Slasne pomidore
To znači da će ova vrijedna tradicija koja je obilježila života Neretvana i dalje živjeti, unatoč tome što veliki broj ljudi danas ide “kraćim putem” i kupuje kušervu u trgovinama. Iako će se složiti kako je okus domaće kušerve fantastičan i nezamjenjiv kupovnim koncentratom.
Pomidore se sade u svibnju, a beru se kroz cijeli srpanj. “Nakon branja se operu i križaju, te se stave u “pritorak”, danas plastičnu posudu, a nekada drvenu. Svaki dan se miješa po nekoliko puta, dok se ne raspadne. Nekada to traje tri dana, a nekada malo duže. Pri tome treba paziti da ne bude kisela i da je ne uhvati “plis””, priča nam Ranko, koji, unatoč bolesti, i ove godine proizvodi kušervu vrhunske kvalitete.
Nakon toga se cijedi kroz cijedaljku. I cijedaljka, a bilo ih je različitih oblika, “priča” o teškom životu kojega su, ne tako davno, živjeli ovdašnji ljudi. Većina je nije imala. Pa su je posuđivali. Posuđivanje se nije naplaćivalo u novcu, nego se vlasnicima davala određena količina kušerve.
Soli se krupno
“Nakon cijeđenja, sadržaj bi završio u jednoj posudi, odakle se prelijevao u “saket”, vreću od robe. Najbolje vreće bile su od uvoznog kubanskog šećera, imale su najbolji protok i dugo su se koristite. Ako nije bilo njih, žene su šile vreće od posteljine koje se više nije upotrebljavala, a još uvijek je bila dobra za ove potrebe.
“Saketi” bi se zavezali i stavili na daske da se cijede, a, da bi se što prije ocijedili, na njih se polagao kamen ili drvo. Cijeđenje traje najmanje jedan dan, a onda bi se objesili da se dodatno ocijede. Kada se procijeni da se postigla potrebna tvrdoća i vlažnost, sadržaj se iskrene u posudu i posoli krupnom soli. Tako se suši oko pola dana. Onda slijedi završna aktivnost, punjenje staklenih tegli pri čemu treba nastojati da u teglama bude što manje zraka. Na vrh se ulije malo maslinovog ulja, da “zatvori”. Ako treba, kušerva se može koristiti odmah”, kaže Ranko.
Naš sugovornik prisjeća se koliko je njegova obitelj imala zemlje na području Metkovića i kako su je obrađivali. “Stružani i Rogotinjani imali su zemlje na tom području. Tko je imao malo više zemlje i lađu mogao je živjeti od toga. Mi smo imali 2 500 sadnica vinove loze, a na ostalom dijelu sadili smo kukuruz i tikve za svinje. I pomidore, od kojih smo jedan dio prodavali u opuzenski PIK, a od drugog dijela pravili kušervu. Teško je bilo kad nas je država prisilila da sadimo pamuk, to nije bilo isplativo.
Dizali bi se jako rano i već u tri sata lancali lađu punu gnojiva prema Metkoviću. Ispod mosta se moralo proći do 6 sati, kako bi bilo što više vremena za rad. Istovarili bi gnojivo i kopali po cijeli dan. Navečer bis e vraćali kući, a od Rastoke do Srtuge bi se pjevalo, bez obzira koliko nam je bilo teško. Takva su bila vremena. Naš izlazak bio je šetnja do Modriča, prelazili smo Rogotinski most dok još nije bio pušten u promet”, govori nam Ranko.
Razmjena za srdele
Objašnjava potom i što su radili s dijelom proizvedene kušerve:
“Kušervu, ali i druge proizvode, utovarili bi u lađu i pravac Trpanj i Zaostrog i druga mjesta na Makarskom primorju. Tamo smo naše proizvode mijenjali za ono što su oni imali. A najčešće su to bile srdele! Još se sjećam drvenih “kaca” u koje je stajalo po 50 kilograma srdela. Srdele su bile duša! Njima smo se hranili, još ako je bilo malo rebra… A pršut se čuvao za posebne prilike”.
A lađa, kojom su prije mnogo desetljeća “brazdali” od Gabele u susjednoj BiH do Makarskoga primorja još je živa. I vozila je šest Maratona lađa! A danas vozi turiste po Baćinskim jezerima.
I priča nam to sve Ranko dok križa pomidore i cijedi ih i puni “saket”. Kao i bezbroj puta do sada. A unuka Tea ga prati. Ove godine ona je brala pomidore. I opet će. Jer su domaće, zrele, mirišljave pomidore nezamjenjive. A i tradicija je u sigurnim rukama.