StoryEditorOCM
KulturaLAZARETI

Relja Seferović o životu Crkve u dubrovačkim statutarnim odredbama: ‘Zabranjivalo se plesanje i prodaja voća u katedrali, a građani nisu smjeli jahati konje svećenika‘

Piše Bruno Lucić
15. prosinca 2022. - 23:01

Ciklus predavanja povodom 750. obljetnice Dubrovačkog statuta u Lazaretima zaključen je izlaganjem doktora znanosti Relje Seferovića pod nazivom "Život Crkve u dubrovačkim statutarnim odredbama". Organizatori ciklusa su Dubrovačka baština i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

Prvo predavanje imala je akademkinja Nella Lonza koja je govorila o odredbama Dubrovačkog statuta o kažnjavanju, povjesničar Lovro Kunčević govorio je o političkoj kulturi i institucijama Dubrovačke Republike, povjesničar umjetnosti Danko Zelić bavio se urbanističkim odredbama u Statutu, a doktorica znanosti Zdenka Janeković-Römer tematizirala je obiteljske odnose, prava i dužnosti u Dubrovačkom statutu

image
Božo Radić/Cropix

Podsjetio je Seferović na početku kako je Statut uz državni grb, Knežev dvor ili barjak svetoga Vlaha vremenom postao i vizualno postao simbol Dubrovačke Republike.

- Nijedna od osam knjiga Statuta nije posvećena Crkvi, ni rješavanju složenih pitanja koja je svjetovna vlast imala u odnosima s klerom. Međutim, gotovo u svakoj glavi Statuta prisutna je ili neka od crkvenih ustanova na dubrovačkom području, ili se osjeća duh Crkve. To su prepoznali već stari dubrovački povjesničari, pa je pijarist Francesco Maria Appendini u "Povijesno-kritičkim bilješkama o starinama, povijesti i književnosti Dubrovčana" pisao o dubrovačkim zakonima koji su "uvijek imali vjeru kao temelj", a njegov stariji suvremenik, dominikanac Serafin Marija Crijević, u uvodu u povijest Dubrovačke metropolije (posežući pritom za svim pravnim zbirkama, od Statuta preko Knjige svih reformacija do Zelene i Žute knjige) istaknuo je jednostavan prizor molitve vjernika u gradskim crkvama, naglasivši da Dubrovčani započinju i završavaju svaki dan posjetom Crkvi, tražeći u njoj i poticaj i odmor od svojih obveza. Ovaj duh Crkve u Statutu može se upoznati i u nizu konkretnih tema, naveo je Seferović.

Svejedno bio brodski pisar ili knez Republike, prisegu koju je polagao svaki građanin preuzimajući neku funkciju, isprva se polagala na Evanđelja, ali se to promijenilo.

image
Božo Radić/Cropix

- Tek u kasnijem razdoblju kod primanja u dubrovačko građanstvo postalo je za strance navada prisezati i na Evanđelja i na Statut (dokaz koliko je jačala njegova politička uloga). Svaka prisega bila je samo dijelom ceremonijala, a ceremonijal je posebno opisan u slučaju najuglednijeg dužnosnika, kneza. Knez je od predstavnika općine primao barjak svetoga Vlaha i nosio ga u katedralu, na čijem su ga ulazu čekali kanonici. U njihovoj pratnji novi knez je pred glavnim oltarom prisezao ne samo da će dostojno vršiti svoju dužnost na čelu dubrovačke komune, nego i da će štititi Crkvu. Kao jamstvo tom je prilikom bio dužan i darivati kanonike, novcem, vinom, tamjanom i voskom, a zauzvrat bi primio svijeće i njihov blagoslov, te bi mu pjevali laude (pohvale), kao i ugarsko-hrvatskim kraljevima kasnije nakon sloma mletačke vlasti, pojasnio je Seferović te nastavio:

- Knežev dar bio je samo simboličan u svim primanjima dubrovačkog nadbiskupa. Statut je precizirao udio koji je nadbiskup primao u soli, pšenici i žitu od svakog broda nakrcanog tim teretom, koliko je primao od ribara, dok je katedralni sakristan primao polovicu od nadbiskupova udjela. Još su značajnije sudske ovlasti koje je nadbiskup imao nad težacima na svojim posjedima: sam im je sudio u slučaju prekršaja iz domene građanskog prava (od problema s razgraničenjem zemljišta do povrede pojedinih ugovora), a svjetovni sud bio je nadležan samo za najteže zločine, razbojstva i ubojstva. Iste povlastice uživao je i lokrumski opat, jamačno zbog velikih posjeda koje je dobio od vladara iz zaleđa, rekao je predavač.

image
Božo Radić/Cropix

Dubrovačke vlasti posebno su se bavile vlasništvom nad zemljom, a nastojale su na razne načine ograničiti crkvene posjede.

- U kasnijim stoljećima Prosjačkim redovima (dominikancima i franjevcima) nije bilo dopušteno primati posjede oporučnim putem, nego je svaki takav legat morao biti prodan na javnoj dražbi od strane ovlaštenih predstavnika Malog vijeća ili Senata, a utržak bi pripao crkvenome redu, u novcu ili robi. Nakon stjecanja Stonskog Rata 1333. klericima je bilo dopušteno zadržati pojedinačne posjede, ali njima nisu smjeli oporučno raspolagati. Napokon, Crkva nije smjela ni iznajmljivati postojeće posjede bez procjene i odobrenja Malog vijeća. Ograničenja Crkvi nametnuta su i kroz status prokuratora Sv. Marije. Njihova izvorna zadaća bila je nadzirati gradnju katedrale i brinuti o novčanim potrebama, da bi u kasnijim zakonskim zbornicima oni bili svedeni na status običnih državnih službenika koji bez privole vlasti nisu smjeli ništa kupiti, a morali su voditi knjigu svih računa i pritom imati mandat od svega pet godina, istaknuo je Seferović te dodao:

- Posebne odredbe kod izrade oporuka i raspolaganja privatnom imovinom postojale su i prilikom zaređivanja. Majke su smjele darovati kćerima na odlasku u samostan koliko god su htjele iz svoje škrinje, ali sinovi su trpjeli ograničenja: otac je sinu na odlasku u samostan mogao dati dar po svojoj volji, ali njegova vrijednost morala je biti manja od udjela koji bi sin dobio očevom oporukom. Samo u slučaju da je sin odlučio odustati od crkvenog poziva nakon jedne godine, smio je opet kao svjetovnjak primiti cjelovit udio u očevoj oporuci. Svoje mjesto dobila je i skupina pitanja moralne naravi. Statut je predvidio novčanu kaznu od jednog perpera ili vezivanje na stupu srama za hulu imena Božjeg, ali dvostruko veća kazna naplaćivala se prijestupnicima koji su optuženi za zajam novca kockarima. Dominikanac Crijević zato je sa zgražanjem utvrdio da je kazna za hulitelje bila previše mala i tek su kasnije nadbiskupi na dijecezanskim koncilima, čak u 18. stoljeću, odredili znatno oštrije, duhovne kazne. Zanimljivo je da je najteža novčana kazna, od čak pedeset perpera, bila predviđena za neprimjereno maskiranje u vrijeme poklada, jer je ismijavanje u javnosti izazivalo sablazni, tuče i trajne razmirice među građanima.

image
Božo Radić/Cropix

- Želja za očuvanjem sklada u cijeloj zajednici bila je formalno i poticajem kodificiranja Statuta, jer je u proemiju naglašeno da se samo čvrstim zakonima mogu obuzdati loši ljudi, gramzivci koji u želji za osobnim stjecanjem prkose Bogu i ugrožavaju ne samo siromašne, nego sklad cijele zajednice. Zato se s posebnom pažnjom pisalo odredbe protiv lihve. Grad pomoraca, obrtnika i trgovaca, koji zbog siromašnih prirodnih resursa nije mogao opstati bez slobodne trgovačke razmjene, morao se ovdje sučeliti s velikim izazovom. Lihva je osuđena s teološkog aspekta, uz tvrdnje da vrijeme pripada samo Bogu (pa zato u kasnijim oporukama često susrećemo izraz iz Matejeva Evanđelja, "Budite uvijek spremni, jer ne znate ni dan, ni sat"), kao i s društvenog aspekta, jer je prijetila narušavanjem sklada u cijeloj zajednici. Problem lihve privlačio je i kasnije dubrovačke teologe i njemu su rasprave posvetili dominikanac Klement Ragnina sredinom 16. stoljeća, te njegov subrat Vlaho Morgini dvjesto godina kasnije, pojasnio je Seferović.

Izdvojio je Seferović i neke primjere.

- Među zanimljivim zakonskim ukazima vezanima uz svakodnevicu Crkve izdvajaju se više puta ponavljane zabrane neprimjerenog ponašanja, plesanja i prodaje voća u katedrali, odnosno zabrana građanima da jašu konje u vlasništvu svećenika ili stranaca, jer takvi konji "nisu namijenjeni zajedničkoj uporabi".

Zapitao se Seferović koliko je Statut učvrstio, a koliko ograničio položaj Crkve u Dubrovniku?

image
Božo Radić/Cropix

- Formalno se Crkvi prilazilo s mnogo poštovanja, i to ne samo zbog činjenice da je papa bio jedini moćnik koji je Dubrovniku nudio potporu i zaštitu bez plaćanja propisanog danka. Dubrovčani su bili istinski pobožni i odanost Rimskoj Crkvi bila je bez sumnje jedan od stupova njihova identiteta, čineći oštru granicu spram inovjernog zaleđa. Međutim, postupno jačanje države i njenih potreba, i materijalnih i administrativnih, učinilo je Crkvu kao ustanovu donekle zazornom državnim vlastima i sve više su se koristile pravnim instrumentima da bi suzbile njenu slobodu. Svaka bratovština, svaki crkveni red, pa i židovska zajednica (Schola Hebreorum) imale su svoje statute, zbirke zakona po kojima su se upravljale. S iznimkom crkvenih redova, sve ostale barem formalno je potvrđivala država. Ukoliko nisu Crkvi mogli u potpunosti propisivati zakone, pritisak državnih vlasti jačao je s materijalne strane i u prijeporima sa Svetom Stolicom osobito nakon 16. stoljeća vlasti Republike nisu propuštale naglasiti da one same izdržavaju Crkvu i zato imaju pravo na posebne povlastice. Poznato je kako je priča završila: država je Crkvu formalno nadjačala, ali zato je Crkva državu stvarno nadživjela. Prisjetimo se toga i danas, prilikom svake feste svetoga Vlaha, zaključio je Seferović. 

13. srpanj 2024 09:11