Prošlog sam se tjedna našao zatečen starim fotografijama koje mi je poslao prijatelj iz Engleske. Nisu to bilo kakve fotografije, to su pravi relikti (davne) prošlosti. Nakon što mu mi “sletile” u inbox, doživio sam svojevrsni šok, kombinaciju nostalgije i lagane vrtoglavice. Njih je na tavanu obiteljske kuće pronašla prijateljeva kći koja je šokirana pitala “tata, tko je ovo na fotografijama”, kao kad nakon puno godina otkrijete novog ili zaboravljenog člana obitelji.
Datirale su od vremena prije 30 do 35 godina i nećete vjerovat, ali ja sam u to vrijeme bio Englez iz Engleske, neopterećen godinama koje mi jure ususret i “sportskoj” građi koju ću nešto kasnije izgraditi zahvaljujući pretjeranom uživanju u pršutu. Fotografije su bile snimljene prilikom izleta u Cornwall, u vrijeme kad smo se supruga i ja još vjerali (jedno za drugo, naravno), bili su to divlji dani, slobodni i puni avantura. Putovali smo prema engleskoj obali, u divljinu i to u starom Volkswagenovom kamperu koji je izgledao ko broka na rotama koja nije baš bila pouzdan prijevoz. Spavali smo u šatoru misleći kako je to najbolji način da iskusimo sve čari prirode, ne vodeći računa o tome da nas samo tanka deka na zemlji dijeli od pothlađivanja i smrzavanja.
A ostalo? Sve je izgledalo poput audicije za film o Woodstocku iz 70-ih, sa svom boemštinom koju možete zamisliti. U to doba nismo imali luksuz mobilnih telefona i fotografiranja svakog trenutka naše avanture. Da, da, djeco draga, tad još nije bilo selfie kulture, nije bilo Instagrama na kojem bismo objavili slike našeg jadnog šatora i ukorepljenih deka s poda. Tad smo se oslanjali na moć misterioznog predmeta zvanog fotoaparat, sprave u koju se umetao film i za čiji si rezultat trebao čekati po nekoliko dana dok ti dundo u butizi ne bi razvio te tvoje fotografije. I tek bi tad saznao kako si upotrijebio 36 snimaka, koliko si glupih fotografija napravio škiljeći na jedno (obično krivo) oko.
Ah, nevina vremena preddigitalnog doba. E, ali skrenuo sam s teme. Poanta je u tome kako sam mlado izgledao. Ne mlađe kao kad ti netko kaže “nisi se nimalo promijenio”, to obično čuješ od ljudi koje nisi sreo dugo vremena, nego neopterećenost nekog ko je mlađi od 30 godina. Imao sam energiju koju mi je donosila sloboda življenja, bez opterećenosti društvenim mrežama i uspoređivanja s drugim ljudima. Bio sam rasterećen od straha za egzistenciju. Najvažnije mi je bilo imamo li dovoljno grickalica za put i koliko će vremena proći dok se ne dočepam pinte mlake pive nakon cjelodnevnog surfanja. Ah, ubile me velike brige!
Kako li se svijet otad promijenio! Danas, 2024. godine, ja sam doseljenik koji živi u Dubrovniku, gradu u kojem sunce vječno sja, čije su zidine instagramične, a na slikama se prikazuju besprijekorne frizure, kosu koja “spontano” leti, dok u pozadini galeb kao da krilom zahvaća Lovrjenac. Ne znam kako i kad, ali život se od serije spontanih avantura i neočekivanih događaja prometnuo u niz uređenih i pažljivo kreiranih objava, označenih uspomena i algoritama koji nam govore što kupiti, obući, kako kuhati i što jesti.
Kome trebaju namještene i dotjerane fotografije pored stvarnog života i osjećaja proživljenoga, onih malih životnih trenutaka koji se pamte? Kad ostarimo (ej, pa ja sam već tu), hoću li pamtiti kako smo gurali kombi uzbrdo po mrkloj noći ili koliko bi lajkova ta fotografija mogla dobiti? Lajkajmo u sebi svaki trenutak u kojem smo uživali, svaki pjev čiope u modroj dubrovačkoj noći, svaku krijestu valova po buri, more koje nemilice tuče po Penaturu. Nek’ nam pamćenje hrani dušu.
A što bi ja sad rekao sebi, mladcu od 20 i nešto godina? Pretpostavljam da bi to bilo “obavezno kupi dionice Amazona, valjat će ti jednom”. Međutim, mislim da bih prije rekao jednu važnu stvar: ne shvaćaj život preozbiljno. Koliko god te tehnologije pogodilo i koliko god ona bila napredna, pravi trenuci uvijek će biti vezani uz ljude i trenutke provedene s njima bez obzira jesi li u hladnom šatoru na dekici ili udobnoj stolici s čašom vrhunskog vina u ruci (i malo pršuta). Koliko god je ponekad apsurdno, vrijedno je življenja. Albert Einstein jednom je prilikom lijepo rekeo: “Život je kao vožnja bicikla. Da bi ostao u balansu, moraš se kretati!” Zato, zajašimo i samo naprijed!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....