Stanovnicima povijesne jezgre iduće godine iz gradskog proračuna se planira dodijeliti bespovratna sredstva za obnovu stolarije kako bi ih se potaknulo na ugradnju i korištenje vanjske stolarije od drva, zbog estetskih i tradicijskih razloga te poboljšanja energetske učinkovitosti prema Planu upravljanja svjetskim dobrom UNESCO-a, pojasnili su iz gradske uprave. Aluminijski otvori, satelitski pjati, vanjske jedinice klima uređaja, poznate su ‘nagrde’ gradskih vizura. Godinama! Aluminijski otvori su jeftiniji pa je dobar dio stanovnika jezgre pribjegavao postavljanju alu-persijana, jer drvene su po zlato, a nestašica je i maranguna. Redovito održavanje drvenih persijana opet košta.
Iako Odluka o komunalnom redu već odavno propisuje da otvori na objektima unutar zidina trebaju biti od drva, aluminijske persijane su nabujale.
Sugrađanin Ivo Marčinko baš je završio ‘ušminkavanje’ svojih persijana, ‘sam sam ih opituro, nego kako drugačije, dokle mogu, mogu!’ Poznato je kako stanovnici unutar zidina često pribjegavaju onoj ‘sam svoj majstor’ jer gotovo nemoguće je u Grad dozvati i dočekati meštra, troškovi su u startu veći nego ostalima...
Dok dođem na red...
- Uzmi sam u svoje ruke i učini što treba, tako ti je danas – kaže Marčinko a na pitanje hoće li se prijaviti za gradsku potporu, odgovara:
- Ne treba ništa, hvala velika njima, ja ću učinit sve sam. Dok ja dođem na red, odoh ja na Boninovo – kroz osmijeh će pa nam spominje koliko je problema imao s drvenim vratima, ‘vazda su puštala za nevremena’.
- Možda je trebalo na neki drugi način recimo ‘fifty-fifty’ soluciju uz mogućnost otplate, znači da se iz proračuna subvencionira 50 posto troška, ostatak otplaćuje stanovnik. Velik je to broj otvora, ne znam da je moguće odjednom napravit sve i da svi uđu u tu priču. Nedostaje meštara i oni se okreću na druge materijale koji su imitacija drva – kaže Slavko Gašpar pa dodaje kako se o ovoj pomoći priča godinama, ‘dobra zamisao ali teška realizacija da svi budu kontenti’.
Naši sugovornici pitaju se kako će stariji stanovnici, a oni prednjače unutar zidina, odraditi sve potrebne predradnje kako bi dobili subvenciju ali i osigurali novac za troškove održavanja ili zamjene otvora, ‘to vam je nemoguća misija’.
- O čemu pričamo, o održavanju, pa ne možeš nać meštra! Iduće godine ide javni poziv, a do 2025. moraju se svi aluminijski otvori dignut?! Koji su to koji će to napravit? Ljudi su u kreditima do grla, neko živi samo od mirovine. Ko će pituravat persijane, kako platit, sve je po zlato?! Lani sam cijelu kuću opiturala sama, nažalost. A konalić kod objekta nitko ne održava niti je koga briga, dva puta godišnje moram platit nekoga da se skala i očisti. Počela je divlja loza rast, što reć dalje. Nikad nitko nije došo i vidio što se događa, raspad sistema – negoduje sugrađanka Kate Pregelj pa dodaje kako je ‘Grad trebao pomoći davno s persijanama ali zakasnio je, mislim da je to samo bačena ješka’. Spominje kako je u Gradu ostalo svega pet starinskih vrata, onih drvenih s kucalom. ‘imam ih i ja i sad se mislim kad ću ih i kako piturat’.
– Za veliki prozor piturat treba ti 200 eura i to da je drvo u super stanju, ne lošem. Sam uradim persijane ali nisam odavno. Neću se prijavit, neću. Ako grad subvencionira, šalje ti pare na račun, a ako si blokiran, kako ćeš doć do njih – pita se Božo Petric, a Vlaho Čeović se nadovezuje kako je njegov ‘pokojni ćaća prije sve sam pituravo i održavo’.
- Drvo je ljepše, to nije upitno, ali je jako teško održavanje. Da ideš stavit nove, sumnjam da će biti ista kvaliteta.
Sugovornici naglašavaju kako su persijane prije durale, ‘ako ti stavi smreku ili jelovinu umjesto ariša, neće dvije godine doć’, napuhat će se’.
- Koliko je persijana na kući, toka dignut kredit za sve pokrit, ali ako ti neko nešto dava, od pet jedan prozor, objeručke prihvati. Pogotovo u današnja vremena kad je i parizer po zlato – dobacuje nam sugrađanin u prolazu.
Program potpora stanovnicima povijesne jezgre za očuvanje i obnovu tradicionalne gradnje (stolarije) za razdoblje 2024. – 2028., trenutačno je na javnom savjetovanju na web stranici Grada, do 23. studenog. Program će potom na suglasnost Gradskom vijeću, a u idućoj godini predviđeno je objaviti Javni poziv stanovnicima unutar zidina da se prijave i ostvare pravo na bespovratna novčana sredstva potpore kod održavanja postojeće te zamjene vanjske stolarije za njihove stambene objekte.
- Pozdravljamo početak javne rasprave o prijedlogu sufinanciranja, za tu stvar se borimo od 2016. godine, iako su mnogi mislili da to postoji, program nikad nije postojao. Samo se jednom dogodio kada je papa dolazio u grad da je Grad Dubrovnik besplatno opituro persijane na Stradunu. Mislim da prijedlog ide u nekom smjeru, ali smatramo da su sredstva predviđena za obnovu nedostatna. Odluku treba dorađivati, što je i svrha javnog savjetovanja, pozivam sve stanovnike da se uključe – kaže predsjednik Gradskog kotara Grad Marin Krstulović pa predlaže:
- Trebalo bi u program uvesti imovinski cenzus da nam se ne bi dogodilo da baka kojoj se sve raspada u kući može zamijeniti pola prozora, a onaj tko radi, navegava ili iznajmljuje apartmane, može koristiti istu subvenciju grada koja njemu ne predstavlja ništa. Još u Dubrovačkoj Republici je bilo, tko je imao love plaćao je izgradnju kanalizacije, tko je bio siromašan, nije plaćao. Treba nam oblik imovinskog cenzusa tako da onima koji nemaju omogućimo više, a onima koji imaju, manje – poručuje Krstulović.
Prema predloženom Programu sufinanciranja vanjske stolarije, na objektima unutar zidina dvije su mjere u igri. Prva podrazumijeva održavanje postojeće stolarije, gdje bi Grad sufinancirao ukupne troškove sa 70 posto ali ne više od 1.000 eura s uključenim PDV-om po kućanstvu, dok bi ostatak troška od 30 posto snosili sami prijavitelji. Prema drugoj mjeri koja se odnosi na zamjenu postojeće stolarije, Grad bi sufinancirao 50 posto ukupnih troškova, ali ne više od 2.500 eura s uključenim PDV-om po kućanstvu.
Malo je onih u povijesnoj jezgri koji barem jedan otvor nisu zamijenili aluminijskim pa je izvjesno kako će druga mjera prednjačiti.
‘Kundurice‘ su skuplje
Zanimalo nas je koliko uopće košta izrada jednog otvora dakle persijane i prozora, pa smo pronašli maranguna, među pet ili šest koliko ih još uvijek radi ovaj tradicijski zanat. Cijena koju iznosi je okvirna, pojasnio nam je Antun Kraljić, jer za točan izračun treba uzeti točnu mjeru otvora.
- Persijana i prozor sa izo-staklom do kvadrat i po, to je 150x100, što je neki standard, našla bi se u cijeni od dvije i pol tisuće eura, nešto manje od 19 tisuća kuna. Ali u povijesnoj jezgri sam primjerice na Širokoj ulici radio prozor od 2,20 metara visine, kao da su balkonska vrata – kaže nam Kraljić.
Ako je riječ o persijanama koje na sebi imaju izbacivače na donjem dijelu ili po dubrovačku ‘kundurice‘, a takvih je u zidinama napretek, izrada je skuplja za 30 posto. Dosta je parametara koji utječu na cijenu. Pojašnjava i kako se danas više ‘ne stavlja staklo na štuk, to je stara tehnologija, stavljaju se dihtunzi, konzervatori ih dozvoljavaju‘:
- Jer persijane i prozori su na odvojenom telaru odnosno okviru. To je bolji način jer ako propadne persijana lako se zamijeni, a prozor skoro nikad ne propadne - kaže marangun koji je izradio mnogo drvenih otvora u povijesnoj jezgri i zna koliko ih je skupo imati.
- Aluminij i plastika su puno jeftiniji nego drvo jer sve se radi od ariša, a prošo je dvije tisuće eura kubik, pa prijevoz, a gdje je rad? – kaže gospar Antun pa dodaje:
- Na Stradunu imaju persijane stare 300 godina ali da bi mogle toliko doživjet, drvo je trebalo brati u siječnju, morale su biti prirodno sušene čega danas više nema, kvaliteto izrađene i održavane. U održavanju smo najveće lijenčine, a persijane bi trebalo svako treću, prozore svaku desetu godinu i to je problem.