Dubrovnik u studenom je kao dolazak na kraj vjenčanja. Svi su već otišli, a torta je ostala nepojedena

Evo nas, i dalje uživamo u dubrovačkom „indijskom ljetu“, izrazu kojim Britanci romantično nazivaju „sunce koje dolazi kao šlag na kraju“. U hrvatskom jeziku taj je izraz pojednostavljen i poznat kao bablje ljeto. Zašto je indijsko donekle i postoji objašnjenje, al zbog čega je babino, e to stvarno ne znam. Dakle, dok temperature koketiraju s vrijednostima debelo preko 20 stupnjeva, more je i dalje ugodnih 21.

Uz rivu, na plažama Mlini i Srebreno

Bozo Radic/Cropix

Da, to je ista ona temperatura mora koja privlači hrpe turista u svibnju i lipnju, a sad u studenom, situacija je ista, ali nema nigdje nikoga. Divota. Sve o tome zna u mene žena koja se kupa svaki dan, uživajući u samoći i beskrajnoj ljepoti pješčanih plaža. Za to se vrijeme Dubrovnik pomalo povlači u zimski san, zatvara škure, bez obzira na to što Majka priroda servira ono najveličanstvenije što ima. Nego, što smo ono rekli za „Indian summer“ – dosta je misterije oko toga izraza. U nekim zapisima piše kako su u to doba Indijanci odlazili u posljednji lov sezone, a negdje da su se engleski kolonijalisti u to doba godine susretali s neočekivanim valovima vrućine pa su ih nazvali po Indijancima. Indijsko ili bablje ljeto, svejedno kako ga zovemo, donosi pitoreskne slike, tople dane obojane jesenskim zlatnim bojama u kojima Dubrovnik blista punim sjajem. Posvuda vlada tišina, dubrovački hoteli i restorani zatvorili su svoja vrata unatoč suncu koje blista i zove.

Dubrovnik u studenom izgleda poput dolaska na kraj vjenčanja, kad su već svi otišli i onda vidite da je ostala nepojedena torta. U međuvremenu, nad Gradom visi bablje ljeto, neočekivani dar koji se možda s obzirom na doba godine pomalo čini i neumjesnim. „Zemlja ima muziku za sve one koji je žele čuti,“ napisao je Šekspir, a Dubrovnik, čini se, ima najljepšu simfoniju za sve one koji znaju u njoj uživati.

Đir Uvalom lapad u predvečerje

Tonci Plazibat/Cropix

Na pustim plažama, uz šapat valova, teško je ne prepustiti se i uživati u ovoj neočekivanoj ljepoti bez obzira što ona dolazi zbog povampirenih klimatskih promjena. Vremenu usprkos, Grad je spreman da završi na božićnoj čestitci. Stradun je okićen lampicama i dekoracijama, očekivao sam da ću zateći i preznojeno dijete u jaslicama. Usporedba kreme za sunčanje i imele je nestvarna, čak i za Dubrovnik, pun nelogičnosti. Sve to nameće jednu misao: je li se vrijeme promijenilo ili je to ovdje normalno?

I evo nas, s šugamanom preko ramena, a Grad izgleda ko sibirska ispostava. Možda je ovaj paradoks jednak u svim turističkim mjestima (ne bih rekao). Poput ptica selica, točno po kalendaru, turistička sezona u Dubrovniku slijedi svoj strogo zacrtani kalendar, bez obzira što piše na termometru. Nema majci mrdanja, zatvaraj, dosta je bilo!

Zadnjim danom listopada sve završava, restorani i barovi „nestaju“ sa scene, turistički su brodovi pogasili motore i lijeno se ljuljuškaju na vezovima. Sve se čini poput mađioničarskog trika koji niste tražili i svedeno je na one koji uživaju i pomalo se čude ironiji cijele situacije. O zatvaranju hotela da ne govorim, zatvoreni kao da su bankovni trezori, da ne bi slučajno koji zalutali turist pokucao na vrata i poremetio taj delikatni eko sustav.

Zatvoreni smo! Dubrovačko bablje ljeto postalo je komedija apsurda koje može priuštit‘ grad koji živi na rubu povijesti i klimatske stvarnosti. Na to nas podsjeća i Propovjednik, riječima „sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“. Globalno zatopljenje pretvorilo nas je u čudnu, neobičnu pojavu dana provedenih na toplom pijesku u kombinaciji s božićnim svjećicama. Ovo je zapravo bajka o klimatskim promjenama. Turisti su možda otišli, ali su visoke temperature ostale.

Moja supruga svako jutro uživa ritualno se kupajući i uživajući u prekrasnom, tirkiznom plavom Jadranskom moru, temperature 21 stupanj i na sasvim praznoj plaži, dok sam ja, tipični britanski komentator, na suhom, diveći se ovom privatnom komadiću raja. Bez obzira što je sve okolo zatvoreno, priroda nas nije iznevjerila. U našem neplaniranom babljem ljetu, uživamo poput djece, „hvatajući sunce“, kako je napisao J. M. Barrie u Petru Panu.