StoryEditorOCM
KulturaLAZARETI

Zdenka Janeković-Römer o obiteljskim odnosima u Dubrovačkom statutu: Otac je imao zakonsko pravo tjelesno kažnjavati djecu i ugovarati brakove, a sin nije smio spavati s ‘očevom prijateljicom‘...

Piše Bruno Lucić
30. studenog 2022. - 22:38

Nakon predavanja Nelle Lonze, Lovra Kunčevića i Danka Zelića, ciklus predavanja povodom 750. obljetnice Dubrovačkog statuta koji organiziraju Dubrovačka baština i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, nastavila je povjesničarka, doktorica znanosti Zdenka Janeković-Römer, koja je održala predavanje "Obiteljski odnosi, prava i dužnosti u Dubrovačkom statutu". 

image
Tonći Plazibat/Cropix

Četvrta knjiga Dubrovačkog statuta iz 1272. posvećena je obiteljskom pravu. Dubrovačke zakonodavce zanimale su prije svega teme vezane uz imovinske odnose u obitelji – dota i nasljeđivanje te oporučivanje. Statuti reguliraju i druga obiteljska pitanja, kao što je brak i bračni odnosi, vlast oca obitelji nad sinovima i kćerima, imovinska i druga prava žena u različitoj dobi i statusu, uzdržavanje članova obitelji, udaje i ženidbe, odnosno zaređenja djece, pitanje izvanbračnih potomaka, bratske zajednice dobara, robova i slugu koji žive u kući. 

- Važnost zakona o braku i obitelji za dubrovačko srednjovjekovno društvo očituje se već time što je drugi sačuvani dubrovački bio Zakon o doti i svadbi iz 1235. godine. U drugoj polovini istog stoljeća donesen je statut, koji je čitavu jednu knjigu, četvrtu, posvetio obiteljskom pravu. Prvo poglavlje otvara se upravo pitanjem dote. Dotu je davao otac, a ako njega nije bilo, majka, stričevi ili tutori. Nakon smrti oca i majke ta je obveza nerijetko prelazila i na braću, koja su morala udati sestre s prikladnim mirazom, a prije toga se nisu mogli sami oženiti. U stvarnosti, to su često izbjegavali, pa iz notarske građe saznajemo priče djevojaka koje su braća prisiljavala da idu u samostan katkada i čvršćom rukom nego očevi. Muž je primao dotu i njome raspolagao i poslovao, ali je uvijek morao jamčiti za povrat. Ako je u braku bilo djece oni su bili nasljednici tri četvrtine dote, a ako nije bilo djece, dota se vraćala rođacima pokojne žene. Muž je mogao imati plodouživanje do smrti, ako je žena tako testamentarno odredila. Žena za svoga života nije mogla slobodno raspolagati tom imovinom nego je morala čuvati za svoje nasljednike. Njoj je pripadala četvrtina dote koju je imala slobodu oporučiti po volji, za spas svoje duše. Darovi koje bi žena dobila od oca, majke, muža, rođaka ili nekog drugog, pripadali su njoj i time je mogla slobodno raspolagati, kao i svojom zaradom. Ta imovina otvarala je ženama mogućnost uključivanja u poslovni život grada, navela je predavačica. 

image
Tonći Plazibat/Cropix

Vrijednost dote morala je, prema statutu iznositi najviše 55 perpera. Pripadnici nižih slojeva u dubrovačkom društvu imali su veće slobode u odabiru partnera dok su vlasteli i trgovačkoj eliti u prvom planu bili obiteljski interesi. Razlike u godinama među partnerima bila je veća u brakovima među vlastelom nego običnim pučanima čime su mlade žene bile ovisnije o svojim muževima, a kasnije bi dolazilo i do porasta broja udovica.  

- Jedini realno izvediv način da vlasteoski sinovi i kćeri izbjegnu neželjeni brak bilo je primanje redovničkih i svećeničkih zavjeta.  Sudska praksa pokazuje da su glavni razlozi za odvojeni život supružnika bili nova muževa veza i bijeg žene od nasilja. Treba naglasiti da razdvojeni život ne dokida neraskidivost braka – tako rastavljeni bračni drugovi nisu bili slobodni za sklapanje novog braka. Unatoč takvoj regulativi kanonskog, a i statutarnog prava, u srednjovjekovnom dubrovačkom društvu bili su prisutni i različiti oblici izvanbračnih zajednica. Neke od njih, prije svega preljub, podlijegale su statutarnom kaznenom pravu. Na konkubinat slobodnih ljudi se blaže gledalo, osobito s gledišta Crkve, jer je takvu vezu bilo moguće ozakoniti. Poznato je da su dubrovačka vlastela nerijetko imala izvanbračne veze i potomstvo iz njih, ali ne i vlastelinke, jer je njihova nevjera mogla dovesti u pitanje zakonito nasljeđivanje, objasnila je povjesničarka.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Dotaknula se pitanja udovica i nasljeđivanja. Tako je udovica mogla uživati u muževoj imovini, ali ako bi se htjela preudati, mogla je uzeti dotu, ono što je dobila na dar ili što je zaradila. 

- Žene su mogle nasljeđivati, kako kaže statut, "kao muškarci" jedino ako ne bi bilo muških nasljednika. Posebna pravila vrijedila su za crkvene osobe – kćeri su zaređenjem bile isključene iz nasljedstva i dobivale su takozvanu dumanjsku dotu, skroman iznos novca, krevet, odjeću, molitvenik i još poneke stvari. Otac i majka su im oporučno mogli ostaviti i neke nekretnine na doživotno uživanje, a potom se imovina vraćala laičkim nasljednicima, prvenstveno sinovima i njihovim potomcima. Sinovi koji su postali svećenici ili redovnici, nakon smrti oca i majke imali su pravo naslijediti svoj dio, jednako kao i oženjena braća. Često su svoj dio ostavljali braći, osobito ako su dobili neki crkveni beneficij od kojeg su se uzdržavali. Nerođena djeca smatrana su osobama i statut naglašava njihovo nasljedno pravo jednako pravu rođenih. Izvanbračno rođena djeca nisu imala pravo na nasljedstvo, ali statut omogućuje ocu i majci da ih uzdržavaju, da udaju kćeri i oporučno im ostave manji dio imovine. Oni zakonski nisu pripadali očevoj obitelji, ali su očevi skrbili za njih i postojale su emotivne veze. Mnoga izvanbračna djeca odgajana su u očevom kućanstvu i nakon očeve smrti dobivala su skromne ostavštine, a kćeri dotu, navela je predavačica.

Govorila je Janeković-Römer i o pojmu očinske vlasti. 

- Otac je imao zakonsko pravo tjelesno kažnjavati djecu, ugovarati za njih brakove, razbaštiniti ih u određenim slučajevima, ali uz brojna ograničenja koja su ih štitila. Otac je odlučivao o udaji kćeri i davao im dotu. Isto tako, odlučivao je koliko će i kako omogućiti neoženjenim sinovima uključivanje u trgovačko i drugo poduzetništvo. Sva imovina neodijeljenih sinova pripadala je ocu, osim onog što bi zaradili svojim radom ili poklonjenim novcem. Neoženjeni mladići i neudane djevojke pod očinskom vlašću, koji nisu imali svoju imovinu, za svoju dušu na samrti su mogli oporučiti samo ono što bi im otac po svojoj volji dao. Slične ovlasti, ali ipak donekle umanjene i ograničene, prelazile su na majku nakon smrti oca. Očinska vlast prestajala je smrću oca ili emancipacijom sina – tada je oženjeni sin stjecao punu pravnu sposobnost i postajao otac obitelji. Emancipacija je poseban pravni postupak reguliran statutom kojim otac oslobađa sina svoje vlasti. Taj postupak se provodio javno, uz notarsku ispravu. Isprave o emancipaciji pokazuju da se mladića u većini slučajeva smatralo potpuno sposobnim nakon navršene 25. godine života. Treba napomenuti da je kod mlade vlastele postojala još jedna, vrlo značajna inicijacija u svijet odraslih, a to je ulazak u Veliko vijeće, s 20, a nakon velike epidemije kuge s 18 godina. Za kćeri je očinska vlast prestajala udajom, jer su prelazile pod vlast muževa. Udajom je plemkinja stjecala položaj odrasle osobe i dobivala odgovornosti i ovlaštenja koja nije imala u očinskoj kući, otkrila je predavačica.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Statut je propisivao i obveze djece prema roditeljima.

- Notarska građa svjedoči da su kćeri održavale vezu s majkom i ocem i brinule o njima u skladu sa svojim mogućnostima, no statut o tome ne govori. Sinovi su prema zakonu bili dužni pomagati siromašnog oca i majku, omogućiti im da pristojno žive, hraniti ih i davati prikladnu odjeću, prema svojim mogućnostima. Zakon isto propisuje i za oca i majku čiji su sinovi osiromašili. Ostarjeli roditelji koji nisu imali sinova često su rješavali pitanje uzdržavanja i skrbi u starosti domazetstvom – ugovorom o uzdržavanju s kćerinim mužem, kojeg su često i posinili, istaknula je predavačica. 

Zbog nasilja nad roditeljima, lažne optužbe pred sudom, pokušaja ubojstva ili spavanja s očevom prijateljicom, sinovi su, sukladno statutu, bili kažnjavani razbaštinjenjem. Kad je riječ o poslovnoj sposobnosti, žene bez očeva ili muževa ništa nisu mogle ugovarati poslove, ali žene su često nalazile zakonske ‘rupe‘ i načine da zaobiđu propise koji su ograničavali njihovo poslovanje na male iznose. 

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Veću slobodu imale su udovice, pa su neke od njih u 14. stoljeću razvile prava mala poslovna carstva u regionalnim razmjerima, mislim prije svega na Jadran i Sredozemlje, dodala je  Janeković-Römer koja je rekla i nekoliko riječi o strukturi obitelji.

- Iz zakona se stječe dojam da je višestruka obitelj dominantna no drugi dokumenti otkrivaju da je statistički dominirala jednostavna obitelj, otac, majka i djeca, ili još manja obitelj udovice i djece. Nešto veći postotak proširenih obitelji primjetan je kod vlasteoskih obitelji zbog zaštite patrimonija, materijalne i simboličke baštine roda. No pogled na cjelinu društva otkriva priličnu šarolikost ciklusa i oblika obiteljskog života koji se bitno razlikuju od vlasteoskih. Životne okolnosti i odabiri bili su ti koji su na kraju definirali brak, obitelj, bračne i obiteljske odnose, unatoč zakonima koji su ih nastojali uokviriti, zaključila je Janeković-Römer. 

23. svibanj 2024 14:58