Slike koje govore ‘tisuće’ riječi iz dana u dan istražuje djelatnica Državnog arhiva u Dubrovniku, arhivistica specijalistica Tanja Ladišić. Po struci profesorica talijanskog jezika i povjesničarka umjetnosti, u Arhivu je posljednjih deset godina voditeljica Odjela za fotografiju, mikrografiju, reprografiju i digitalizaciju arhivskog gradiva te dokumentacijsko-informacijske poslove s knjižnicom. Upravo ju je talijanski prije 20 godina doveo u Arhiv jer se bavila gradivom iz vremena austrijske uprave pisane na talijanskom jeziku.
- Osim rješavanja upita oko fotografija ili vezano uz neki fond, Odjel se bavi arhivskim evidencijama. Vodim opći inventar Arhiva, knjigu akvizicija, dosjee fondova. Kad kolege obrade neki fond, šalju inventar meni, ja upisujem sve promjene, a novi fond dobiva signaturu. Zajednički izvještaj o radu šaljem našoj krovnoj instituciji – Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U ovom je odjelu i knjižnica u Sponzi u sklopu čitaonice gdje kao pomoćna knjižničarka radi kolegica Snježana Kapetanić. Kako je čitaonica usko vezana za odjel koji se bavi Dubrovačkom Republikom, djelatnici tog odjela rade i u čitaonici. U Gružu imamo tri knjižnične zbirke koje smo dobili od privatnih vlasnika, a u Sponzi čuvamo fond knjižnice Državnog arhiva kao i zbirku Ragusina s najstarijim izdanjima. Darovane zbirke nose nazive po ljudima koji su ih stvorili ili darovali Arhivu, opisuje Tanja.
Poruke na razglednicama
Njezin daleko manje administrativni posao tiče se obrade arhivskog gradiva. S kolegama trenutno obrađuje i digitalizira zbirku kolekcionara Krunoslava Leka od 1800 razglednica nastalih između 1895. i 1918. s motivima od Prevlake do Pelješca. Unose se podaci o dimenzijama, stanju razglednica, datiraju se, a sve uz potporu informatičara Vedrana Šerbua. Razna literatura, izvori, članci i detalji na razglednicama pomažu kod datiranja.
- Najstarija razglednica prikazuje otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću na Gundulićevoj poljani. Nekad postoje i odrednice, recimo do 1905. cijela poleđina razglednice bila je predviđena za upis adrese, a sprijeda bi se uz sliku pisala poruka. Od 1905. se poleđina koristi za tekst i adresu. Ljudi su bili poprilično iskreni, na primjer, jedna je učiteljica iz Orašca pisala prijateljici u Stravči, vjerojatno kolegici: ‘Što se ne javljaš, je li ti knjiga udarila u glavu pa si me zaboravila...’ U jednoj razglednici koja je putovala iz Grada u Gruž, pošiljatelj piše ženskoj osobi da je ‘pozdravlja Melko iz tinela’, a kao adresu primatelja navodi: “Kraj magazina od karbona, Gruž”.
Arhivistica se bavi i opisom staklenih negativa, no nije uvijek lako otkriti ime autora.
- Bilo je uobičajeno da se fotografi potpisuju, recimo na paspartou fotografija većeg formata. Na poleđini manjih portretnih fotografija ili na dnu fotografije pisali bi imena. Na malim fotografijama formata vizitke bi isticali nagrade ili imena osoba na fotografiji. Nekad po namještaju u ateljeu pokušavamo identificirati autora, a kad nismo sigurni, naznačimo vjerojatnog autora, govori Tanja koja se kod identifikacije savjetuje iz više izvora.
- Kod pejzaža, kod pojedinih fotografa se prepoznaje određeni stil, te nam to pomaže u atribuiranju. Fotografi su radili i po narudžbi. Tako krajem 19. stoljeća počinju izlaziti albumi s fotografijama iz Dalmacije. Naravno, odlazili su i u dubrovačko zaleđe i u Crnu Goru te s tog područja imamo niz fotografija i negativa. Fotograf Stjepan Tomlinović ima cijelu seriju vrlo vrijednih staklenih negativa iz Crne Gore. Dok je živio u Mostaru, Tomlinovic je došao i u Dubrovnik na otkrivanje spomenika Gunduliću 1893., pa možemo reći da su fotografi bili i fotoreporteri, priča arhivistica.
Nažalost, nikad im se nisu javili potomci fotografa i fotoreportera čije fotografije pažljivo i stručno čuvaju, u beskiselinskim uložnicama naručenima po mjeri kako bi snimke odoljele zubu vremena. Ironično, starije fotografije se bolje drže, od kvalitetnijeg su materijala nego one iz 1960-ih ili 1970-ih koje su počele gubiti elastičnost. Digitalizirane razglednice ili fotografije čuvaju se klasificirane i posložene. Ljudi iz Grada češće su se fotografirali, a primjerice, ljudi iz Župe dubrovačke i Konavala često su na Festi sv. Vlaha, odjeveni u nošnje, imali obiteljsko fotografiranje.
Potraga za rodbinom
Ni prije stotinu godina nije bio stran pojam ‘photoshopa’, ali ni autorskih prava.
- Fotografi bi na staklenim negativima ili na razglednicama stavljali ‘Zabranjeno umnožavanje’. Na staklenim negativima su oštrim alatom znali ‘postrugati’ neku osobu ili bi napravili da netko malo bolje, mršavije izgleda, uglavnom žene. Pronašli smo stakleni negativ koji prikazuje prostor ispred Dvora gdje je postrugana cijela osoba, no kad smo povećali prikaz vidjeli su se obrisi jednog žandara. Također, vrlo su zanimljive i reklame u gradskom portu koje se vide tek kad uvećamo negative. Tako je na primjer “Foto Jadran” reklamirao prodaju fotografija samog događaja na kojem su ljudi prisustvovali, a to su često bile utakmice Juga, priča Tanja koja dobiva i razne službene zahtjeve od korisnika:
- Nedavno su tražili fotografije probijanja Buže koje se mogu naći kod nas... No, ljudi nam često pošalju upite, poput onog da im pošaljemo sve što je povezano s njihovim prezimenom kako bi našli pretke. Objasnimo im da mi ne radimo obiteljska stabla. Jednom je netko pitao je li ostao zapis o njegovu rođaku koji je prošao ovim prostorima s austrijskom vojskom. Pitaju i stranci za svoje, jedan je tražio djeda koji je živio negdje u Dalmaciji. Nekad ljudi misle da im ne želimo dati podatke, a traže nešto što uopće nemamo. Znaju tražiti potvrdu s pečatom da je neki dokument ili fotografija bila u Arhivu, ali kako to izdati kad traženo nikad nije došlo do Arhiva?! Matične knjige su od 2008. u arhivu Dubrovačke biskupije, a na stranici FamilySearch su objavljene sve matične knjige tako da se i stranke, kao i mi, time mogu koristiti. Često se traže fotografije i materijali zbog imovinsko-pravnih pitanja, otkriva Tanja.
- U poslu volim radno okruženje, imamo izuzetno dobre međuljudske odnose, što je danas rijetkost. Volim raditi s privatnim imateljima gradiva koji obogaćuju arhivsko gradivo i koji nam ukazuju svoje povjerenje, ističe sugovornica koja slobodno vrijeme provodi doma s obitelji. Najviše voli raditi oko cvijeća u đardinu, ali i provoditi vrijeme u prirodi s prijateljicama.
Mnogi se mogu pohvaliti fotografskim pamćenjem, a Tanji je njezin posao fotografski užitak.
