Preminula je dubrovačka slikarica Maja Jug Pecarić. Posljednjih godina živjela je samozatajno u svom domu na Konalu, ali je vrijedno stvarala i pratila događanja. Kako život plete neke svoje, samo njemu znane mreže, upravo u veljači prije točno pet godina Pecarić je bila sugovornica za Dubrovački vjesnik. Te 2019. govorila je o svom slikarstvu, o životu u Gradu, mijenama, turizmu, mladim kolegama...
Što je Vaš život usmjerilo prema slikarstvu?
Slikala sam već s pet godina, a moja tetka bi mi pokazivala kako slikati. Ja sam sjedala s papirom i priborom te slikala. To je ostalo! Inače, moj je otac dobro slikao, ali mu nikada nije palo na pamet da bi to nešto ozbiljno počeo. S 18 godina sam završila na Akademiji u Zagrebu i tamo našla muža Marijana jer smo oboje voljeli pse. Udala sam se vrlo rano. Jednostavno smo se sreli. Kao studentica sam živjela s još dvije cimerice u jednom stanu. Marijan je imao velikog psa koji se šetao.
Kakve su tada bile mogućnost za mlade umjetnike?
Poslije završenog školovanja nisam htjela predavati u školi. Muški su to najčešće radili jer su ujutro bili u školi, a popodne bi slikali. Završila sam kao slikarica. Moja dvije godine starija kolegica je došla u školu u Gružu, prešla je potom u lapadsku školu i stvarno su ta „njezina“ djeca naučila slikati. Jako su je voljela. Ali, ona bi došla doma umorna ko‘ pas jer je trebalo skuhati i obaviti druge stvari.
Je li Vam bilo teško biti ‘samo‘ slikarica?
Moj brat je umro, za njim i majka pa sam ostala sama. Već sa 16 godina bih išla u Zagreb radi bolesne majke, a moj bi otac čekao. Međutim, imali smo dovoljno novaca. Drukčije je bilo jer on je plovio, a bila je tu i kuća. Znala je iz Zagreba doći majka mog muža. Poći u Zagreb kao slikar uvijek je bio problem. Često se pitam: što će sad biti sa slikama u Dubrovniku?! Ima slikara koji nisu završili formalno obrazovanje, a jako dobro slikaju. Neki su i plovili ili plove, a vole slikarstvo. Prema tome, ne mora svatko poći završiti. Neki ljudi koji imaju novaca pošalju djecu na školovanje, ta djeca odu ‘neđe‘. Što znači to ‘neđe‘?! Vole li oni to?! Mi smo to voljeli, radili i živjeli od toga.
Pratite li likovnu scenu?
Dođem sad na izložbu i dobro se snervam kad vidim što se izlaže. Ima talentiranih, ali ne vidim što će biti s njima?! Jer, često puta bude nekakav print ili stvari za koji autori misle da mogu dobiti nekakav novac, ali od čega će živjeti?! Ako negdje pođeš studirati nešto sigurno, onda se osiguraš, a kao slikar nisi siguran. Bila je tu kod mene jedna djevojčica kojoj sam pokazivala slikanje, ali više se ne interesa za to.
Kako je to bilo u Vaše vrijeme?
Mi smo svi zajedno u to vrijeme bili pravi. Ivo Dulčić i drugih desetak koji su tada živjeli i stvarali, uvijek bi se našli i dogovarali, a sad kad pođem u Lapad vidjeti mlade slikare koji su nešto završili, pođem pogledati slike, a ne vidim ništa! Vidim jedan isparani papir kao i prije godinu i pol dana na jednoj izložbi. Govorim prijateljici koja živi u Lapadu da se nađemo jer ona voli umjetnost, pošli smo to vidjeti, ušli unutra, a tamo ništa! Što je taj mladić s tim mogao reći?! Jer, kao mlad čovjek ćeš valjda pokazati nešto konkretno. Nažalost sam sva nakostriješena kad vidim da će otvaranje neke izložbe! Doduše, nedavno sam išla pogledati izložbu jedne mlade slikarice i bila je odlična!
Jeste li razočarani u mlade slikare?
Većina pokušava nešto, a onda pogledam otvaranje. Nisam više sigurna hoću li poći na neku izložbu i iznenaditi se kako je lijepo. Međutim, tu i tamo bude lijepih izložbi.
Često ste izlagali u inozemstvu?
Uvijek je bilo otvaranja vanka, recimo Italija više puta. To je bilo normalno u to vrijeme. Nekada bi išli autom, neki put i avionom, bilo je zgodno. Išla sam na primjer u Amsterdam! Naime, na Gundulićevoj poljani na placi, gdje je i tada i danas hotel, samo što nema više salate na placi, srela sam jednog čovjeka koji me je pohvalio rekavši kako sam jako dobra i ako me interesa izlagati u Amsterdamu da dođem jer on je bio glavni tamo. Spremila sam slike i poslala ih. Iz tog vremena imam jedan katalog! Uvijek sam išla vanka za otvaranje, to je jednostavno bilo tako. Na tim izložbama motivi su uvijek bile nekakve ženske, ili su sa mužem ili su s djecom, tako nešto. Može u pozadini biti u more, ali naprijed je on, ona ili dijete. Ako je more mirno, lijepo ga je vidjeti, ali je potpuno prazno kad nema nikoga. Važno je da je netko tu, važno je stvoriti jednu zajedničku vezu.
Sklad s prirodom?
Tako je. Nekoliko naših slikara s par godina razlike od mene i dalje slikaju ljude, uglavnom je to nešto što vidiš. Samo ovdje u Gradu nema ništa. Svi pođu vidjeti slike na otvorenje i poslije toga ništa. Ako stranci slučajno dolaze na par dana, oni hoće doći na izložbu, ali naših ljudi više nema, ne dolaze. Ljudi žive u Cavtatu, Gružu, Lapadu pa dok dođeš, pitaš se je li otvoreno ili nije. Grad je prazan, a nekad je bio pun.
Je li Vam bavljenje slikarstvom bilo financijski riskantno?
Nikad, zato što je moj otac radio, zvali su ga, a ja sam bila sama. Svi su dolazili u staru kuću, uzimali bi slike, a danas je to drukčije. Ne smijem više piti kafu doma pa pođem dole u obližnji kafić, pijem macchiato i slušam. Tri prijatelja sjede, svatko je s mobitelom, svak‘ ‘svoju‘ svira i ništa. Ako imaš djecu i novce, ne možeš prvo uzeti ogromni mobitel. Ja imam samo mali, tek toliko, ide mi na nerve!
Prilično Vas je privukao akvarel?
Kad sam išla vani, vidjela sam da raditi ulja može svak‘, ali akvarel baš i ne. Jedino ako akvarel osjetiš, onda možeš raditi s njim, ali da ne bude prećerano… Sad sam počela oslikavati pjate. Imam dosta velik broj. To sam i prije radila usporedno sa slikama. U staroj sam kući to radila, moj je muž to sredio, dole sam ‘brljala‘, pekla, bilo je jako interesantno, a i vidjela sam dosta mladih djevojaka koje su htjele slikati. Sad je dosta skupo peći te pjate, ima toga u Zagrebu, Rijeci i slično. Uvijek bih pošla autobusom u te gradove vidjeti što se i kako radi. Međutim, ovdje s pjatima i s tim stvarima nije baš tako lako. Najprije moraš kupiti pjate, a ja još imam pjate u kućici. Veliki su, kad ih dobro očistiš i prebojiš bijelim namazom možeš slikati. To je veliki posao, a nije riječ o ravnoj plohi kao što je slika.
Družite li se drugim kolegama slikarima?
Sretnemo se i popričamo. Ako dođeš u Grad, ne možeš prepoznati ima li naših. Kad dođe brod, ovi stranci „letu“ kroz Grad da što više toga vide i obiđu… U Splitu je isto stanje. Samo da stranci dolaze! Grad je njima lijep, ali prazan je, ostavljen. Dolaze brodovi, voze ih autobusom u Grad. Starije od 85 ili 86 godina izguraju vanka jer im recimo kćer ili muž plate putovanje brodom na 15 dana. Što bi oni uopće mogli vidjeti kad su u tako poznim godinama?
Ima li sklada u Gradu?
Ne znam! Zapravo, sve je gore i gore! Ljudi koji vole Grad, vole ga, ali Grad više nije naš. Većinom dolaze stranci, a oni će ga probužat‘, ne možeš od njih proći, oni se guraju, gledaju gore, isaju se i sve to – a mi se domaći brzo povučemo. A osim toga sad su svugdje stavili nekakve zabrane: ne možeš ući u hotel pa reći ja ću se tu poći kupati. Sve je nečije i gotovo! Nema više da se možeš poći kupati gdje hoćeš, samo su jedno dobro napravili – to je u Lapadu. Napravili su jedan dio, sredili ga za djecu i mlade da se mogu poći kupati bez plaćanja. Lijepo su to sredili. Možeš doći autom, ali gdje ćeš ga ostaviti?!
Kada će Grad opet postati naš?
Pretpostavljam da će u budućnosti doći neki mlađi ljudi koji će biti među glavnima, ali hoće li oni imati snage?! Kad imate dvoje, troje takvih, to je malo.
Hoćete li opet izlagati?
Pa stotinu sam puta bila, previše sam bila i vanka i to više nema veze, daleko je, ne bih više išla. Ovi koji bi sređivali izložbe za vanka već su u godinama. Možda netko tko nije naš može izlagati i prodavati slike kad nema naše čeljadi. Jer, sve je za novce, razumijem da moraju živjeti, ali ljudi su pomalo pretjerali da su sve novci, novci, novci!
Je li Dubrovnik pogodan za mlade?
Mladi idu dalje, pođu na školovanje, dođu povremeno vidjeti bivši grad, netko i ostane. Zapravo, kad si u godinama onda ostaneš doma, pokretan si, ali đe ćeš poći? Istina je žalosna! Vi ste mladi, mogu ja Vama ‘svirati priču‘, ali nažalost nema je!
Pratite li teatar?
Nedavno sam srela glumicu Milku Podrug Kokotović i rekla je da će u četvrtom mjesecu biti nešto u teatru. Štogod bude, ja ću svakako doći jer ona je dobra i poznata. Ne znam hoće li na Dubrovačkim ljetnim igrama biti nešto interesantno, nešto što je bilo…
Nema se gdje poći?
Ima! U Grad ideš samo pogledati filmove, Grad je prazan. Nedavno sam pošla pogledati jako dobar film, ali i kino dvorana je prazna. Nekada bi se jedva nagurali u kino! Sad većina pogleda film kad je na otvorenom, ljeti. I mi smo tu imali kino na otvorenom i gledali bi filmove tijekom ljetnih mjeseci, ali i s tim je gotovo! Ništa!
Hoće li turizam ‘dokrajčiti‘ Dubrovnik?
Ne znam! Uvijek volim prošetati, uvijek sam hodala, išla bi vani i kad je snijeg. Brodovima odgovara, jer kad dolaze oni točnu znadu – dolazi brod i odmah se strancima pokaže ‘pokojni‘ Grad. Lijep je, sređeno je to sve. Ovaj Grad nije dosta velik, a kod nas je određeno vrijeme, četiri mjeseca sezone i gotovo. Ako si ‘gore‘ pošao, nisi arivo vidjeti što je bilo u Gradu. (smijeh)
U koji dio grada volite poći?
Idem u Lapad prošetati, a u Gružu pijem kafu s prijateljima. Lijepo je prošetati i Rijekom dubrovačkom. Zasad su tamo još ovi manji strani brodovi, tu ih drže. Radi se i čiste izvađeni brodovi, nešto se događa. To je sve šesno napravljeno, lijepo je učiniti đir. Može se pojesti i popiti, ali moraš negdje ostaviti auto malo dalje, ali za mene to ništa ne znači zato što volim prohodati.