto pronašle razne institucije.
- Kasarna je rađena krajem 19. stoljeća za austrougarsku vojsku i u njoj su se sve do 1970-ih nalazile vojske raznih država. Zapravo, odlaskom JNA iz grada, Dubrovnik je postao jedan od rijetkih demilitariziranih gradova jer je zaključeno da vojska u gradu koji se želi okrenuti turizmu nema što raditi, a vojska je uvijek imala neke svoje zahtjeve i potrebe. Sami prostor kasarne je bio prostor za vojnike, ali je tu bila vojno-pomorska akademija u kojoj su se školovali časnici, to je današnja zgrada Porezne uprave. Tu su se nalazile i vježbaone i konjušnice. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća bila je velika stvar za Dubrovnik da grad nije vojna meta, u njemu se nije nalazilo ništa od vojnog značaja što, nažalost, početkom 90-ih nije puno značilo agresorskoj srpskocrnogorskoj vojsci, navodi autor 'gruške ture'.
Dosad je kroz Gruž vodio dvije ture, jednu na engleskom, drugu na hrvatskom, ali je oduševljen odazivom te najavljuje da će ih biti još.
- Prvenstveno je na turama bilo dosta mojih kolega i kolegica vodiča odnosno vodičica koji su htjeli čuti nešto novo. Dosta njih mi je reklo da nisu znali da se može i o ovome voditi tura te o ovome razmišljati na ovakav način. Neki su mi ljudi, koji doduše nisu bili na turi, rekli: ”Da, ali koga boli briga kad je ovo napravljeno?!” Ali, mislim da je sve to zanimljivo. Tura je trajala dva sata, reklo bi se da se tu nema što za ispričati, ali itekako ima. Mislim da je važno ove neke stvari znati i čuvati od zaborava jer tako čuvamo i sami prostor i ne dopuštamo njegovu prenamjenu u nešto što ne bi trebao biti. Nadamo se da ćemo neke lokacije obilježiti trajnim oznakama, mislim da bi to još više dalo na važnosti cijelom prostoru, uvjeren je Lujo.
Na turi na engleskom je bilo i nešto stranaca.
- Tura može biti zanimljiva stranim gostima jer je to nešto što ne mogu nigdje pročitati i nitko im neće to ispričati. Sami Grad i zidine se 'prodaju' sami od sebe, ne moramo ništa znati, ali nam je tamo prekrasno i ne treba puno objašnjavati. Naravno da objašnjenjem sve postaje puno bolje, ljepše i zanimljivije, ali Gruž kao takav ima puno skriveniju priču i mislim da je to zanimljivo. Recimo, postoji veliki, veliki broj zaljubljenika u željeznicu, vlakove i tramvaje i to je jedan novi dio ponude koji imamo, ne moramo ništa izmišljati. Svakako, mislim da tu ima interesa, a na kraju krajeva, ideja Ljeta u Gružu je bila da se stvori novi prostor za aktivnosti, da se pokaže da se u Gružu može organizirati kulturni, zabavni, sportski sadržaj tako da je i to u skladu s idejom rasterećenja samog centra i disperzije sadržaja, zaključuje Lujo koji već čeka novu grupu zainteresiranih.
