Jednom davno Dubrovnik je pokrenuo revolucionarni projekt... Zvuči kao bajka, ali doista je bilo tako. Ova nema sretan kraj. Još. Možda ga bude.
Prije 14 godina revolucionarnim projektom postavljeno je desetak AVD uređaja, automatskih vanjskih defibrilatora, uređaja koji spašavaju živote i toliko jednostavnih da njima, uz glasovne upute, mogu upravljati i sedmogodišnjaci. Dubrovački poduzetnici sudjelovali su u kupnji uređaja donacijama, no sve je to trebalo održavati. Projekt je lako pokrenuti kad ima dobre volje, stručnosti, znanja i ponešto novaca, no sve je zapelo na održavanju. Kao da su svi na defibrilatore dostupne na frekventnim gradskim lokacijama zaboravili. Prisjetili smo ih se ponovno nažalost prije nekoliko dana, kad su se počele događati tragedije na hrvatskim otocima, na javnim mjestima i usred sezone kad milijuni turista pohode našu obalu, no ovi uređaji, nažalost, itekako bi dobro došli i u zimskim mjesecima. Zato smo ponovno provjerili gdje su, jesu li još na istim lokacijama, održavaju li se i kako te upotrebljava li ih i tko. Tada je educiran veliki broj ljudi oko korištenja uređaja, a tri puta su spašeni i životi. Danas, situacija nije nimalo bajna, kaže inicijator projekta, šef dubrovačke kardiologije dr. Jerko Ferri Certić.
-Taj je projekt koji je zaista bio pionirski, revolucionaran i prvi u Hrvatskoj, krenuo stvarno dobro i trebalo ga je nadalje ne samo održavati kao i uređaje, mijenjati im baterije, servisirati ih i mijenjati s protokom vremena, nego je mrežu AVD-a trebalo širiti, to je bio plan. Ali najprije da projekt preuzme ili Dubrovačko-neretvanska županija, hitna pomoć ili neke od institucija kojima je zdravstvo u prvom planu, ni to nije bilo teško, ali eto, nije ga nitko preuzeo. Ja se zbog posla u dubrovačkoj bolnici ne mogu klonirati, a ni moji mladi kolege također, jer i sami znate da je posla i previše. Porazna je to činjenica obzirom na nenormalne postotke kardiovaskularnih bolesti na našem području, mladih ljudi koji se bez prijašnjih stanja i dijagnoza jednostavno ruše i umiru, čega mi sve vidimo, to ne biste vjerovali...” - priča dr. Ferri Certić.
Odrađene su edukacije oko oživljavanja, masaže srca i umjetnog disanja, i rukovanje uređajem kao i edukacija o tome zašto je dobro odmah reagirati do prve minute kad nekome pozli, a ne samo nazvati hitnu pomoć i čekati jer upravo u toj prvoj minuti spašavaju se životi. AVD-a još uvijek ima na nekoliko lokacija na gradskom području, a mreža se zaista jest donekle proširila kroz županiju, no ne po gradu i ne na onaj način kako je bilo zamišljeno. Edukacije se odrađuju samo na zahtjev, vježbi spašavanja nema, a i defibrilatori, barem ovi na koje smo mi naletjeli tražeći ih po gradu na javnim mjestima, nisu u stanju pomoći nikome.
Onaj na Babinome Kuku stoji kao relikt jedne dobre ideje i davnog vremena, AVD u Gradskoj kavani je redovno održavan, čak je prošle godine i upotrijebljen no osobi kojoj je pozlilo nitko nije mogao pomoći, pa ipak se pokušalo. Onaj na gruškom bazenu spasio je nekoliko života, jedan je u Policijskoj upravi, jedan u Sportskoj dvorani, u Zračnoj luci Dubrovnik, na Jadrolinijinom brodu, na Lokrumu i na žičari. Ovaj posljednji telefonskim je signalom povezan s Hitnom medicinskom pomoći, a zapravo bi svaki morao imati tu vezu. Ravnatelj ZHM Luka Lulić također je razočaran situacijom s projektom javnih defibrilatora, dok HZHM vodi evidenciju o svim uređajima u državi, te je na njihovim stranicama i vidljiv broj, lokacije uređaja te eventualna signalna povezanost s jedinicom hitne pomoći.
-Za sve to potreban je detaljan plan, edukacije, zanavljanje uređaja ili baterija, ovisi o vremenskom roku, nije čak potrebno ni poznavanje uređaja koji je jednostavan i mogu ga koristiti svi bez prethodnog znanja, potreban je plan kako se i što treba raditi oko toga, nešto sredstava i konstantno provođenje tog plana, ali – hrvatska priča... Daleko smo mi od primjerice Izraela, koji, osim AVD-ova, ima konstantne edukacije, imate volontere spojene aplikacijama, kad je nekome nešto, kad se podigne prvi signal AVD-a, signal ide do najbližeg volontera koji, u slučaju da to drugi ne odrade, zna dobro što treba.” - dodaje Lulić. Slaže se kako ljudi radije nazovu hitnu pomoć pa čekaju, umjesto da pokušaju pomoći jer jednostavno nisu na to navikli, neki imaju i strah, nije svatko u stanju pomoći, a tih minutu i pol koliko je nekad ključno za spašavanje nečijeg života mogle bi se iskoristiti za nekome spasiti život dok ne dođu djelatnici hitne. Iako biste promislili da je logično da je za ovaj projekt nadležna Hitna medicinska pomoć, to baš i nije tako. Uređaji su tehnologija, servisira ih proizvođač, edukacije odrađuju certificirani timovi, a ni građani uglavnom pojma nemaju da AVD-ovi postoje ili baš nisu sigurni gdje se nalaze. Gdje god su postavljeni, zaposlenici okolnih objekata ili ustanova educirani su oko pomaganja, no i to se treba širiti, neovisno o broju AVD-ova, slažu se i dr. Ferri Certić i Lulić.
Za neke smo još 2016. pisali i pitali, jer su izgledali ruzinavo, pokvareno i van funkcije, a kutije su genijalcima poslužile za lijepljenje plakata, ni prije par godina poboljšanja ni promjena nije bilo, osim tamo gdje su AVD-ovi dio kolektiva koji je educiran i preuzeo odgovornost i brigu o uređajima. Oni javni ostavljeni su na milost i nemilost zuba vremena.
Podsjećamo, od početka sjajnog projekta prošlo je 14 godina, a s leđa šefa kardiologije i dubrovačke Hitne pomoći nije ga skinuo još nitko. Ministarstvo zdravstva tek je nekoliko godina nakon Dubrovnika pokrenulo program ugradnje AVD-ova. Posljednjih nekoliko slučajeva na hrvatskim otocima govori kako su nam itekako potrebni.