StoryEditorOCM
MišljenjaEnglez u Dubrovniku

Moj omiljeni restoran usred ničega: Na objed preko granice, zbog cijene i slasnih patata

Piše Mark Thomas
13. ožujka 2023. - 09:36

Ja sam poklonik međugranične suradnje i pozdravljam potrebu ljudi da se kreću i prelaze granice. Od početka ove godine Republika Hrvatska je postala dijelom najveće bezgranične zone na svijetu, one Schengenske. Od sad možemo putovati iz Dubrovnika za Dansku, iz Konavala prema Kataloniji bez da izvadimo putovnicu ili osobnu iskaznicu. Sve to puno je bolje na sjeveru zemlje, međutim, kod nas na jugu situacija je nešto drugačija s obzirom na to da smo okruženi državama koje nisu članice EU.

“Ajmo u nedjelju na objed preko granice,” rekao mi je prijatelj i dok si se okrenuo skupila se “eskurzijica” od nas osam. S obzirom da sam ja jedini bio “građanin drugoga reda” i morao pokazati putovnicu na granici, shvatio sam par stvari: a) ubrzo ću trebati novu putovnicu, b) neću više moć’ ići preko “grane”, c) morat ću napokon izraditi hrvatska papire.

image

Granični prijelaz Gornji Brgat

Tonci Plazibat/Cropix

Dok je moje društvo carinicima samo zamahalo s osobnim iskaznicama, ja sam skupio četiri žiga. Pretpostavljam da se to ne događa često, ali dok mi je carinica iz BiH lupala žig, on se raspao na nekoliko komada. “Nema veze, pusti mene,” rekla je njena kolegica odlažući cigar, uzimajući vrh raspadnutog pečata, umočila ga u tintu i zalijepila u moju putovnicu.

Sve ovo događa se izvan sezone. Ceste su sad prazne, ali mogu zamisliti kakva će noćna mora nastati ovo ljeta kad nahrupe turisti. Redovi će biti nepregledni, a izletnici za Crnu Goru i Mostar više će vremena provesti u autobusima nego razgledavajući znamenitosti.

A sad nešto o našem odredištu. Jedan od ponajboljih i najprometnijih restorana preko granice nalazi se usred ničega, okružen snježnim vrhovima u daljini i zelenim poljima. Znanje je moć pa smo tako poučeni iskustvom znali da će restoran, posebno u nedjelju, biti prebukiran. Stoga smo unaprijed rezervirali mjesta.

A kad smo stigli parking je izgledao kao onaj na Ilijinoj Glavici! Možda su tri auta bila sa stranim registracijama i vjerojatno pripadaju konobarima, a sve ostalo bile su dubrovačke registracije. Ponavljam, riječ je isključivo o rezervacijama. I dok smo nazdravili s rakijom restoran je bio pun.

Svi su stolovi bili zauzeti, nakrcani ljudima i svi su prešli granicu kako bi došli na objed. Nema bolje međugranične suradnje od one koja uključuje janjetinu i teletinu ispod peke. “Želite li pogledati jelovnik?” upitao nas je konobar.

image

Janjetina

Damir Krajac/Cropix

Pogledao sam uokolo, svak je naručio isto jelo. Kao što bi HDZ rekao “Zna se!” Evo, nije mi jasno da ima još preživjelih janjaca po stajama u selu. Otvorilo se vino, salata se pomalo nabadala, a pršut i sir davno su “nestali”. I onda je stiglo glavno jelo. Bilo je (kao uvijek), da ti pamet stane. Ali te patate…. Dok pišem ovu rečenicu cure mi sline. Kao i uvijek do našeg je stola došao vlasnik restorana da provjeri je li sve u redu.

Lijep potez, a ujedno i potvrda da čovjek zna što radi, uvijek prisutan, nikad vidljiv. I onda je stigao račun. Za tri slijeda uključujući vino i kafe, platili smo kao da smo jeli pizzu u Gradu. Dubrovnik je skup i to nije novost. Restorani preko granice su jeftini, a razlike među cijenama su zaista ogromne. Svejedno, to nije za usporedbu. Kao da uspoređujemo naranče i jabuke.

Često čujemo kako je kafa u Zagrebu jeftinija nego u Dubrovniku. Pa naravno da jest, samo bi lud čovjek to išao uspoređivati. Postoji puno razloga zbog čega je jeftinije, a ljudi to nikako da shvate. Ja ću ići na objed preko granice, ali ću isto tako pizzu jesti u Dubrovniku. Kako stvari stoje, kad nastupi toplije vrijeme repovi će se protezat do mora, a moja će se putovnica raspasti od količine tinte.

 

 

 

24. studeni 2024 01:04