U sklopu obilježavanja 750. obljetnice Dubrovačkog statuta, akademkinja Nella Lonza održala je u petoj lađi Lazareta predavanje "Govor straha i kazne: odredbe dubrovačkog Statuta o kažnjavanju". Organizator predavanja bili su Dubrovačka baština i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, a okupljene je najprije pozdravila Zrinka Lucianović, rekavši kako je ovo tek prvo predavanje iz ciklusa predavanja u sklopu 750. obljetnice Statuta. Nakon toga, akademkinja Lonza preuzela je riječ te otkrila zašto se odlučila govoriti o kaznenom pravu.
- Kaznenog prava ima već u uvodnom dijelu Statuta, ono se vuče kroz drugu knjigu i polako tako stižemo do šeste. Ako pogledamo genezu Statuta, vidimo da su postojale neke zbirčice koje su nadopunjavale manje cjeline, a među njima je najveća bila ona s kaznenim pravom, ta je cjelina starija skoro 40 godina od samog Statuta kojeg danas imamo. Dakle, trebamo se zagledati u prošlost Statuta da bismo ga shvatili. Kazneno pravo regulira ljudsko ponašanje: postoji staro načelo ‘oko za oko‘ ili ‘zub za zub‘, takve su se norme primjenjivale u tradicijskim društvima. Također, religije nastoje regulirati odnose među ljudima, a postoje različiti neformalni i formalni mehanizmi koji imaju važnu ulogu zato što postavljaju norme ponašanja i na neki način sankcioniraju onoga tko ih krši. Recimo, danas postoje skupine koje izopće članove zbog načina odijevanja. Postoje različite grupe koje provode razne vrste kontrole, od formalne do neformalne, postoje različite norme o tome kakvo je bilo uzorno ponašanje, kazala je predavačica te nastavila:
- U pravnim tekstovima piše da će ‘onaj tko čini to i to biti kažnjen tako i tako‘ jer se zabrana podrazumijeva. Iz velike mase pravila koje regulira odnose u društvu izranja kazneno pravo iza kojeg stoji država. To je dugotrajan proces, kazneno pravo od svih grana prava najprije dobiva svoj oblik, kod drugih oblika prava to ide sporije, nasljeđivanje, recimo, ono najčešće ostaje u sferi običajnog prava. Kazneno pravo se rano kristaliziralo, tako Hamurabijev zakonik ima veliko jezgro koje se odnosi na kazneno pravo, tako i neki naši pravni spomenici, među onim najstarijima koji reguliraju život u zajednici, cjelovito se ili djelomično odnose na kazneno pravo. Korčulanski statut iz 1265. tako počinje s kaznenim pravom i veliki dio njega odnosi se na kazneno pravo, Vinodolski zakonik isto tako dobrim dijelom i mnogi drugi pravni tekstovi. U Dubrovniku nije bilo drugačije, imamo prvi dubrovački zakon iz 1190., dakle, u Dubrovniku je zakon polako iz usmenog prelazio u pismeni tijekom 12. stoljeća i nakon toga nastaju veće cjeline. Recimo, 1235. nastaje cjelina o mirazu i piru, a najveća cjelina je zapravo ona koja se tiče kaznenog prava i to je, možemo reći, ‘prastatut‘, izjavila je akademkinja Lonza.
Potom je objasnila zašto je uopće do toga došlo.
- Kad je Dubrovnik došao pod mletačku vlast 1205., prvih 30 godina mletačka vlast oklijevala je što će s Dubrovnikom jer je daleki pomorski posjed, predaleko je da ga kontroliraš, dakle, dat ćeš mu autonomiju, ostaviti strukture koje su dotad postojale, ubacit ćeš kneza na čelu i sve manje-više ostaje kako je bilo. Prvih 30 godina Mlečani su dali kneštvo u neku vrstu zakupa, to je bilo prijelazno razdoblje od 30 godina i vidimo da se u Dubrovniku u punoj mjeri počinje koristiti kapacitet prava za stvaranje uređene i koliko-toliko jedinstvene uprave na teritorijima koje je potvrdila mletačka vlast. Oni 1232. donose kazneno, a 1242. građansko pravo, to su dva prava, u većini je država bilo jedno, to je bio naputak za Dubrovnik tijekom tih godina. Sin dužda koji je to formirao dolazi na vlast u Dubrovniku, izrađuje se prva zbirka kaznenog prava za Dubrovnik. Najvjerojatnije je bilo 20-30 glava, vjerojatno je to bila jedna poveća pergamena ispisana s jedne i s druge strane. I zato je logično krenuti od kaznenog prava iako ništa takvo nije sačuvano, međutim, na osnovu nekih argumenata može se reći da je ono unijeto u Statut, to je jezgro šeste knjige, jezgro Statuta. Kazneno pravo je tek negdje u drugoj polovici sveska, ali ima puno dulju povijest i važnije je za genezu samog Statuta, poručila je akademkinja Lonza.
Govoreći o pojmu pravde, navela je neke citate iz presuda u 15. stoljeću, tako se u jednoj kaže: "Gdje nema pravde, tamo se ne da živjeti".
- To je to, u Dubrovniku se oduvijek inzistira na zajedničko dobro, gleda se kao nešto najvrjednije čemu svi pojedinačni interesi trebaju biti podvrgnuti. I to je ono što zločinac napada. U to vrijeme nastaju prvi politički tekstovi i u 13. stoljeću se tako navodi da je među funkcijama države da vodi brigu da zločini ne ostaju nekažnjeni i tom tonu nastaju presude. U 13. stoljeću, Traktat o vještinama upravljanja, govori o tome kakva treba biti vlast. U drugoj knjizi Statuta, gdje se govori o prisegama dužnosnika, kneza, sudaca, članova Velikog i Malog vijeća, imaju ugrađena načela kojih se treba držati dobar sudac kad sudi u kaznenim predmetima, recimo, tu je zabrana uzimanja mita. To nije dubrovačka izmišljotina, to je iz jedne fantastične baštine upravljačke vještine koja je tada u Europi bila na jednom od svojih vrhunaca. Treba reći da tu nisu previše štedjeli ni sami sebe, našla sam u svojim bilješkama tako slučaj koji se vodio protiv jednog Palmotića, bio je to vlastelin koji je ukrao neke dragocjene tkanine, skratili su ga zbog toga za glavu. Dakle, u ovoj i drugoj knjizi Statuta gdje su prisege, ima puno o tome što je to kažnjavanje i kako sudac treba postupati da bi se približio idealu pravde, navela je znanstvenica.
Nakon toga prešla je na konkretne odredbe i na primjere u praksi.
- U šestoj knjizi u Statutu jako je važno da je sve logično uređeno i da ide logičnim tijekom, to je bio strašan napredak. Nije to bio red kao onaj današnji red u propisima, ponekad se dodavalo. Znalo se početi s jednom odredbom, na primjer, Odredbom o ranjavanju roba, ali onda bi nastala cijela grupa odnosa pa se izašlo iz toga... Tu je i odnos s Omišanima koji su bili čisti horor srednje i južne Dalmacije, cijelo 13. stoljeće i prije toga. Tu je Odredba protiv Omišana, krenula se pisati, ali onda se išlo dalje od onog što bi se moralo naći u šestoj knjizi... Recimo, Odredba o zabrani izgradnji kuća od slame u gradu: Dubrovnik je u tom razdoblju bio drven, moguće je da je išao netko jeftinije graditi, ali ova odredba bila je donesena zbog opasnosti od požara. Međutim, neće propisi nešto zabraniti što ne postoji, dakle, ljudi su se pokušali dovinuti kako što lakše doći do krova nad glavom pa su pokušali graditi kuće od slame. Tu je i Odredba o bacanju sovrnje: brod kad je prazan onda je i nestabilan, kad bi se iskrcao teret i kad nije uspio naći drugi, kamen i zemlja davali su mu na stabilnosti. Dakle, ako dođeš u Dubrovnik, ne smiješ ga u luci istovariti jer se luka povremeno čistila, nije se moglo dozvoliti da je ljudi zatrpavaju, pojasnila je predavačica.
Dotaknula se i teme zakonitosti.
- Zabranjeno je samo ono što je zabranjeno - tada nije bilo tako, od Francuske revolucije, od 19. stoljeća, društva sve više brinu o pravima pojedinca, to je nama najvažniji element ljudskih prava i demokracije, a tada nije bilo tako. Dozvoljavalo se analogno tumačenje, ako u Statutu nije postojalo nešto tome slično, neko kazneno djelo, bez obzira što ne piše, kažnjavalo se. Primjer je kažnjavanje prdeljuski, one su se kažnjavale, ali ne piše da se kažnjava pljuvanje i ako bi netko nekog pljunuo ili tome slično, plaćao bi kaznu od 5,6 perpera. Ako ne piše u Statutu, geslo je glasilo: "Gledaj običaje!" Vidimo da je silovanje jako malo regulirano u Statutu, puno ga ima u drugim statutima, zapravo se znalo kako ga se treba kažnjavati pa se nije moralo zapisivati. Ako nema nijednog ni drugog, mogao si kažnjavati ‘po svom nahođenju‘. Prirodno je da se mi na to naježimo, ali ovi propisi su jako konkretni, što ideš detaljnije propisivati, daješ pravnu sigurnost, ali propisi gube elastičnost... Ovdje kažu: ‘primijeni po svom nahođenju‘, dakle, postupi kako misliš da treba. To je jedan rukavac koji je napušten krajem 18. i početkom 19. stoljeća i tako je pravu davano puno elastičnosti, usporedila je akademkinja.
Nastavila je navoditi zanimljive primjere.
- Imamo tako krađu lanca kojim se zatvarala luka između Kaša i mjesta gdje je danas tvrđava Svetog Ivana. Netko je ukrao lanac, ali tom krađom ugrozio si grad, nije to bio samo bokun ukradenog lanca i normalno je bilo ići prema nekoj strožoj kazni. Suci su imali puno više manevarskog prostora, tada se to smatralo potrebnim, danas to ne odobravamo. Ono što piše u Statutu je samo okosnica na temelju koje sudac radi. Statut kaznenu knjigu započinje ubojstvom, najtežim zločinom – kaže se "tko ubije, ali ne ako se brani", dakle, razmišljalo se o elementu samoobrane. Tako stoji: "Ako pobjegne, bit će konfiscirana cijela imovina", 1272. tako piše i - što se dogodilo? Kad su mijenjali tekst Statua 1358., među manjim i rijetkim izmjenama stoji kako se neće baš konfiscirati sva imovina: obitelji osuđenog smiju nastaviti uživati u njoj i nakon njegove smrti. Vjerojatno zato što je imovina shvaćena kao obiteljska stvar, a ne samo kao vlasništvo pojedinca. Kad pogledate kazne u Statutu, one su manje više novčane, čak i za jako ozbiljne stvari, najčešće je bila kombinacija, globa na prvom mjestu, a onda neka druga, tjelesna kazna ili kazna osramoćenja. To se vidi i na drugim mjestima u tom vrijeme, treba zamisliti državu koja tek nastaje i izgrađuje sustav prihoda, nije sve bilo izdefinirano, tek će se vremenom uspostaviti izvozne i uvozne carine, navela je akademkinja Lonza.
Ranjavanjima i krađama se pristupalo na sličan način.
- Kad je riječ o krađama i ranjavanjima, moje su kolege iz inozemstva to nazvale ‘tarifnom pravdom‘, a ja bih to nazvala ‘tabelarnom pravdom‘. Postojali su elementi koji mijenjaju težinu: je li se u ranjavanju koristilo oružje, ako jest, kakvo oružje, je li ranjavanje učinjeno danju ili noću, je li zločinac pobjegao ili nije... Na osnovu toga se zbraja da bi se došlo do zaključka koliko je težak bio zločin. Kod krađe se gledala vrijednost ukradenog, ako si ukrao prvi put, plaćaš četverostruku vrijednost ukradenog, ako si ukrao drugi put faktor je 8, ako si ukrao treći put onda je 12, a ako si ukrao četvrti put moraš platiti vrijednost ukradenog - puta 20. Kod ranjavanja je najjednostavniji bio tjelesni napad na drugog. Recimo, pljuska kod koje nije potekla krv, gdje nije ništa slomljenom, koja je učinjena rukom, bez oružja – kazna propisana Statutom bila je šest perpera. Mjesečna plaća nadničara koji je radio jednostavne poslove u to vrijeme je bila 1,5 perper – znači, to su 4 plaće. Ako je danas minimalna plaća 4.700 kuna bruto, 3.000 je neto, to bi danas bilo 12.000 tisuća kuna za prdeljusku. U to se vrijeme za to mogla kupiti barčica s dva jedra i s punom opremom. Ako se kazna ne plati onda su se primjenjivale tjelesne kazne. To kreće sa šibanjem na javnom mjestu – osuđenog se stavi na središnje mjesto i šiba pred svima, time je osuđeniku bilo jako teško ‘popraviti‘ čast. Znamo da je nakon tog kažnjavanja ljudima bilo strašno i bolno. Bilo je i odsijecanja ruke, kopanja oka, pečaćenje po licu, to je bio najdramatičniji oblik primjenjivanja simbola našeg Parca, osobu bi se pečatilo na čelo ili obraz i zauvijek bi bila obilježena kao osoba koje se upustila u nešto nečasno. Možeš nakon toga pobjeći u Kotor, ali svako će te vidjeti i znat će da si došao odnekud gdje su te tako kaznili, jednostavno, tijelo je mediji za prenošenje poruka vlasti, slikovito je komentirala akademkinja.
Tjelesna ranjavanja događala su se na brzinu i afektu, a često bi počinitelj molio da ga se ne prijavi vlastima jer je znao što mu prijeti.
- Dubrovački sud imao je puno razumijevanja za nešto čemu je važno dati prostora: za nagodbu, da društveno tkivo iscijeli. Često bi se započeo postupak, zapisala bi se imena svjedoka, a slučaj je stao u fazi hibernacije. Počinitelji bi onda pokušali riješiti stvari uz pomoć prijatelja, bratovština, poznanika, krenula bi se ‘plesti‘ ta ‘mreža‘ kako bi se to riješilo na drugi način, a ne pred sudom. Sve je ovisilo o tome koliki je društveni kapital prijestupnik imao, kakve je prijatelje ili kumove imao koji bi mu mogli uskočiti, često bi familija skupljala novce jer ako ne bi skupio novce otišla bi mu desna ruka, a ako bi pošla desna ruka, postao bi teret i počinitelj se ne bi mogao sam uzdržavati pa su svi oko njega bili motivirani da mu pomognu da skupi novce, kasnije u 18. stoljeću to možemo jako lijepo vidjeti. Filip de Diversis piše kako prijestupnici išli po gradu i prosili, sud bi im ostavio mjesec ili dva da isprose svotu, da mu ne bi sjekli ruku ili kopali oko. Postojali su mehanizmi koje bi se koristili da bi se izbjeglo rješavanje slučaja pred sudom. Stoga je bilo jako malo presuda, nije čudo što nema presuda, Dubrovnik je kao vrijednost volio isticati sklad, konsenzus i suradnju među ljudima. Događalo se, međutim, da bi ljudi osjetili da je globa ‘preslaba‘ pa bi se događala reakcija na nešto što se dogodilo, ima i takvih slučajeva kao što je pokušaj linča. Jedan svećenik je tako redovnici odsjekao nos, ne znamo što je bilo među njima, očito ga je nečim povrijedila, a on je nakon tog čina krenuo bježati. Njezini rođaci su se okupili i vikali da ga se preda njima jer nisu htjeli da ‘samo‘ plati kaznu, po Statutu bi se ‘izvukao‘ samo s globom, a to nisu željeli. Nekad je i vlast smatrala da, s obzirom na počinjeno nedjelo, nije najsretnije rješenje da se netko izvuče s globom. U takvim situacijama vlast je ‘kreativno‘ počela primjenjivati Statut, obično bi počiniteljima bilo dano mjesec ili dva vremena da plate kaznu, ali to ne piše u Statutu. Tako su se u jednoj zgodi domogli Omišana kojih su se htjeli riješiti zbog gusarstva, a ne kazniti novčanom kaznom. Rekli su im da je to razbojstvo i da je faktor kazne puta 20, globa je bila izrečena, ali su globu morali platiti "dok izgori svjećica na kancelarovu stolu", a to je bilo 15 minuta, sve kako bi ih mogli objesiti, ispričala je znanstvenica.
- Kod krađa je najveća nevolja bila to što rijetko kad imaš svjedoka, šansa da ćeš nešto na sudu postići bila je minimalna. Postupak bi počeo, ali ne može se nastaviti jer nema svjedoka. Krađa je skoro pa najteže nedjelo u srednjovjekovnim društvima, ali pravo je našlo način kako izaći iz tog problema. Kad kod počinjenja krađe ne bi bilo svjedoka, Dubrovnik je primjenjivao kolektivnu odgovornost. Ako se, na primjer, dogodi krađa na Lopudu pa se ne zna tko je ukrao, svi stanovnici Lopuda morali bi odgovarati za tu krađu. To je trebalo djelovati i preventivno: Lopuđani su pazili hoće li pristati nepoznati brod ili će na otok doći nepoznata osoba, hoće li krenuti u razgovor sa strancem... Druga mogućnost je bila da motiviraš nekog da nekoga prijavi, tako bi onaj tko je dojavio mogao primiti polovicu ili trećinu globe za nagradu. Nastojala se dobiti informacija od ljudi, to je svugdje jako puno korištena metoda, jedan je kralj tako izjavio da "bez dojavnika ne funkcionira pravo u našoj državi". Postojao je još jedan način: onaj tko je pretrpio krađu, našao bi nekog iz tog ili susjednog sela te mu obećao dati polovicu ili trećinu vrijednosti ukradenog, to se u ritualnom ili pisanom obliku potvrđivalo, a onaj tko je dobio taj zadatak, išao bi okolo po selu kao ‘mali inspektor‘ tražeći i raspitujući se o ukradenom, ispričala je Lonza.
Zatvor u to vrijeme nije postajao, u zatvoru se čuvalo onoga tko je prezadužen ili onog čiji postupak traje. Kazna zatvora u to vrijeme nije postojala kao prava kazna, javlja se u 15. stoljeću, a kasnije se u 16. stoljeću grade kaznionice gdje zatvorenici imaju radne zadaće.
- Zatvor je skup, a to su posebne prostorije. Postojao je stražar, zatvorenici bi se u Dubrovniku sami hranili kao u ostatku Europe, ako nisu mogli sami, trebalo ih je opskrbiti. U Dubrovniku je to imalo simboličnu vrijednost jer su vlast i onaj tko je prekršio zakon u Dvoru, na jednom mjestu. U Statutu postoje tjelesne kazne i kazne osramoćenja, kasnije će taj katalog postati bogatiji. Tako u Statutu na jednom mjestu piše da se osuđenika išiba kroz cijeli grad, kroz gradske središnje prostore, poslije su znale postojati varijante gdje bi se osuđenika stavilo na tovara, okrenulo bi ga se naopako i pritom bi ga se šibalo, bio je to kao ritual. Tjelesna kazna sakaćenja izvodila bi se najčešće na istom mjestu gdje i pogubljenje. Dubrovčani su preferirali vješanje kao i sve druge zajednice, sječenje glave smatrala se kaznom za privilegirane, za više slojeve. Vješala su bila na dva mjesta: na putu za Gradac, a drugo mjesto s vješalima bilo je na potezu kod Excelsiora, dakle, vješala su bila na rubu grada, na mjestima gdje nije gradski prostor, a gdje nije ni potpuna osama, rekla je Lonza.
Napomenula je na kraju kako je nakon nastanka Statuta, od 1278. pa nadalje, nastalo puno drugih vrijednih isprava vezanih za kazneno pravo i mnogi drugi dokumenti.
- To je neprocjenjivo blago koje omogućava da ovaj tekst Statuta živi. Kad vidiš kako ovaj tekst živi zahvaljujući tim sudskim spisima, budimo ponosni na Statut, ali budimo, međutim, ponosni na naš Arhiv i na napore koje se rade da se to blago sačuva i na skromne napore nas da to blago proučimo, zaključila je Lonza.
