Konavoska svadbena zdravica upravo je izborila status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra i nakon zaštite umijeća izrade konavoskog veza još iz 2015. godine postala drugo nematerijalno kulturno dobro u Konavlima.
Za one koji slabije poznaju običaje, valja reći kako je Konavoska svadbena zdravica zapravo duži svečani govor uvijek istog oblika i sadržaja koji se koristi prigodno, napijajući, u zdravlje i blagostanje na svadbama u Konavlima. Izvodi je zdravičar pred svatovima tik pred glavno jelo na svadbenoj večeri/ručku. Sastoji se od korpusa govora u kojemu su cjeline odvajane zazivom zdravičara kako ono i oće akobogda, na što prisutni stojeći na nogama odgovaraju Amen dabogda.
- Ona je jedina cjelovita preživjela nazdravica u Konavlima. Njeni dijelovi se napijaju često, i u drugim svečanim prilikama. Obiteljske i seoske svečanosti prolaze uz nazdravljanja izlučena iz korpusa zdravice, kao kratki izrazi želja osobama ili stanjima, ali u cjelini na terenu svjedočimo jedino o cjelokupnom korpusu zdravice koju danas poznajemo na svadbenom veselju i dijelom na proslavi Krsnog imena . Premda se oblik vjenčanja u Konavlima u posljednjih 150 godina promijenio u opsegu i sadržaju, zdravica je preživjela kao centralna figura svečanosti. Govori se i danas na svim konavoskim svadbama kao glavna počasnica čijim izgovaranjem kulminira svadbeno veselje. Zdravicom se prelazi u drugi dio svadbe – ističe Antonia Rusković- Radonić, ravnateljica Muzeja i galerija Konavala koji su 2017. godine Ministarstvu kulture RH uputili prijavni obrazac za zaštitu dobra.
Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu 2018. je utvrdilo kako zdravica ima svojstvo kulturnog dobra, što je potvrdilo Stručno povjerenstvo Ministarstva 23. prosinca 2020. ,čime su se službeno stekli uvjeti za upis predmeta u Registar kulturnih dobara RH.
U svim poznatim formama, tumači dalje Rusković Radonić, od prošlosti do danas, održava se u trenutku kad se pečeno, točnije glavno jelo, u siromašnijim situacijama jedino, a u bogatijim po redu četvrti slijed, donosi na stol, prije nego se pristupi jelu, na koje se do otprilike 1920-tih pozivalo pjesmom Udrimo na pečeno.
- Do sredine 20. stoljeća paljenjem svijeće na trpezi i molitvom za pokojne uvelo bi se u zdravicu, a danas zdravičar svojim uvodom primiri i digne na noge uzvanike. Svi pirnici, svatovi, odnosno svi sudionici svadbene večere/ručka slušaju i odgovaraju Amen dabogda po svakoj završenoj cjelini. Do sredine 20. st. svadbenu su zdravicu znali u cijelosti gotovo svi muškarci u Konavlima. Kad bi se okupili svatovi, nije bilo problema sa izgovaranjima nazdravica i počasnica. Taj govor je živio u tkivu Konavala, a napijanja bi započinjala spontano, kako je red – kaže naša sugovornica i dodaje kako su nazdravljali redom svi, stari svat, prvijenac, dolimbaša, đeveri...
- Na pečenom bi ustao stari svat i započeo obraćanje miloj i dragoj braći. Nije bilo nužno da je on i završi, mogli su ga nastavljati i kum i domaćin od trpeze. U novijoj prošlosti cjelokupna zdravica je govor jednog zdravičara. Po zdravici se nastavlja nazdravljanje uz koje bukara kola od jednog do drugoga, uz riječi Zdrav da si mi stari svate, zdrav da si mi domaćine! Kroz drugu polovicu 20. st. zdravicu je, ako od svatova nije nitko vičan, izvodio zdravičar, često pozvan samo radi zdravice. Takvog nevjesta dariva darom oblikom istim kao dar za domaćina trpeze. Obraćanje u zdravici, iako povodom sklapanja braka dvoje mladih, usmjereno je na roditelje ili domaćine. Nevjestu koja prelazi iz jednog doma u drugi se na nekoliko mjesta dariva blagoslovom, a mladoženju se gotovo i ne spominje. Zazivanje blagoslova domaćinu smatra se indirektnim zazivanjem blagoslova mladencima – otkriva ravnateljica MiGK.
- Mi smo u Konavlima ponosni na naše nositelje konavoske zdravice, njihovu predanost i ljubav za ovo dobro. Svaki od njih ima svoju priču i razlog zbog kojeg je danas zdravičar. Oni ne nastupaju samo za potrebe folklora već kao pravi zagovori dobrih želja na vjenčanjima mladenaca noseći u govoru svu snagu prošlosti koja je zbog svojih vrijednosti i danas izvor najboljih želja i zaštita. Njihovom zaslugom konavoska tradicijska kultura u ovom obliku dobila je nacionalni status kulturnog dobra, a time nesumnjivo veću prezentaciju i održanje. Za zdravicu je nevažno napija li se u civilu ili konavoskoj nošnji, u Konavlima ili negdje drugo, ali je važno da se lijepe želje dobro čuju – smatra Rusković Radonić.
Napominje kako zaštite kulturnog dobra nema bez nositelja i održanja dobra. A ovo je dobro, u neizmijenjenom obliku i formatu, prvo prenosilo usmenom predajom, češće zapisivalo kroz minulo stoljeće, da bi zasluženu slavu postiglo tek u našem, 21. stoljeću.