Povodom Uskrsa naša sugrađanka i autorica, Džemila Bukovica napisala je poruku i čestitku:
Suočavajući se sa strahovima, prijetnjama, bolestima, smrti, sve je teže tragedije i nepravde doživljavati a vjerovati u bolje sutra.
I neizbježno je pitati zašto? Bio vjernik praktikant, bio netko tko vjeruje ne imenujući u koga i zašto, ne možeš ne razmišljati tko smo i zašto smo?
Nakon našega, dođe i tragičan rat u Ukrajini. Poharaše prirodne katastrofe, oluje i poplave. U Turskoj i Siriji zatutnja potres neslućenih razmjera. Život nas pritišće poput olova.
Jedva sam se malo stišala od zagrebačkog, a potres u Petrinji me je zgromio. Uz proživljavanje osobnih, obiteljskih i prijateljskih nedaća, ganutost spram sveopćih ljudskih žrtava i paćenika razdire mi dušu i oslabljuje već napaćeno tijelo.
U milosrdnom spašavanju i pomoći u nedavnom potresu u Turskoj i Siriji, sudjelovali su i naš legendarni labrador Gizmo i drugi psi tragači sa svojim neustrašivim trenerima. Uz velikodušnu čovječnost veliki broj dobrih ljudi, plemenitih volontera diljem svijeta, solidarno je pohrlio u pomoć. Zar nam to ne govori: ljudi smo, nismo sami, drukčiji smo ali jednaki. Na ovom svijetu smo da budemo jedan za drugoga. Da se poštujemo i pomažemo uživajući u svojim različitostima.
Potresena tragedijom, ta divna ljudska bića, koja imaju srce koje može zagrliti sve ljude, ugrožavajući i svoje živote, pohitala su u pomoć dirljivo krhkim ljudima ma tko oni bili. U strahu, slabosti i obeshrabrenosti, velika je vrijednost naići na dobra čovjeka. U džungli ledene sebićnosti, u olovno hladnom životu našega doba, spasitelji-tragači su božanski znak istinske dobrote. Patnja i tuga, svjedočili smo toliko puta, ujedinjuju i izvlače ono najbolje iz nas.
Prepuni sućuti i samilosti, spasitelji su stvarali svjetlo kroz mrak i pronalazili put do unesrećenih. Pronađeni suspašeni iz pakla ruševina. Mnogi I nakon toliko, po svemu znanom nemogućeg, protoka vremena. Djevojčica, dječak, beba, trudnica, starica, muškarac, pas, mačka, pravo su čudo. Božja volja. Koja je to radost bila spašenima, koji su u vjeri i nadi da će spasitelj doći, istrpjeli nemoguće! A koja je tek plima duhovne radosti preplavila spasitelje!
Božja volja je bilo i Adijevo preživljavanje. Dvoipolgodišnji dječak, svilene plave kose i nebeski plavih očiju, popio je nekoliko kapi kaustične sode. Nesretna smrt činila se naizbježnom. Dugo čekani jedinac borio se za život. Roditelji i cijela rodbina su bili smoždeni. Otac je skrušeno govorio: "u Božje ruke". Hranjenje kroz pupak, operacija za operacijom i naš Adi je sve junački izdržao. Sada je to mladić, dvometraš, vrsni nagrađivani sportaš, koji Božjom voljom, živi zahvalnim i sretnim životom.
Kako živjeti bez nadanja, bez mira u duši, bez vjere da će nešto što sami napravimo, nekome pomognemo, nekoga usrećimo, biti naš smisao postojanja? Što je sreća, upućenim mi pitanjem na ulici prekinuše moju uronjenost u tugom zapletene misli. Bez zadrške odgovorih: to je zahvalan, blagi osmijeh na licu moje umiruće sestre koju njegujem. Od toga, blaženstvom ozarenog lica, veće sreće, osjećam to dubinom duše, meni ne treba.
Kada povjerujemo da ćemo se, na neki način, vratiti, uskrsnuti i sretni živjeti sa svojim voljenima, naš i odlazak naših postaje lakše prihvatljiv.
I stoga, Uskrs ili uskrsnuće slavimo i vjerski i tradicionalno gledajući u nadu i ljubav, bez kojih nitko ne može sretno živjeti i preživjeti.
Nekako mi nije posve jasno zašto Bog dopušta toliku bol iako, kažu, da nam je patnja darovana zato što nas Bog voli. Govore i da Bog optereti više onoga tko više može podnijeti. Više puta rakom oboljela, borbena mlada i lijepa, krhke građe a izuzetno snažna žena, jednom mi je rekla da razumije kako ju je Bog odredio da pati više od drugih. Samim rođenjem bez upoznavanja roditelja, dalje kroz turbulentan život, iz bitke u bitku izlazi kao pobjednica. Ne žali se, samo u šali kaže "da mora da ju je Bog zamijenio za nekog snagatora". A ja znam da je obavijena plaštom duhovne zaštićenosti.
Udara nas se i kleše i uz taj teret i ogromne boli od nas se gradi bolje ljude. Prisjetih se da sam negdje pročitala da je bol Božji zvučnik kojim budi gluhi svijet. Vrijeme je i za buđenje nas uspavanih u unutarnje dubine duša. I da osjetimo veličanstvenu snagu ovozemaljskih anđeoskih krila čijim dodirima otvaramo oči. Budimo se nagrađeni osjećajem da smo svi povezani. I vrijedni življenja. Pazimo sebe i druge, a zajedno prekrasnu poklonjenu prirodu i njezine na žalost,neutaživom pohlepom, zlouporabljene resurse.
Uživajmo dok nas se ne pozove. Pozvat će nas kada dođe naše vrijeme, ali u zajedništvu i potpori odlazićemo lakše u nadi da ćemo uskrsnuti i opet biti sretni i zadovoljni životom.
Malo nam treba tomu se predati. Malo vjere i nade da uživamo u ovome prolaznom i da ćemo i u onome poslije, vječnom.
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS SVIMA!
I PESACH, BAJRAM, VASKRS!
I religioznim vjernicima, a i onima koji to nisu, ali vjeruju u ljubav, nadu, poštenje i ljudskost. U život obrisanih suza.
Džemila Bukovica