Srđan Wagner više od četvrt stoljeća proveo je u zatvoru, ali ne na odsluženju kazne, već kuhajući za zatvorenike. Ugostiteljsku školu završio je u Dubrovniku, radio je u restoranima i hotelima da bi mu 1995. prijatelj suprugina brata javio za slobodno mjesto kuhara u dubrovačkom zatvoru. Priznaje, nije mu bilo ni na kraju pameti da će završiti u zatvorskoj kuhinji, ali nikad nije požalio. Jutarnja smjena traje mu od 6.30 do 14.30, a popodnevna od 17. do 20 sati.
Pomažu pomoćnici
Dvojica je kuhara, kad je jedan slobodan, drugi mora raditi dvokratno. U prosjeku kuha za 40 do 50 zatvorenika koji prosječno tu borave dvije godine.
- Na početku nije bilo puno posla, bilo je dvadesetak ljudi, baš je bilo opušteno, rekao sam sebi: "Ako izdržim mjesec dana, bit će odlično, a evo, izdržao sam 26 godina!". Dosta je mladosti koja ima probleme s ovisnošću, najteže je gledati te mlade, pogotovo kad prvi put dođu u zatvor, to dosta utječe na njih. Neki se, nažalost, i vrate, 'izgube' se, a neki 'nauče lekciju'. U zatvoru postoji poseban 'režim': ustaje se ujutro u 7, slijedi doručak, pa dva sata šetnje, a kako je u sobi po pet-šest ljudi nije lako s nekim biti zatvoren 22 sata, posebno kad taj dolazi sa svojim problemima i ovisnostima, veli Srđan.
Isprva je osjećao pritisak, teško se navikavao na rešetke, na stalno zatvaranje i otvaranje vrata, ali vremenom se naučio. Suosjeća sa zatvorenicima, a prema njegovim riječima, neki očito moraju doći u zatvor da bi promijenili dotadašnji stav. Bilo je i neslavnih 'rekordera' koji bi se vraćali pet do šest puta, uglavnom oni problematičniji. U kuhinji s njim radi pomoćnik iz reda zatvorenika po odabiru uprave. Uvjet je da nema problema s ovisnostima i da nije agresivan.
- Pomoćnik radi ujutro i popodne, guli patate, čisti, održava… Bude i zatvorenika koji su po zanimanju kuhari i s njima je najlakše, sposobni su za raditi. Bude i onih koji ne znaju guliti patate, ali vremenom nauče, pogotovo ako netko provede godinu dana s nama, može naučiti osnove. Dobro je da čovjek može raditi u zatvoru, velika je to stvar kad nisi stalno u sobi. Zatvorenici su tad bolji i 'radosniji', koliko mogu biti 'radosni', primijetio je sugovornik.
Znali su pomoćnici predlagati ideje koje bi Srđan rado usvojio, a na meniju su jela kao i u običnim menzama: gulaš, pasta bolonjez, polpete u toču, tjedni jelovnik se uglavnom ponavlja. Najviše se koristi svinjsko meso, a oni koji ga ne jedu za zamjenu dobiju junetinu ili piletinu. Meso je najpopularnije, nedjeljom uglavnom bude pečeno, a povrće baš i nije. Hrana se pod budnim okom osiguranja doprema kolicima i nosi zatvorenicima u sobe gdje i jedu.
- Vazda ima nezadovoljnih, u hotelu i restoranu gdje sam prije radio, isto je tako bilo. Pazimo da ne bude 'ludo', neslano, a kako se jala ponavljaju, normalno da čovjeku koji provede godinu ili dvije u zatvoru dosadi, treba 'robiju' izdržati, veli kuhar koji je nailazio na smiješne situacije.
- Možete se zafrkavati, ali treba biti oprezan jer nikad ne znate kako tko može reagirati. Nije dobro ni previše prisnosti, treba biti profesionalan, pomognete koliko možete, savjetujete ih da ne ponavljaju greške, ali pustite ih da, kad izađu, pođu svojim putem. Naravno, teško je kad izađete iz zatvora dobiti posao, nekako ste obilježeni i drukčije vas gledaju, objašnjava Srđan te nastavlja:
- Nakon ovoliko godina, bude nekad malo nelagode, ali nikad nisam doživio da me netko napao. Bude vrijeđanja, dobacivanja, ali na to se ne treba obazirati, kasnije se neki i ispričavaju. Uglavnom, treba pustiti i ne hitati se na nekakve riječi da ne bude još gore. Miran je ovo zatvor, nema velikih napetosti i incidenata, kaže Srđan koji je od bivših zatvorenika znao dobiti pisma zahvale, što su lijepi zatvorski trenuci.
Dolaze i žene
Bilo je i bude štrajkaša glađu. Dolaze u zatvor i strani državljani, najviše Albanci, ali bude i drugih nacija, od Meksikanaca do Arapa. Neki su pristojni, neki 'divlji', bude sporazumijevanja 'rukama i nogama', a neki albanski zatvorenici znali su mu biti pomoćnici. Hvali Srđan Albance jer jako brzo nauče hrvatski jezik. Priznaje da mu je na početku padalo napamet ostaviti se zatvorske kuhinje, s pokojnim prijateljem namjeravao je zajednički voditi restoran, ali se to izjalovilo. Sad je siguran, ostaje u zatvoru do mirovine. Od deserta zatvorenici dobivaju neki brzi kolač ili puding. Za Božić, Uskrs ili Novu godinu bude malo bolji kolač.
- Na Uskrs i Božić dolazio bi biskup, tad bude i malo svečanije, dođu iz molitvenih zajednica pjevati i svirati s gitarama, bude toplije, ugodnije… Vidite i na zatvorenicima da su radosniji, njima je vjerojatno još teže kad su u zatvoru pa im se ovako malo olakša, napravimo i prikle, čaj…, navodi Srđan.
Žene u zatvoru idu u posebnu sobu.
- Jedna mi je ranije pomagala u kuhinji, a jedna je prije tri-četiri godine jela samo sirovo povrće, ništa kuhano. To je mali problem jer nemamo neki izbor namirnica, ali u neko doba zatvorenici popuste. Znalo je biti vegetarijanaca ili onih koji ne smiju uzimati gluten pa se prilagodimo. Kad liječnik zatvoreniku propiše dijetu, dajemo mu lešo ili kuhano, bude bolesnih ljudi koji moraju dijetalno jesti, kaže Srđan.
Ako ostane hrane, zatvorenici dobiju i repete. Otkako je krenula korona, rade pod maskama, a ako je netko od zatvorenika pozitivan, izolira ga se, a pribor i posuđe se odvajaju i posebno peru. Srđanu je želja u zatvoru pripremati svježu domaću ribu, recimo s gruške peskarije: srđele, širune, vrnute… Petkom je riba, ali smrznuta, a Srđan najviše voli pripremati domaće riblje specijalitete, riba mu je vazda bila draga.
- Volim kad završim posao da je sve u redu, da nije bilo problema ni prigovora, naprotiv, da su zatvorenici pohvalili jelo, kaže Srđan koji u slobodno vrijeme voli biti uz more, ljeti na kupanju. Duh i dušu opušta uz molitvenu zajednicu Misionar milosrdnog Isusa koja postoji skoro dvije godine i koju i sam vodi. Ona mu daje snagu za dalje koju u obliku ukusnih jela prosljeđuje stanarima dubrovačkog zatvora i tako im zatvorske dane čini bar ukusnijima.