Bivši dubrovački gradonačelnik Nikola Čičo Obuljen predstavio je u Dvorani Ivana Pavla II. svoju knjigu „Kako smo pregovarali s neprijateljem“. Uz njega, na predstavljanju djela koje su izdali dubrovački ogranak Matice hrvatske i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, sudjelovali su Slavica Stojan, Željka Križe i Ante Nazor. Najavljena ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik i recenzentica knjige Varina Jurica Turk nije mogla sudjelovati zbog zdravstvenih razloga.
Stojan je pozdravila okupljene i predstavljače, rekavši kako su Ogranak i Centar ponosni na odrađeni posao jer se radi o vrlo važnoj i značajnoj knjizi autora koji je dugi niz godina revni član Matice hrvatske.
- Čim sam dobila u ruke rukopis ove knjige, a to je bilo prije nešto više od godine dana, bilo mi je jasno da ispred sebe imam knjigu koja neće tražiti svoga čitatelja, nego imam knjigu koju već dugo čitatelji traže. Štoviše, brojni naši sugrađani, povjesničari pa čak i istraživači, odavno čekaju na ovu knjigu. Nažalost, mnogi od njih nisu dočekali da budu ovdje večeras s nama, da uzmu tu knjigu u ruke, da je prelistaju i eventualno uzmu sa sobom doma. Međutim, već imamo potvrdu o tome, nekolicina mladih ljudi rođenih nakon ovih strahota Domovinskog rata, pročitali su ovaj rukopis i bili su iznenađeni uzbudljivošću, dokumentarnošću, realističnošću njenih uzbudljivih stranica. U ovoj knjizi je, kao što svi znate, riječ o našoj nedavnoj prošlosti, o našoj zbilji od koje nas dijeli točno 30 godina. Mnogi ovdje nazočni sjećaju se tih tragičnih, ali danas slobodno možemo reći - slavnih događaja o kojima govori ova knjiga. Štoviše, mnogi od vas i vaših bliskih članova obitelji nalaze se na fotografijama koja ova knjiga donosi, ona će proizvesti vrlo snažne emocije. Imam dopuštenje reći jednu možda i osobnu stvar: moja suradnica iz Matice hrvatske, Ana Rajić i ja zajedno smo ovu knjigu otvorile i kad smo je otvorile, Ana Rajić je na jednoj od fotografija vidjela svog pokojnog oca gdje ljubi hrvatsko tlo nakon što je izišao iz logora i sretno stigao u Dubrovnik. Ona je imala nepunih godinu dana dok je on boravio sedam mjeseci u tim strašnim uvjetima logora, ispričala je Stojan.
- Vrijednost ove knjige rast će proporcionalno s vremenom koje bude prolazilo i koje će sa sobom malo-pomalo odnijeti sve nas žive svjedoke tih stradanja koja su prikazana i opisana u knjizi Nikole Obuljena. Glavna motivacija autora bila je da ostavi jasan trag o tome kako smo se ovdje na hrvatskom jugu branili, branili se od agresora koji je oružjem kročio na hrvatsko tlo, u gradu i njegovoj okolici onemogućio svaki oblik normalnog života, razarao naše domove, namjerno pucao u civile, u nemoćne, u djecu, odvodio u zarobljeništvo nedužne ljude… S tim i takvim neprijateljem moralo se pregovarati. Glavni sadržaj ove knjige upravo su ti pregovori, ali ona pored službenih dokumenata, donosi i vrijedne fotografije, susrete i događaje iz svakodnevice života ratnog Dubrovnika. Iako su pregovori uobičajeni dio ratne strategije, pregovori koji su vodili dubrovački pregovarači usmjereni su na obranu grada i njegovih stanovnika i bili su način da se, koliko je moguće, odgode ili barem ublaže ratna djelovanja. Pregovarači su ukupno imali 56 susreta i pregovora s neprijateljem u razdoblju od nešto manje od sedam mjeseci, od konca listopada 1991. i sredinom svibnja 1992. Premda se neprijatelji najčešće nisu pridržavali dogovora o prestanku oružanih napada u vrijeme pregovora, uvijek je postojala barem ona tanka nit nade da će pregovori usporiti napredovanje neprijateljskih snaga, da će se osloboditi zatočenici u neprijateljskim logorima, u Morinju, u Bileći i da će se ublažiti teška humanitarna kriza koja je pritiskala i grad Dubrovnik i okupirana područja u okolici grada. I doista, bilo je dana i situacija kad su pregovarači bili uspješni ili uz Božju pomoć jednostavno imali sreće pa su im neke okolnosti bile naklonjene. Ali, svaki izlazak pregovarača iz kolike-tolike sigurnosti vlastitih domova, vlastitih podruma, svaki prelazak kućnog praga, bio je put u neizvjesnost. Hoće li se vratiti ili će ih tijekom pregovora likvidirati?! Hoće li pregovori biti naprasno prekinuti, hoće li se polučiti ikakav napredak u tim iscrpljujućim razgovorima tijekom kojih su bili izloženi ponižavanju, prijetnjama, smrtnom strahu… Oko toga se kreće misao autora ove knjige. Ono čega su bili posve svjesni, jest to da za bliske susrete s neprijateljem nije moglo biti neke posebne pripreme, ni uputa, ni predviđene taktike. Sve što ih je očekivalo, bilo je neočekivano.
- Pregovaračke situacije o kojima govori Obuljen u velikoj mjeri podsjećaju na dubrovačku diplomatsku i pregovaračku tradiciju iz opasnih vremena koje je prolazila Dubrovačka Republika, osobito dramatično razdoblje teške krize nakon Velike trešnje 1667. Kao dubrovački pregovarači, Nikola Obuljen, Ivo Šimunović, pokojni Đuro Kolić u nekoliko navrata i Hrvoje Macan, tu tradicijsku pregovaračku praksu očito su svjesno ili nesvjesno nosili u sebi. Tu dubrovačku snalažljivost u pregovorima, tu posvemašnju predanost zadaći na koju ih je domovina obvezala, to stanje kontinuirane budnosti i opreza, neprijatelji Dubrovnika u vrijeme Republike nazivali su ‘hitrina‘. ‘Hitrina‘ koju su iskazivali naši pregovarači u Domovinskom ratu i njezina neizmjerna važnost za tijek odvijanja rata, vidljiva je u svakom segmentu ove knjige Nikole Obuljena. Knjiga nosi naslov „Kako smo pregovarali s neprijateljem“, to se može doživjeti kao način ‘kako smo pregovarali‘, međutim, naslov možemo doživjeti kao retoričko pitanje i pažljivo pročitavši knjigu, ne samo jednom, mogla bih odgovoriti na to pitanje: Dubrovčani su pregovarali čvrsto, ustrajno, iskazujući neustrašivost, nepokolebljivost, hladnokrvnost, ali i snalažljivost, odmjerenost, pronicljivost, znanje i umijeće javnog nastupa i govora. Ali, kad bih samo s dvije riječi trebala opisati te pregovaračke napore prema sadržaju knjige Nikole Obuljena, rekla bih: domoljublje i ‘hitrina‘, domoljublje nadasve, izjavila je Stojan pročitavši jedan ulomak iz knjige koji opisuje 7. prosinac 1991.
Povjesničarka i arhivistica iz Centra Željka Križe uredila je knjigu, kazala je kako su uređivanje knjige i suradnja s autorom zaista bili posebni. Djelo ima 336 stranica i u historiografskom i arhivističkom smislu predstavlja memoarsko gradivo, ali zbog brojnih izvornih dokumenata, kao i fotografija koje su u knjizi prezentirani, njezini dijelovi čine zbirke fotografija i dokumenata. Moguće je podijeliti u tri veće cjeline: memoarski dio knjige koji je najveći, tu su u prilozi u kojima se nalaze preslike dokumenata te je, naposljetku, tu zbirka dokumenata i fotografija. Memoarski dio knjige podijeljen je na deset poglavlja koja imaju i potpoglavlja.
- Središnji je sadržajno najbogatiji dio knjige, to je poglavlje „Pregovori s neprijateljem“ i tu je autor kronološki i doista vrlo detaljno opisao tijek pregovora s predstavnicima JNA-a od listopada 1991. do svibnja 1992. kojima je prisustvovao odnosno koje je predvodio kao šef pregovaračkog tima. Ujedno je prezentirao sadržaje pojedinih dokumenata vezanih za to razdoblje tako da su ti dijelovi potkrijepljeni dokumentima. Autor je čitateljima osim činjenica pružio doista živopisne i zanimljive osvrte pojedinih događaja i njihovih aktera. Doista je zorno očarao to ozračje vremena o kojemu piše, uključujući brojne citate dijaloga, što je fascinantno da je nakon tolikog vremenskog odmaka to sve zapisao da nam ostane u sjećanju. Posljednje poglavlje završava razdobljem do deblokade Dubrovnika gdje se piše o konačnom oslobođenju juga Hrvatske. Tu mi je posebno emotivno bilo čitati i jako je interesantno napisan ulazak u Slano nakon oslobođenja Slanog gdje je autor opisao kako je izgledalo to sve skupa, tu je ta sreća zbog oslobađanja, ali i tuga zbog toga kako je to izgledalo, navela je Križe te dodala:
- Nisam u struci književnosti, ali bih rekla da je autor u ovoj knjizi pokazao iznimno literarno umijeće. Knjiga je pisana toliko čitko, toliko zanimljivo, ona na momente djeluje kao dokumentarni roman iako je to memoarsko gradivo tako da mislim da je time čitatelju stvarno dodatno približio to razdoblje. Osim toga, knjiga je obogaćena brojnim fotografijama, sam tekstualni dio knjige sadrži više od 70 fotografija i tu se autor potrudio fotografije opisati i posložiti tako da odgovaraju pojedinim poglavljima i potpoglavljima i fotografije u knjizi prate priču i sve to dodatno osnažuje autorov tekst. U cjelini „Prilozi“ nalazi se 14 dokumenata koji su popraćeni opisom i to su dokumenti koji se spominju ili se citiraju u tekstualnom dijelu knjige pa se tu mogu pročitati u njihovom izvornom obliku. Posljednja cjelina je naslovljena kao „Dokumenti i fotografije iz zbirke Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik“ i tu se nalazi više od 20 dokumenata, naslovnice novina u kojima se mogu vidjeti vijesti iz tog razdoblja, iz Vjesnika, Slobodne Dalmacije, Dubrovačkog vjesnika, tu su i leci i zemljopisne karte i nekih 58 fotografija je na kraju knjige u boji, to su fotografije renomiranih fotografa i one kroz sliku pričaju o tim sudbonosnim događajima rata na dubrovačkom području i posebno zorno prikazuju to razaranje kulturne baštine Dubrovnika. Mislim da će to čitateljima puno značiti, posebno onima koji poznaju ovaj grad i koji su bili ovdje ili onima koji nisu bili ovdje, ali će doći. Autor nas je uspio dotaknuti i sve nam to približiti. Naposljetku, zbog te svoje memoarske ali i faktografske vrijednosti i brojnih prezentiranih dokumenata i fotografija u kojima su popraćeni zapisi, smatram da je ova knjiga zaista vrijedan izvor znanja o ratnim zbivanjima u Dubrovniku, a posebno o političkim naporima i doprinosu Kriznog štaba u obrani Dubrovnika i da će biti nezaobilazno štivo, kako za stručnu tako i za širu javnost jer nam je autor u ovoj knjizi ostavio ono najvrjednije: svoje svjedočanstvo za koje vjerujem da će puno značiti i idućim generacijama, izjavila je Križe.
Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, autor predgovora u knjizi Ante Nazor kazao je kako nije bilo dvojbe da je Obuljenova knjiga nešto što je nedostajalo i da ona zavrjeđuje biti dio memoarskog gradiva, dio serije memoarskih knjiga Centra.
- Riječ je o memoarskom gradivu, ono je sekundarni izvor i bez njega se ne može. Mi prvenstveno radimo na gradivu koje zovemo primarnim, ali ono je šturo, ono je uglavnom ograničeno na faktografiju i iz njega teško možemo saznati atmosferu o nekim događajima i zato su nam potrebni živi ljudi, svjedoci, njihova sjećanja i mislim da je ova knjiga apsolutno pokrila sve ono što je bilo važno da bismo spoznali onu drugu dimenziju, političku, pregovaračku, o tome na koji način se branio Dubrovnik, ne samo oružjem, što je primarno, nego i način na koji su ti pregovarači uspijevali odugovlačiti pojedine događaje s neprijateljske strane, saznavati i spoznavati njihove namjere i jednostavno djelovati u interesu svih građana ovoga grada. Kad kažem da je ovo memoarsko gradivo, to znači da će vam se, kad budete čitali knjigu, dogoditi da je autor u opaskama i napomenama napomenuto da je riječ o događaju koji se dogodio dan prije toga. Čitajući ovu knjigu, dobit ćete odgovor na neka od pitanja koja su u ovom gradu bila vrlo aktualna i koja su bila i krivo interpretirana. Uz memoarsko gradivo, ova knjiga je na neki način i zbirka dokumenata, u njoj je oko 60-ak izvora koji su objavljeni i koji su nesumnjivi, a da ne govorimo o fotografijama kojih ukupno ima 130 tako da je taj dio znatno nadmašio razinu memoarskog gradiva i mislim da će svatko onaj koji će samo prelistati taj zadnji dio knjige i te fotografije, da će već tako razumjeti što se u Dubrovniku događalo početkom 90-ih godina. Dubrovnik su spasili njegovi branitelji, to je poruka koju autor šalje i u ovoj knjizi. U Dubrovniku nije bilo vojarni JNA, nije bilo ugroženih pripadnika srpske nacionalne manjine, a napad na Dubrovnik pokazuje da je cilj ovog rata bio teritorij, dakle, klasičan osvajački rat, nikakav građanski rat, znala se crta koja je točno zamišljena i to je trebao biti dio buduće ‘Velike Srbije‘. Mislim da ovo memoarsko gradivo, ova knjiga, ima visoku razinu znanstvenog dokazanog sadržaja i da tu neće biti nikakvih problema, autor je ostavio vrijedno štivo za budućnost i mislim da svi skupa možemo biti ponosni da je ova knjiga ovdje predstavljena jer će zaista ostaviti dubok trag za sve one koji žele znati više i razumjeti što se događalo u Dubrovniku početkom 90-ih godina, kazao je Nazor otkrivši kako je spoznao nešto novo i da je autor svojim djelom ostavio vrijedan izvor za daljnje istraživanje povijesti Domovinskog rata.
U knjizi se spominje tragična smrt Milana Milišića 5. Listopada 1991. kao prve civilne žrtve, a naveo je Nazor kako je Ivo Jelić 8. listopada u Saboru govorio o stradavanju Milana Milišića opisujući ga kao „čovjeka s velikim č“, ali i da je tog dana stradala još jedna gospođa u Gružu. Nazor je napomenuo kako je tog jutra stradala Rada Hasić pa tog dana nije stradao samo Milišić. Komentirao je kako se čitanjem novih izvora dolazi do novih spoznaja, a podcrtao je kako je memoarsko gradivo podložno subjektivnim prikazima. Zahvalio je Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik.
Na kraju se autor, koji je bio zamjenik gradonačelnika za vrijeme Domovinskog rata, obratio okupljenima.
- Ovo nije knjiga o ratu nego o posebnom dijelu tog rata, kako i naslov knjige kaže, o pregovorima što smo ih vodili s agresorskom vojskom. Knjigu o ratu ispisali su svojim junaštvom, svojim životima i svojom krvlju branitelji koji su obranili grad i zahvaljujući kojima je i ova knjiga mogla nastati. Neposredno prije napada na cijelo područje tadašnje Općine Dubrovnik, u Dubrovnik su pristigli promatrači Europske zajednice, današnje EU, koji su odmah po dolasku obišli Brgat i Župu gdje su već nekoliko dana padale granate s područja trebinjske općine. Njihova zadaća bila je po službenoj terminologiji EZ-a, ‘posredovanje‘ između sukobljenih strana kako bi se sukob riješio mirnim putem. Što to znači, ne trebam posebno komentirati, ali takvo je bilo službeno stajalište jer Hrvatska nije dočekana dobrodošlicom, dapače, Hrvatska je bila ‘razbijač‘ Jugoslavije u očima europske javnosti. Odmah nakon općeg napada, promatrači su pokušali uspostaviti kontakt s vojno-pomorskim sektorom Boka gdje je bilo zapovjedništvo mornarice, to im je uspjelo tek 11. listopada kad su održani i prvi pregovori na razaraču Jugoslavenske ratne mornarice „Kotor“. S naše strane su u tim pregovorima bili predsjednik Skupštine Općine Poljanić, predsjednik Kriznog staža Šikić, član Kriznog štaba Macan i časnik HV-a Antun Karaman, a sa suprotne strane viceadmiral Jokić sa suradnicima.
- Dogovoren je prekid vatre i zakazan sljedeći sastanak za 12. listopad na pisti Zračne luke Dubrovnik. Naši pregovarači su bili u istom sastavu, a sa suprotne strane došao je samo načelnik Jokićeva štaba, kapetan vojnog broda Milan Zec koji je odmah rekao da neće biti nikakvih pregovora jer smo mi ubili njihovog vojnika u Ravnome te je našim pregovaračima uručio ultimatum u osam točaka kojim se tražila bezuvjetna predaja oružja i našeg kriznog štaba. Odmah po povratku u grad, Poljanić je pozvao Đura Kolića i mene te pitao hoćemo li se prihvatiti uloge ratnih pregovarača s neprijateljem uz Hrvoja Macana koji je već dva puta bio na pregovorima. Mi smo bez oklijevanja prihvatili tu neugodnu i nimalo bezopasnu zadaću. Kao Poljanićev zamjenik, bio sam određen za šefa tog malog tima koji je isti dan, istu večer potvrđen i u Zagrebu i već sljedećeg dana isplovili smo kočom „Sirena“ iz Srebrenog jer je bio tako jaki šilok da se iz grada nije moglo izaći. I, skupa sa časnikom HV-a Karamanom, trojicom promatrača i prevoditeljem Mišom Mihočevićem zaplovili smo za Cavtat. U Cavtatu nas je dočekao član Kriznog štaba Antun Kralj te smo kombijem otišli na prve pregovore u Močiće. Sadržaj ovih i svih drugih pregovora opisan je u detaljno u knjizi i neću ga večeras prepričavati.
- Želim vam ipak dočarati atmosferu kakva je bila na tim pregovorima: pregovori nisu bili nalik na razgovor civiliziranih ljudi, preko puta su najčešće sjedala dvojica oficira JNA-a, potpukovnik Radoslav Svičević, doktor znanosti iz područja psihologije, s tadašnje Vojno-medicinske akademije u Beogradu i kapetan fregate Sofronije Jeremić, oficir za vezu u štabu admirala Jokića. Svičević je bio izrazito agresivan i nije se ustručavao prijetiti i vrijeđati ne samo nas, nego i promatrače Europske zajednice, što oni nisu mogli shvatiti. Kako bi se koji tim primicao kraju svog sedmodnevnog boravka jer su se mijenjali svakih sedam dana, tako su sve više bili na našoj strani. Kad nas je Svičević optužio da smo ubili njihova dva zatočenika koje smo imali i dodao, obraćajući se šefu promatračkog tima: „I vi ste tome krivi jer ste tada bili u Dubrovniku!“ čovjek je od neugode reagirao nespretno i odgovorio: „Idući jutros iz hotela u gradsku luku, naišao sam na leš jednog psa pa ste me mogli optužiti i za smrt tog psa jer smo mi u Dubrovniku!“ Na to je Svičević skočio na noge, unio mu se u lice kao da ga hoće udariti i izderao se na njega: „Vi uspoređujete oficira JNA sa psom?! Tužit ćemo vas vašim nadređenima!“
- Mi smo svake pregovore započinjali s pitanjem: „kad ćete se povući s našeg područja?“, ali njima nije bilo ni na kraj pameti poštovati taj sporazum. Dolaskom generala Bobetka na čelo južnog bojišta 10. travnja 1992. započinje velika operacija oslobađanja hrvatskog juga i nervoza neprijatelja na pregovorima je sve vidljivija. Kad je već bilo oslobođeno područje Župe do Duboke Ljute, general Bobetko je po naputku predsjednika Tuđmana još jedanput pokušao mirnim putem na pregovorima održanim na britanskoj fregati „Avenger“ s generalom Strugarom dogovoriti povlačenje JNA s područja preostalog dijela Općine. Ali, uzalud, jer je nakon dogovorenog teksta sporazuma Strugar rekao da on to nije ovlašten potpisati. 30. rujna 1992. u Ženevi je potpisan Sporazum Tuđman-Ćosić, ali uz stalno problematiziranje Prevlake koju je neprijatelj koristio za ucjenu i za poticanje razmjene teritorija. Na koncu su pripadnici HV-a morali desantom doći u Cavtat i konačno istjerati agresora s područja hrvatskog juga te potvrditi tezu koju zastupam u cijeloj knjizi: da će nam slobodu donijeti samo i isključivo hrvatski branitelji.
- Ovo želim istaknuti i zbog onih rijetkih kojih je bilo na našoj strani, koji su cijelo vrijeme zastupali stajalište da smo mi ‘preniska‘ razina za pregovarače i da bi rezultati bili bolji da je s naše strane bio netko na višoj razini, a iz knjige se vidi da agresor nije želio poštovati ni sporazum potpisan na najvećoj mogućoj razini. Iznad svih ovih pregovora, a bilo ih je ukupno 56, ostala je velika količina dokumenata i bilješki te smo se nas trojica u proljeće 1997. sastali i dogovorili da bi bilo vrijedno nešto zapisati o tim pregovorima, ali smo i zaključili da treba pričekati barem još 6,7 godina. Dogovorili smo se kako ćemo u tim bilješkama, u tim zapisima obuhvatiti razdoblje do konca 1991. odnosno do konačnog oslobođenja područja tadašnje Općine Dubrovnik. Nažalost, Đuro je preminuo 2008. i vrijeme je opet prolazilo. Ivo je zaplovio u poduzetničke vode i više nije bilo vremena za pisanje. Prijatelji, pa čak i novinari su me stalno nagovarali da nešto napišem pa sam odlučio zapisati svoje poglede na pregovore sa željom da ostane pisani trag, ne sluteći da bi to mogla postati knjiga koju večeras imamo pred sobom. Pisanje sam započeo u proljeće 2017., planirajući završiti do ljeta 2018., ali su bolesti koje su me nažalost sustizale jedna za drugom privremeno zaustavile. Tako je knjiga dovršena i pripremljena za tisak tek u studenome ove godine. Još jednu stvar želim reći prije zahvale svima kojima moram zahvaliti: kad sam rekao, spominjući 6. prosinac, da dubrovački branitelji više nikad nisu bili u situaciji da se brane, mislio sam na njihov izlazak iz Dubrovnika, na izlazak 163. Brigade nakon što je neprijatelj napustio Mokošicu, tada su naše Prva i Druga bojna 163. brigade izašle, svaka u svom pravcu, pridružujući se Tigrovima i 4. splitskoj i aktivno su sudjelovali, pretvorili su se iz branitelja u napadače, kazao je Obuljen zahvalivši svima koji su mu pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana, među njima i Mišu Đurašu.
Inače, Šimunović je bio prvi kojemu je Obuljen dao rukopis na čitanje te je od njega dobio niz korisnih sugestija i dodao nekoliko podataka.
Predstavljanju su prisustvovali ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić, aktualni gradonačelnik Mato Franković, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić.