- Listopad je mjesec ispunjen tužnim sjećanjima na početak rata, na gubitak voljenih članova obitelji i inače budi bolna sjećanja na tragediju koja nas je zadesila i u potpunosti promijenila živote moje obitelji i svih sugrađana diljem naše županije. Tog listopada prije 30 godina pale su i prve civilne žrtve, a posebno težak bio je upravo 1. listopada kad u Župi imamo prvu civilnu žrtvu ubijenu od srpsko-crnogorskih hordi potpomognutih snagama JNA. To je bila Jele Ferlan a imali smo i prve ranjene žrtve. Ti listopadski dani su se duboko usjekli u naša sjećanja, za mene jako bolna. Suprug mi je zarobljen i odveden u logor Morinj, a ja sam ostala sama s troje djece. Morala sam napustiti Župu dubrovačku i poći kod svojih prijatelja u Dubrovnik. Ne želim se puno prisjećati početka rata jer je za moju obitelj bilo jako teško biti sam u gradu, ne znati gdje je suprug i je li živ dok si ti u gradu s troje male djece, bez vode, bez struje...I na kraju takve patnje ubiju mi sina Luku, mladića od 16 godina u Hotelu Imperijal. Ne ponovilo se! – prisjeća se gospođa Marija Lukšić, predsjednica Udruge civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Dubrovačko-neretvanske županije, svoje ratne kalvarije koja je otpočela u Župi, a nastavila se u Gradu.
Kob Imperijala
A baš je među Župljanima početak listopada bio osobito traumatičan za tamošnje obitelji koje ni slutile nisu što će uskoro snaći. Našu sugovornicu pogotovo.
Kako je svjedobno ispričala Glasu koncila, prva granata eksplodirala je upravo pokraj njezine obiteljske kuće. Njezin sin bio je prvo poginulo dijete u Župi dubrovačkoj, a muž jedan od prvih zatočenika koje su neprijatelji zarobili u hidroelektrani u Platu. Prije zarobljavanja, u cik zore na blagdan svetoga Luke nazvao je suprugu kako bi sinu Luki čestitao imendan. Nedugo potom završio je u Morinju, odakle ga puštaju potkraj 1991. Početkom sljedeće godine Lukšići dobivaju smještaj u hotelu Imperial, Župa je oslobođena u svibnju, a Luka tog kasnog proljeća proslavlja 16. rođendan. Na blagdan svetog Petra i Pavla stradava u granatiranju Imperijala.
Borba za bolje sutra
- Duga je i bolna moja ratna priča i kad se je prisjetim suze same naviru uvijek isto i sve bolnije bez obzira na protekle godine – povjerava nam sugovornica koja kroz djelovanje udruge nastoji sačuvati uspomenu na sve civile poginule i ranjene u Domovinskom ratu na krajnjem jugu. O njihovu broju i pojedinačnim sudbinama kroz ova je tri desetljeća naučila sve. Naizust.
- U Dubrovačko-neretvanskoj županiji poginulo je 92 ljudi. Imali smo više od 150 ranjenih, od kojih 35 djece koja su bila maloljetna u doba ranjavanja, a od devedese i dvoje mrtvih imamo 20 ubijene mladosti – tronuto napominje Marija Lukšić koja nije samo čuvarica sjećanja na tegobno doba naše novije povijesti, već i aktivan borac za prava civilnih žrtava i članova njihovih familija.
- Što se tiče statusa, Bogu hvala smo ipak dočekali poboljšanje zakonskih odredbi, odnosno novi Zakon o civilima koji je donio minimalne promjene ali smo i njima zadovoljni. Bogu smo zahvalni da nijesmo više građani drugog reda i pokušavamo zaboravit' mukotrpno razdoblje našeg rada i truda. Idemo dalje za bolje sutra uz Božju pomoć – zaključuje gospođa Marija.
Udruga kojoj je na čelu potporu civilnim stradalnicima organizirano pruža već 24 godine. Osnovana je u proljeće 1997. radi druženja, pomaganja i sustavne skrbi o civilnim stradalnicima Domovinskoga rata.
