’Kad sam prešao u Josipovac, neki su me znali pitati ‘zašto, pa radio si u školi, zar možeš tu raditi’... Ali ovo je neka druga dimenzija’, govori nam Toni Đerek, zamjenik ravnateljice Centra za rehabilitaciju Josipovac. Dok prolazimo ustanovom lociranoj u Župi dubrovačkoj, u tihom i zelenilom bogatom kraju, odrasli ljudi, mahom na razini petogodišnjaka, različito nas dočekuju. Neki šute i samo promatraju, drugi nas grle i stišću ruku na pozdrav i po nekoliko puta, a neki nas primaju s ogromnim osmijehom na licu kao razgovorljivi i veseli Jakša, koji se sjeća naših dolazaka davnih dana u Rinu Mašeru, ali i u Josipovac kad su tu bili neki drugi ravnatelji. I što je fascinantno, nabraja što se sve tog dana događalo, kao da je jučer bilo.
Iskreni i puni ljubavi
Dženanu su od ganuća suzne oči, Dubravka je u svoju zadaću upravo precizno opisala zimu kao njoj najdraže godišnje doba, dok nam Zvonko - kojemu više nitko ne pamti pravo ime jer je izgledom isti Mišo Kovač - pruža onu zdravu ruku na pozdrav i pita možemo li mu donijeti koji album Životinjskog carstva, čokoladice i par coca-cola. Zna on da je Mišo nedavno bio u bolnici, zabrinuo se za njegovo zdravlje i recitira nam jednu njegovu poznatu pjesmu.
- Kad sam tek došao u Josipovac, predstavio mi se kao ‘MK 2’, Mišo Kovač drugi - s osmijehom govori Toni, po struci rehabilitator, prisjećajući se prvog susreta s ‘Mišom’, tim prijateljski nastrojenim starijim čovjekom u kolicima, koji svakog posjetitelja dočekuje s osmijehom. Ima tu starijih i mlađih ljudi - najmlađemu su 22 godine, a najstarijoj korisnici 70.
- Po mentalnoj dobi, neki su naši korisnici na razini desetogodišnjaka do dvanaestogodišnjaka, dok je većina na razini petogodišnjaka. Vesele ih sve dječje stvari, potpuno su neiskvareni, iskreni, puni ljubavi i veselja. S njima čovjek stvarno odmori. Ima dana kad ustanu ‘na lijevu nogu’, ali to su rijetki dani. Tada se naljute samo što nas vide, kažu ‘evo ih’ - smijemo se s Tonijem.
Imaju samo njih
Usprkos dijagnozama koje nijedan roditelj ne želi vidjeti u dokumentaciji svog djeteta, ovdje vlada dobra i ugodna atmosfera, prožeta suosjećanjem, ljubavlju i prihvaćanjem drugačijeg. Ima, naravno, kako kaže Toni, i težih dana, posebno kad je južina, koja ne ‘pere’ samo zdrave, nego i njih, pa ako se to dogodi u petak, znaju reći osoblju ‘danas ste još tu i vikend vas nema!’, kaže Toni, pa se opet skupa smijemo.
- Oni su kao djeca. Doma imam četvoro, a ovdje četrdesetoro. Što bih svojima dao, dao bih i njima, a što ne bih dopustio svojoj djeci, ne bih ni njima - opisuje naš sugovornik. - Moraju postojati granice. Ono što najviše vole jest da je pjesma, veselje i da im netko dođe. Onda uživaju. Imamo jednu korisnicu koja zna da je ovo božićno vrijeme i tko god dođe na vrata, viče ‘doš’o biskup!’
U Josipovac smo stigli baš u vrijeme kad su u tijeku radne terapije, likovne, glazbene i sve one koje pomažu ispuniti im dan i poboljšati vještine. Od rujna imaju i psihologinju, Nikicu Greguš, koja s njima svakodnevno radi, ali od velike je pomoći i osoblju, jer ovo nije lak posao ne samo fizički, nego i psihički. Empatija je ovdje na vrhuncu na dnevnoj bazi, a kad prođe smjena i pođu doma, obavezno sa sobom nose u srcu i njihove sudbine, što nekad, osim radosti što se toliko daju ljudima u potrebi, postane i teret. Tu, u Josipovcu, žive ljudi nemoćni brinuti o sebi, a mnogi od njih nemaju nikog svog. Zašli su u godine kada su roditelji već pokojni, i jedini koga imaju su njihovi skrbnici, često iz centara za socijalnu skrb, te ljudi koji rade u ustanovi. To je cijeli njihov svijet.
Daš malo, vrate trostruko
Stoga se Toni potrudio dovesti komadić vanjskog svijeta u njihov, ne bi li vanjski shvatio kako se tu krije istinska ljubav kao jedini smisao postojanja ljudskog bića, ostavljajući na tren vanka ovih zidova egoizam i laktanje za probitak i novac kao posve nevrijedne i nebitne u ovom unutarnjem. Što zna Ivona, Miho, Niko, Mare, Hrvoje što su milijuni, konjske snage i kvadrati, kome se spremaju kićeni domjenci servirani uz ulizivanja i čemu, pobogu, služe titule kojima se ljudi predstavljaju jedni drugima? U njihovom svijetu sve je suprotno, sve je nepatvoreno i čisto nevino, onakvo kakvo je i stvoreno da bi nas okaljane protreslo. Josipovac tako zadnjih godina često posjećuju srednjoškolci, pomažu studenti i volonteri, ljudi donesu komadić sebe i odu s komadinom njih koji te, i ne htijući, poduče da ćemo otići s ovog svijeta noseći pred Boga samo dobrotu ili zloću svoga srca.
- Pozivam sve koji to žele da dođu, upoznaju korisnike, nekoga od njih izvedu na kafu, bit će im ugodno jer oni ne prave probleme, dobri su i mirni i nasmijat ćete se s njima. Treba ih samo čuvati kao malu djecu. Daš im malo, a vrate ti trostruko - poziva Toni, dvometraš nježnog srca, suprug i otac četvoro djece. Pitati Tonija ‘kako možeš tu raditi’ može samo netko tko ga uopće ne poznaje i tko nikad nije zagrlio jednog sredovječnog Ivana sa srcem petogodišnjaka koji ljude pamti po imenu i automobilu koji voze. Tu je, naravno, posve nebitno vozite li trabant ili ferrari - auto je samo sredstvo raspoznavanja u njegovoj tablici sjećanja na posjetitelje, kojih će se tako sjećati dugi niz godina.
Josipovcu pomažu mnogi donatori, čija se imena redovno objavljuju na njihovoj web stranici. Zahvaljujući donaciji Georga Nemetscheka kupili su ogradu za igralište bez koje ga ne bi uspjeli završiti i svi mu još jednom od srca zahvaljuju. Zatekli smo u radu i Ivanu Trostmann, akademsku slikaricu, koja s korisnicima odnedavno izrađuje rukotvorine koje će predstaviti na njihovom već tradicionalnom Božićnom sajmu. Sličan takav imaju i pred Uskrs, a na proljeće po vrtićima i školama prodavaju sadnice ciklama koje vrijedno uzgajaju u stakleniku, uz pomoć radnog instruktora Pera Papca, koji ovaj posao u Centru radi od 1998.
Teško je naći ljude
Nedavno su dobili i četiri vrtne ljuljačke koje su za njih nabavile tri učenice 3. razreda Klasične gimnazije u Dubrovniku kroz projekt Udruge za promicanje biologije i srodnih znanosti Bioteka, a u zadnja dva tjedna su ih u dva navrata posjetili učenici Medicinske škole te volonterska skupina Ekonomske i trgovačke škole. Toni je zahvalan Gradu, Županiji i Libertasu što su omogućili prijevoz korisnicima koji su u Josipovcu u dnevnom boravku. Nada se i proširenju prostorija jer su potrebe jako velike, svakodnevno pristižu zahtjevi za smještaj, a to je problem na razini cijele Hrvatske, kaže Toni.
- Teško je naći i ljude koji bi ovdje htjeli raditi. Svi imaju neku sliku da su ovdje najteži slučajevi, pa me znaju pitati ‘zašto si pošao iz škole’, ali ja odmorim s njima kad usporedim posao ovdje i u školi. Ne možete pristupiti korisniku sa sažaljenjem, tugom i ‘ajme, jadan’, nego trebate doći, veseliti se, plesati, crtati i upoznati ih jer tu uopće nema potrebe za žaljenjem - ističe Toni. - Imamo i par korisnika koji bi mogli raditi jer imaju pomoćno zanimanje. I na tom polju ćemo poraditi. Ovaj kovid je sve malo usporio, ali ući ćemo i u proces deinstitucionalizacije, gdje bi se neki korisnici pripremili za stambenu zajednicu - nada se na kraju.