Vijesti Kultura

RAZGOVOR S DUBROVAČKIM KIPAROM

ASIM HEBIB Uvijek sam išao s mišlju da ono što napravim bude ono pravo i neviđeno!

RAZGOVOR S DUBROVAČKIM KIPAROM

Nakon izložbe u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, djela dubrovačkg kipara Asima Hebiba početkom srpnja bit će izložena u Muzeju Mimara. U ateljeu na Pločama, ovom samozatajnom umjetniku društvo čine njegove skulpture. Kako sam kaže, svaka od njih ima svoju dušu.
 

BEZ IGRE NEMA NIŠTA


U čemu je čar kiparstva?

Čar kiparstva je dobra i prepoznatljiva da kad osoba osjeti da je napravila nešto izvan dometa, kad publika prilazi, miluje to i kaže: „Bravo! Ovo je prava igra!“ Jer, bez igre nema ništa! Treba se zaigrati i stvoriti nešto, uvijek sam volio taj kamen i mramor. Moja skulptura je dobila takav izraz da čovjek koji je bio na mojoj izložbi kaže: „Ovo su krasne skulpture!“ One su došle baš iz toga momenta koji sam ja osjetio. Išao sam po plažama pa sam tražio neke komade koje je trebalo dovesti u red da bi skulpture oživjele. Svatko tko uspije oživjeti bilo što, a naročito čovjeka koji nije siguran ni u sam sebe – napravio je veliko djelo. Stoga i ja kažem da sam na ovim mojim skulpturama napravio dobro djelo. Kad ih pogledam, one mi točno govore: „Krasne smo! Krasne smo!“ Ljudi prepoznaju kad je nešto ugodno, a čim je ugodno onda ima i snagu. Tko ne prepozna, nije za to kriv.
 

Kad ste znali da želite postati kipar?

Davno je to bilo. Prvo sam bio kod TUP-a, tu smo stanovali. Kad sam imao nekih pet i pol, šest godina, netko mi je rekao da ima gline preko brdašca. Prvi put sam otišao i vidio tu glinu i od nje napravio konjića. Nije se razbio i donio sam ga kući. Sjećam se da sam ga pokazao ocu i majci koji su me pitali: „Ma gdje si išao iza brda, gore ima zmija?!“ Pitao sam ih je li konjić dobar i tu je sve počelo. Onda sam odlazio gore, uzimao tu glinu i napravio dosta lijepih skulptura. Nakon toga smo preselili u pravu, našu kuću. Negdje kad sam imao 45 pa i blizu 50 godina počeo sam raditi na žalima koje sam tražio i tražio jer sam znao da ću među mojim bijelim figurama od kamena moći dočarati nešto novo i uspio sam. Sve se može kad se hoće – čak na staro uvelo drvo nakalemiti blagorodno voće! Krasna je to izreka!

Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika!

 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije