Povjesničarka književnosti, znanstvenica, sveučilišna profesorica, bivša upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, doktorica znanosti Stanislava Slavica Stojan od veljače 2017. na čelu je dubrovačkog ogranka Matice hrvatske. Godine 2021. započeo je njezin drugi mandat. Redovito sudjeluje na predstavljanjima knjiga, drži predavanja, uređuje matičina izdanja, piše vlastite knjige i znanstvene članke, a i za najmlađe priređuje slikovnice vezane za dubrovačku povijest.
U razgovoru za Dubrovački osvrnula se na svoj rad u Matici i na novoosnovanu Zakladu Ruđer Bošković, ali i na aktualnosti i teme koje u posljednje vrijeme obilježavaju dubrovačku sadašnjost. Također, otkrila je i motive povlačenja s mjesta predsjednice dubrovačkog ogranka Matice hrvatske...
Kad se osvrnete na 6 godina predsjedanja dubrovačkim ogrankom Matice hrvatske, čime ste najviše zadovoljni i ponosni?
Prvi mi je zadatak bio da ne iznevjerim moje prethodnike. Dakle, sljedeće godine je 70. obljetnica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, a mnogi koji su sudjelovali u počecima našeg ogranka još su živi. Primjerice, književnik Feđa Šehović... Nedavno je preminuo gospar Kojić koji je bio među ljudima koji su dali krila dubrovačkom ogranku, tu je i nedavno preminuli gospar Hrvoje Kačić ali i njegov brat Petar, pokojni Miljenko Foretić koji nikad formalno nije bio na čelu Matice, ali svakako je bio među umovima koji su promišljali o djelovanju Matice i koji je dao veliki obol uz gospodina Vlaha Benkovića. Kad čovjek pogleda tu plejadu, sve te prethodnike onda si sretan da ih nisi iznevjerio i da si nastavio tim, već ‘ugaženim putem‘, kako bi to rekli stari hrvatski pisci. Meni sigurno nije bilo teško kao njima.
Neprestano radite na izdavačkoj djelatnosti...
Matica hrvatska se već 181. godinu bavi hrvatskim identitetom. Možda sad kad imamo svoju državu, svoju policiju i vojsku, kad nas nitko više ne može tući, ljudi misle da je Matica nepotrebna institucija, međutim, to nije točno. Matica je potrebna apsolutno isto onoliko koliko je bila potrebna prije 181. godinu. Primjerice, uzmimo zaštitu identiteta jezika, Matica sudjeluje u oblikovanju Zakona o hrvatskom jeziku, neki misle da je to nepotrebno. Naravno, neće ljudi biti kažnjavani zbog krivog izgovora, nije to takva vrsta zakona, nego je riječ o zaštiti jezika, da se zna što je jezik. Jer, toliko se nepovoljnih promjena događa u morfologiji, sintaksi, akcentuaciji, o leksiku hrvatskog jezika da i ne govorimo. Idemo sačuvati strukturu hrvatskoga jezika! Znam da se kod mladih događaju nekakva jezična, osobito leksička ‘eksperimentiranja‘, ali vratit će se to u svoje korito.
Još Vas nešto na tu temu tišti?
Da, smetaju me jezična prenemaganja povezana uz lokalni jezični idiom. Dubrovnik nije jedini grad u koji je došlo jako puno ljudi sa strane, oni i dalje dolaze i Bogu hvala da dolaze, neka dolaze... Međutim, stvara se želja za jezičnom asimilacijom preko noći pa se kaže „legam foje” jer misle da je to dubrovčanizam. Pa nije ‘legat foje‘ ni hrvatski jezični ni dubrovački kolokvijalni izraz, to nije iz jezičnoga fonda Ivana Gundulića, Marina Držića, Iva Vojnovića, a ni novijih pisaca! Ako ćeš ‘legat foje‘, legaj foje cijeli život, nema nikakvih problema, ali znaj da mi ovdje ‘čitamo novine‘! Vidim da se i kroz školu i na televiziji guraju neki neprimjereni talijanizmi kao navodni dubrovački. Dubrovački govor, istina je, ima neki svoj šarm kad ga govore izvorni govornici i kad je to spontan izraz, bez pretenzija. Držim najvažnijim da se prije svega dobro govori i piše hrvatski standardni jezik, osobito u školama. Malo je medija koji se toga u cijelosti drže, osobito me smeta netočna akcentuacija. Uznemiruje me kad se i u crkvi čuje loša akcentuacija. Uvijek smo imali svećenike koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine i koji su sa sobom donosili hrvatski jezik u svojoj čistoći, ali očito se sada taj bazen iscrpio.
A onda imate primjere gdje se djecu u školi uči standardu, ispravlja ih se kad koriste lokalizme da bi ih se kasnije poticalo na radionice dubrovačkog govora, zar to nije apsurdno?
To je istina. Za to sam da se u svim institucijama govori hrvatski jezični standard. Kako se nastava može odvijati na lokalizmu?! To onda nije ozbiljan sat! Što se tiče lokalnog govora, nisam protiv toga i mislim da bi djeca trebala znati lokalni govor, ali učiti ga mogu samo od autentičnih, izvornih govornika. Dobro je konzultirati i lokalne pisce 19. stoljeća i do sredine 20. stoljeća da vidimo što je dubrovački! Matica je u tom smislu i objavila neke tekstova na dubrovačkom kolokvijalnom jeziku. Nema osobitog interesa za to, premda je riječ i o kvalitetnom i duhovitom tekstu.
Akademik Luko Paljetak redovito održava Radionice dubrovačkog govora, je li on jedan od posljednjih čuvara i promicatelja lokalnog idioma?
Akademik Paljetak je svakako najbolje što možemo dobiti u tom nastojanju i najbolja lekcija koju polaznici mogu čuti jer se radi o izuzetnom znalcu, odličnim tekstovima i vrsnoj interpretaciji.
Često se u traženju alternative za strane izraze pojave novotvorenice: backstage je tako ‘zabinje‘, touch screen ‘dodirnik‘, a više nije ispravno ‘preddiplomski‘ nego ‘prijediplomski‘. Ta nova pravila izazivaju čuđenje, ali i podsmijeh...
To nisu nikakva pravila, to su jezične tvorevine za kojima postoji stanovita potreba! Njima će presuditi vrijeme. Ako se zadrže i opstanu tijekom duljeg razdoblja, znači da su jezično usvojene i da s njima treba i dalje računati. Kad su nezgrapne i ishitrene, brzo ispadnu iz jezičnog sustava. Jezična praksa vrlo je u tom pogledu strogi sudac. No, neke su dobro pogođene. Jedna nova riječ koja mi se svidjela je - zaslužnik. Ta se riječ baš pojavila kao prijedlog na Glavnom odboru Matice hrvatske jer smo ustanovili nagradu za ljude koje su cijeli život posvetili Matici, pa je nagradu trebalo nekako nazvati. Netko je rekao „zaslužnik Matice hrvatske” i meni se to svidjelo. ‘Prijediplomski‘ su možda uveli jer postoji ‘poslijediplomski‘...?! Tako je postignuta leksička ravnoteža. Vrijeme će pokazati što je logično, praktično i jezično prihvatljivo.
Pretjeruje li se s tim?
Mislim da pretjerujemo, uvijek smo pretjerivali. Pa mi smo narod koji voli pretjerivati! (smijeh) U svemu treba imati mjere: u jelu i piću, u dotjerivanju, razgovaranju...
Matica hrvatska pokreće Zakladu Ruđer Bošković, što će biti njezini primarni ciljevi?
Kad sam bila izabrana za članicu Glavnog odbora Matice hrvatske pogledala sam stare spise i vidjela sam zašto i čime su se moji prethodnici ‘kontrestali‘ sa središnjicom. Na Poljani Paska Miličevića bio je prostor Matice hrvatske u kojem je bila knjižara. U to vrijeme nisu postojali ogranci nego pododbori koji nisu bili pravni subjekti tako da je Matica hrvatska u Zagrebu bila uknjižena na ono što je bilo vlasništvo pododbora u Dubrovniku. Posljedica prestanka rada Matice hrvatske tijekom dugog niza godina dovela je do toga da pododbor, koji je prestao postojati, nije mogao ni upravljati spomenutim prostorom. Nakon što je ponovno uspostavljen rad MH, pododbori su postali ogranci i pravni subjekti. Tako je i dubrovački ogranak MH postao pravni subjekt, ali prostor je ostao uknjižen na središnjicu MH. Pokušavala sam cijeli jedan mandat to stanje srediti, da neuknjiženo vlasništvo postane uknjiženo, ali bezuspješno. Sjetila sam se onda da na osnovi tog vlasništva utemeljimo Zakladu pa će to lakše proći. Prošloj upravi MH sam to predložila, oni su rekli „da, da, da, da” ali su sve radili DA toga ne bude! Kad su se pojavili Miro Gavran kao novi predsjednik Matice hrvatske i većina njegove novoizabrane ekipe, odmah su to pozdravili i pomogli da se realizira. Miro Gavran je pošao sa mnom kod javnog bilježnika i dao svoj potpis. Na tome sam mu beskrajno zahvalna, to je jedan jednostavni, skromni, dragi i dobrohotni čovjek. U samo dvije godine mandata kao predsjednik MH, a već puno dobrih projekata i promjena nabolje u MH. Tješnja suradnja među ograncima, Festival knjige u MH, Zakon o jeziku, povećano članstvo i ono što je najvrednije – dobra radna atmosfera unutar Matice hrvatske.
Osim da to vlasništvo prenesete na dubrovački ogranak Matice, imali ste još jednu želju?
Kroz grad prolaze rijeke turista koji idu mimo one dvije-tri knjižare koje postoje u Gradu i jedva imaju što kupiti o ovoj zemlji i ovom gradu na stranim jezicima koji ih sigurno zanimaju jer da ih ne zanimaju, ne bi ni došli. Skupa s članovima predsjedništva Ogranka i s Glavnim odborom u Zagrebu smo iskristalizirali ideju da to bude zaklada cijele Matice hrvatske za knjige koje su po svom sadržaju izvrsne i koje na najbolji mogući način prezentiraju Dubrovnik i/ili Hrvatsku. Članovi Zaklade su u omjeru 2:3, tri člana su iz Dubrovnika tako da će to ostati ponajviše ‘naša‘, dubrovačka zaklada. Ideja za njezino ime nije došla od mene, već od Glavnog odbora Matice hrvatske. Zaklada će se baviti prijevodima postojećih knjiga ili rukopisa na engleski i druge strane jezike. Taj izlog prevedenih knjiga bit će izlog hrvatske knjige općenito u svijetu jer tu se može pojaviti i knjiga koja nije izdanje Matice hrvatske, ali je dobra i hrvatska. Važno je da se šire hrvatski sadržaji i da vrsnoćom predstavljaju našu zemlju!
Kako će se Zaklada financirati?
Taj prostor u Dubrovniku postoji, a najamnina prostora bit će izvor financiranja Zaklade. Sama najamnina možda i ne bi bila dovoljna, ali Zaklada računa na to da će se priključiti za takvu namjenu i mnogi sponzori: Grad Dubrovnik, Ministarstvo kulture i medija sigurna sam da će dodijeliti nešto sredstava kad sve to krene, a i poneka druga sredstva se možda priključe i to bi mogla biti jedna sasvim pristojna zaklada.
Rekli ste kako Matica mnogima mora kucati na vrata, tko vam pomaže, tko vam ne pomaže, a trebao bi?
Iznimno malo dobivamo od Grada Dubrovnika, ovisno od godine do godine. Imamo ured zahvaljujući Zakladi Blaga djela. To je počelo s gosparom Nikolom Čičom Obuljenom, nastavlja se gosparom Brankom Bazdanom i odvjetnikom Hrvojem Dunatovim, beskrajno smo im zahvalni na tome. Ured MH u Dubrovniku ima jednu zaposlenicu, voditeljicu ureda Anu Rajić. Neki veći gradovi u Hrvatskoj s jačim ograncima daju i prostor i plaćaju djelatnika u uredu MH. Grad Zadar primjerice. Naime, ne znam kako bi predsjednik ogranka mogao u isto vrijeme, kreirati projekte, izmišljati sadržaje, pisati i uređivati knjige i još sjedati u uredu i odgovarati na telefonske pozive i rješavati pitanja oko honorara Matičinih suradnika?! Kako?! Predsjednik i članovi predsjedništva sve rade na dragovoljnoj osnovi. Morate imati zaposlenog koji prima plaću i odrađuje administrativne poslove, a Ana Rajić to odlično radi.
U tom smislu bismo trebali potporu. Borim se za to jer kad ne bude više mogućnosti za to, kad voditeljica ureda ne bude više imala plaću, Matica u Dubrovniku prestaje s radom. Ja mislim da Gradu treba ogranak MH. Dubrovački ogranak je najbrojniji ogranak MH u Hrvatskoj poslije Splita. Slabe su potpore Grada za izdavačku djelatnost (iz Županije nikakve), a tiskarske usluge su poskupile. Treba platiti i autore (osobno ne uzimam nikakav autorski honorar, ali to ne možemo zahtijevati od autora koje molimo za suradnju). Dobili smo, istina, sredstva za radionicu čitanja "Osmana" Ivana Gundulića i zahvalna sam profesorici Mirjani Žeravici iz Klasične gimnazije što se u taj projekt našeg ogranka uključila sa svojim učenicima. S klasičnom gimnazijom odlično surađujemo. Rado bismo i poklonili knjige na kraju školske godine najboljim učenicima u drugim srednjim školama, ali nema dovoljno interesa. Malo je profesora u članstvu MH. Najnormalnije je da profesor povijesti i hrvatskog jezika bude član Matice hrvatske, zar ne?! Najnormalnije je da na naša događanja iz kulture i baštine dolaze učenici i studenti. Nastojimo da naše knjige budu baš njima zanimljive i da udovoljimo njihovim potrebama. Članovi ih mogu kupiti u pola cijene, što također nije zanemarivo. Nudimo im suradnju u časopisu Dubrovniku. Nismo zadovoljni odazivom.
Je li Vam teško naći autore za časopis Dubrovnik?
Zasad nije, to su sve dobri autori koji vole pisati o Dubrovniku jer su najčešće za Dubrovnik i emocionalno ili pak i podrijetlom vezani. Naravno, svi bi voljeli da je časopis referentan i da ga autori mogu koristiti u napredovanju na području znanosti. Mi se ne možemo referirati jer časopis zbog ograničenih mogućnosti financiranja izlazi u dvobrojima. Referentne baze ne priznaju dvobroje.
Pored financiranja, imate još neke zamjerke?
Ne samo da dobivamo mala ili nedostatna sredstva, nego predstavnici Grada Dubrovnika ili Dubrovačko-neretvanske županije ne dolaze uglavnom nikad na naša događanja. A to su događaji s dobrim i probranim i aktualnim temama i sadržajima, s vrsnim predavačima.
Kako možete očekivati druge, kad na događanja Matice ne dolaze ni sami matičini članovi?! Primjerice, ni autori koji objavljuju u časopisu Dubrovnik ne dođu na predstavljanje časopisa...
To je točno i ne znam tome rješenje. Oni koji vrijede, dođu. Onima kojima je stalo i koji drže do sebe i svoga rada, oni dođu. Mnogima kad dođu, drago je što su bili, ali je teško natjerati čovjeka da dođe, da ostavi svoje kasnopopodnevne odnosno večernje sadržaje i dođe u Grad. Treba sačekati autobus ili dugo i neuspješno tražiti parking mjesto… umjesto komoda i intimiteta vlastite kuće. Svi naši događaji odvijaju se u unutar Grada, nemamo svoje prostore, moramo moliti Znanstvenu i Narodnu knjižnicu, divni su i dugujemo im veliku zahvalnost jer su uvijek spremni pomoći, ostati dulje na radnom mjestu. Isto tako, moram zahvaliti Dubrovačkoj biskupiji. Nikad nismo dobili negativan odgovor kad smo zamolili korištenje dvorane Ivana Pavla II. uvijek su nam izašli ususret, hvala im puno jer sve to rade bez naplate. Mlade roditelje treba razumjeti. Oni najčešće svoje vrijeme koriste tako da budu što više sa svojom djecom kod kuće, a ne da cijelo popodne izgube da bi jedan sat nazočili nekom našem događanju.
Rekli ste kako je mladima teže postati član Matice hrvatske, nego se učlaniti u političku stranku. Kako objašnjavate tu nezainteresiranost mladih za Maticu?
Pogledajte mladost, ideali su sve tanji i pitanja su kojima se oni bave: Gdje sam tu ja? Koliko to košta i što ću za to dobiti? To je sveprisutni materijalizam, malo tko će vam nešto napraviti iz ideala i dobre volje, vrlo malo. Šteta što po školama više ne promoviramo dragovoljni rad, doprinos domovini, hrvatskoj baštini. Moramo graditi svijest o tome da smo podizani u jednoj pitomoj kulturnoj, književnoj i vjerskoj tradiciji i netko je zaslužan za to. Stoga treba biti neprestano zahvalan Bogu za to. Tako oholost ustupa mjesto poniznosti. Djeca o tome ne misle jer ih se na to dovoljno ne potiče ni u njihovim vlastitima familijama, a onda ni u školama. Zahvalnost za sve što imaju, za sve što imamo treba njegovati od malih nogu. Za sve blagodati koje nas okružuju trebalo je izboriti se. Za ovu klimu ugodnu, za sve dobrobiti mora, za zdravu vodu, za pitominu u kojoj živimo i koja nas okružuje, za novac koji pritječe i za posao koji svatko može ovdje imati ako želi raditi - za sve to treba biti zahvalan. Jesu li se oni koji su Srđ obranili 6. prosinca pitali - moram li ja? Kad bi bilo više zahvalnosti, a manje oholosti ne bi se događale ove tragične stvari s našim dragocjenim prostorom, poštovali bismo identitet hrvatskog prostora. Jezični i tradicijski identitet (čak i nacionalni – mnogi su ga vratili nakon Domovinskog rata) mogu se vratiti, ali kad izgubite prostor, a mi ga gubimo strahovitom brzinom, nema više pomoći.
Sad opet netko može reći: kako očekujete da drugi potiču druge, a Vi ne možete potaknuti ni vlastite članove da dolaze na događanja Matice ili na skupštine?!
Potičem. Teško je ljude potaknuti da dođu na skupštinu i u središnjici. Ipak, malo je puno, dođu oni pravi i treba im skinuti kapu jer mnogi od njih imaju malu djecu doma, a nekolicina njih mogli bi davati lekcije i ostvariti dodatan prihod, učiniti koje vodstvo više po Gradu, ali dođu jer ih zanima Matica i Matičini projekti, jer ne trunu doma uz sapunice. Tko ne dođe?! Ne dođu oni koji su spriječeni okolnostima koje sam već spomenula i ne dođu oni kojima nije stalo, ali takvih je Bogu hvala malo!
Dakle, Ogranak ima tek desetak ‘pravih‘ članova koji vrijede?
Nije točno, ima ih mnogo više. No, dopuštam da se imate pravo našaliti s onim što i mene ponekad smeta.
Kakva je komunikacija i suradnja između ogranaka?
Nedavno sam upoznala predsjednika ogranka iz Rijeke, jako sam dobra s ljudima ogranaka iz Trogira, Križevaca, Osijeka, Čakovca, Vukovara... Održala sam nekoliko predavanja u Vukovaru, a predstavnici vukovarskog ogranka bili su gosti u Dubrovniku. Sudjelovala sam u osnivanju Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj i s predsjednicom mr. sc. Marijom Mihaliček ostvarujemo izvrsnu suradnju. U Boki kotorskoj često predstavljamo naša izdanja gdje nas uvijek dočekuje brojna i zahvalna publika. Imamo odličnu suradnju i s ograncima u Posušju, Grudama, Čitluku, Metkoviću, Mostaru... Jako puno komuniciramo i surađujemo. Jedan fenomenalan ogranak je onaj u Jastrebarskom, sjajni su to ljudi koji imaju i svoje kazalište. Pozvat ćemo ih ujesen ako bude prilike. Razmjenjujemo knjige i ideje, bez toga nema Matice hrvatske. To stalno naglašava i Miro Gavran koji je svaki drugi dan u drugom ogranku, upoznao je cijelu Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu. Imamo djelatne ogranke i u domovini i u dijaspori!
Povlačite se s mjesta predsjednice dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, zašto?
Povlačim se jer uskoro dolazi jedna sjajna mlada osoba koja će voditi Maticu u Dubrovniku. Povlačim se jer ne mogu toliko stvari voditi, imam neke zadatke u Matici hrvatskoj u Zagrebu, vodit ću Zakladu Ruđer Bošković i to je dosta posla... A vidim kako se mijenjaju predsjednici ogranaka po Hrvatskoj i dolaze mladi ljudi, tridesetogodišnjaci... Dugo sam o tome razmišljala i čim sam došla, rekla sam samoj sebi da ću prije nego što otiđem morati naći pravu osobu na tom mjestu jer ako pravu osobu ne ostaviš iza sebe onda je sve drugo uzaludno što je učinjeno. Shvatila sam da je prava osoba tu, to je naša sadašnja tajnica Ivana Grkeš koja je u najboljim godinama da se prihvati svih zadaća koje stoje pred ogrankom u Dubrovniku. Završila je dva fakulteta, razumije se u EU-fondove, poznaje ljude u svim područjima kulture, zna kultivirano pisati, vještinu nastupa pred publikom odavno je svladala i ne predstavlja joj poteškoću. Ima razvijenu svijest o čuvanju hrvatskog identiteta u svim područjima našeg života. Mlada je i odgovorna.
Kad preuzima dužnost?
Dakle, Ivana Grkeš je već tajnica Ogranka. Ja se povlačim početkom srpnja, a ona će voditi dubrovački ogranak Matice hrvatske sve do sljedeće izborne skupštine na kojoj će, ja vjerujem biti kandidatkinja za predsjednicu.
Je li Vam teško pala ta odluka?
Nije, planiram to već dulje. Ivana već dosta toga radi, vodi promocije, uređuje knjige...
Jeste li joj dali neki savjet?
Gledaj unatrag, a misli unaprijed! Jer, tradicija ovog ogranka je jaka i obvezuje, a kad imaš dobro utrtu stazu onda je njome gušt i obveza hodati. Na nju uvijek možeš i trebaš dodati dobre novosti, ona može proplamsati nekom novim sjajem. Ivanu čekaju izazovna vremena, ali je ona prava osoba na pravom mjestu tako da uopće ne sumnjam u to da će ona to znati raditi kako treba.
Što mislite, kako će članstvo reagirati na ovu Vašu odluku?
Mislim da to ne bi trebalo biti neko iznenađenje. Predsjedništvo Ogranka će postupati po Pravilima i donijeti potrebne odluke. Za sve postoji pravi trenutak, a ja mislim da je ovo trenutak da Ogranak u Dubrovniku preuzme mlada osoba.
Dosta ste se posvetili izdavanju slikovnica, zašto?
Moderni svijet nije svijet koji je toliko usmjeren na riječ koliko na sliku i nema puno vremena za čitanje. Današnje generacije učenika za lektiru ne dobivaju cijele ruske klasike ili pisce koji su pisali opsežne romane, nego tek pojedina poglavlja! Naprosto, nema vremena za takvo nešto! Sa slikovnicama temeljenima na autentičnoj dubrovačkoj povijesti započeo je akademik Luko Paljetak. Na njegov poziv sam napravila neke još dok nisam bila predsjednica, a onda sam vidjela da su slikovnice tražene. Trenutno radimo na slikovnici o inženjeru Paskoju Miličeviću. Da bilo koga po gradu pitate tko je Pasko Miličević, malo tko bi znao, a to je bio vodeći arhitekt Dubrovačke Republike kroz cijelo njezino postojanje. Pa mi ni danas nemamo arhitekta koji je tako inženjerski cjelovito promišljao Grad i u kojega je vlast imala takvo povjerenje da mu je povjeravala sve vodeće infrastrukturne i arhitektonske projekte. Zar nije važno da o takvom čovjeku postoji dobro napravljena, napisana i ilustrirana slikovnica?! Veliki je problem naći vrhunske ilustratore jer mnogi rade u inozemstvu gdje su puno bolje plaćeni. Novu slikovnicu ilustrira Joško Marušić koji je i sâm arhitekt. I kod prethodnih slikovnica su ilustratori bili jako dobri, a ove dvije knjige koje sam zadnje radila su također ilustrirane, premda nisu slikovnice. Riječ je o knjigama „Na početku bijaše hrid” koja je proširena varijanta od „The Story of Dubrovnik”. Obje smo radili s jako dobrim ilustratorom Ninoslavom Kuncom. U njima nije sadržana samo ona redovna, da tako kažem školska povijest Grada, nego je i kulturna povijest i povijest svakodnevlja, povijest ispunjena malim i naoko nevažnim stvarima, pa djeluje neopterećeno godinama ratova, epidemija i kriza. Ali sve je unutra, a sve što je ‘teško‘ ‘ublažavali‘ smo dobrom ilustracijom. Duhovita i oku podatna ilustracija moguća je i na temu najtragičnijih događaja poput postpotresne krize 1667.
Zaklada Matice nosi ime Ruđer Bošković, a posljednjih dana hrvatska javnost opet svjedoči svojatanju tog dubrovačkog i hrvatskog velikana s Istoka?
Imamo državu, vojsku i policiju. Bogu hvala na tome! Ne treba se stoga bojati tih svojatanja, ali to nervira, iritira. Teško je razumjeti do koje mjere čovjek mora biti poremećen da uzima sebi nešto što je evidentno tuđe, izvan kulturne i vjerske tradicije toga naroda. Kako možeš svojatati čovjeka koji je bio jezuit, a ti prezireš sve što je katoličko?! Kako možeš svojatati Marina Držića koji je bio katolički svećenik i tvrditi nešto drugo o njemu?! Kako možeš svojatati Gundulića koji je sve svoje melodrame spalio zato što nisu bile dovoljno protkane katoličkom vjerom i ideologijom?! Neću ulaziti u te umove jer je to kontraproduktivno i besmisleno. Važno je da mi objavljujemo što je moguće više knjiga o našim starim hrvatskim piscima. Još važnije je da ih čitamo. Dobra književnost ne stari. Uvijek je malo knjiga o Ivanu Gunduliću i čitanja njegovih tekstova. Na taj način čuvaš temeljne vrijednosti naše baštine i prenosiš dalje njihove misli i poruke, njihovu stvaralačku estetiku. Nikad ne govorim ‘dubrovačka književnost‘, to je velika pogreška. Ako postoji dubrovačka onda mora postojati i splitska, krapinska, vrbovačka književnost... Uvijek govorim o dubrovačkim piscima starije hrvatske književnosti jer to je točna definicija naše književne povijesti. Treba iščitavati stare hrvatske pisce uvijek nanovo, to je dobro, korisno i jako zabavno.
Koliko se cijene hrvatski i dubrovački velikani, je li zakazalo u promociji Boškovića? Vi ste se svojevremeno zalagali za uređenje muzeja Ruđera Boškovića u Rijeci dubrovačkoj...
Nama se ništa ne da. Kad sam poticala da muzej Ruđera Boškovića bude u Rijeci dubrovačkoj, ljudi koji ne razumiju znanost i ne znaju okolnosti Boškovićeve povezanosti s Mokošicom govorili su: što ćete tjerati Ruđera Boškovića iz Grada?! Što, da u onoj maloj kući koja nije vlasništvo Grada, nego je privatno vlasništvo, bude muzej?! Da unutra budu ekspertize Ruđera Boškovića koje su velebne?! Dakle, Grad pod kapom nebeskom nema ni blizu prostora da bi prikazao sve što je nužno pokazati svijetu a Boškovićevo je. Gučetićev ljetnikovac ispod Nove Mokošice bi bio reprezentativno mjesto, a bila je mogućnost da se iz EU-fonda za to dobije novac, ali se nije navrijeme reagiralo. Da bi se ta aljkavost opravdala, počelo se govoriti o ‘tjeranju‘ Ruđera Boškovića iz Grada! Napraviti muzej Ruđeru Boškoviću u nešto skromnih kvadrata u Dubrovniku?! Koji to govore, najprije uopće ne znaju što je sve u svom životu stvorio Ruđer Bošković i za što je sve zaslužan. Jasno je onda da ne mogu znati da je Ruđer Bošković bio izuzetno povezan s Rijekom dubrovačkom, a tijekom svog boravka u Dubrovniku nakon 13. godine života, kad je otišao u daleki svijet, to jedino ljeto u domovini proveo je s plemićima (sklonim matematici, fizici i astronomiji) koje je poznavao iz školskih dana, upravo u Mokošici (Sorgo, Bassegli Zamagna) i u Mokošici osmislio svoju najvažniju znanstvenu teoriju. I to izrijekom potvrdio. Više se nikad u domovinu nije vratio. Ljetnikovac u kojemu je Bošković boravio u Mokošici danas je u posve ruševnom stanju, a okolne kuće otele su mu i pogled na more.
Zakazala je i hrvatska kulturna diplomacija, zar ne?
Ne znam čime se diplomacija bavi, ona bi malo više, držim, trebala čitati i povijesne tekstove. Znam da diplomacija uvijek ima neke večere, vode se neki razgovori o vinu i hrani, ali ne znam kako cijelu večer možeš govoriti o vinu, a mi imamo velikane na svim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva. Teško mi je upirati prstom, ali vidim da tu postoji nekakva rupa.
Po svemu sudeći, dubrovačka Zračna luka nosit će ime po Boškoviću.
Veselim se tome!
Privatno ste vezani za ljetnikovce, kako ocjenjujete stanje dubrovačkih ljetnikovaca?
Svi ljetnikovci koji su u vlasništvu ‘180‘ ili ‘300‘ vlasnika su u stanju arheologije. Za mnoge je stvari prekasno! Obilazila sam razne institucije u gradu i govorila, primjerice o ljetnikovcu Rastić koji se nalazi na Đonovini, na potezu od Rožata prema izvoru Omble i koji je bio okupljalište intelektualnog svijeta Dubrovnika. Sam pjesnik Junije Rastić pisao je latinske elegije, pisao je o svakodnevnom životu jednog intelektualca, a bio je fiziokrat. Povezivao rad u vrtovima s čitanjem knjiga i pisanjem latinskih stihova. Pod svodovima toga ljetnog dvora mogle su biti divne radionice – od uzgajanja voća i povrća do nekakvih vrsta sporta i lova, dovoljno je pogledati čime se Rastić sve bavio! Okolo su se sada nažalost, pojavile dvokatnice i taj se prostor više uopće ne vidi! Nije mi jasno zašto se Rijeka dubrovačka zove zaštićeni krajobraz, a nijedan od tih ljetnikovaca nije zaštićen?! Uz potok Gorava ispod Nove Mokošice nalazi se ljetnikovac Ilije Crijevića, to je latinski pjesnik svjetskog glasa, nisu po Europi imali takvog pjesnika, to je bio domet, a tamo stoji taj ljetnikovac u užasnom stanju! On je očito u privatnom vlasništvu i tu država ne može mnogo. Ali krasna kamena renesansna klupa na kojoj je Crijević sjedio nalazi se uz cestu. Sva je ispisana i uronjena u smeće i šiblje. Zašto ne bi mogao tu stajati neki natpis: Ovdje je ljeta provodio Ilija Crijević i pisao znamenite latinske heksametre. Najžalosnije je to da je poznato mjesto gdje je Držić boravio u Rijeci dubrovačkoj i smišljao svoje pastorale u autentičnom okruženju izvorišta Omble. Ali ne postoji mjesto na koje se može položiti spomen-ploča Marinu Držiću jer tamo je remont za glisere.
Netko ste tko se bavio i pisao o ženama, je li poražavajuće da u Dubrovniku tek par ulica nosi ime po poznatim i značajnim Dubrovkinjama?
Mislim da jest. Ima puno žena koje su dale svoj obol kulturnom rastu Dubrovnika, a žena je uvijek u nekakvoj sjeni. Doista, i žene su ugrađivale svoje živote u njegove zidove, pa da ništa drugo stvorile nisu, iz guguta njihova potomstva stvarala se povijest ovoga grada. Ne znam zašto se to nedovoljno poštuje?!
Mnogi su se nemalo iznenadili kad je Matica hrvatska organizirala predstavljanje knjige Zlatka Dalića u Dubrovniku. Koliko je važan sport u očuvanju hrvatskog identiteta?
Jako puno i meni je izuzetno drago što je Dalić, kad je napravio knjigu, rekao da mu je samo Matica hrvatska može promovirati. Zvali su ga mnogi, političari, ali nije pristao... Prvo je u Zagrebu u središnjici promovirao knjigu, potom u nekoliko ogranaka, a jako sam sretna što je došao u Dubrovnik i ovdje predstavio svoje djelo. Sport je izuzetni hrvatski proizvod. Ono što su učinili nogometaši je neizmjerno veliko priznanje hrvatskom sportu i našoj domovini, to je gotovo u rangu nekih otkrića i zato sam im osobno jako zahvalna. A, s druge strane, jako sam žalosna kad pogledam koliko Dubrovnik i dubrovački kraj imaju nogometnih igrališta za našu djecu. Svaka čast Konavljanima, Konavljani imaju desetak nogometnih igrališta. Tamo se razmišlja o djeci i zdravom odrastanju. Rijeka dubrovačka koja ima najmanje 12 tisuća stanovnika, nema niti jedno! Je li to normalno? Djecu moraš pustiti na cestu kad nema igrališta! Svi se bojimo da nam djeca ne završe s drogom, ali i pred televizorom, s mobitelom jer rezultat te prakse je opsjednut, bolestan čovjek. Da ima dobre volje, bilo bi i igrališta. Spomenula sam jednom kako bi bilo dobro da se otok Blato u Rijeci dubrovačkoj na kojemu su nekad pasle krave, ali se igrao i nogomet prije pedeset i više godina, opet pretvori u igralište. Što bi to značilo za djecu cijele Rijeke dubrovačke!!! Odgovoreno mi je da tamo treba štititi legla komaraca koja bi se uništila kad bi se opet nogomet igrao. Zamislite te usporedbe: zdravo i sretno odrastanje djece i legla komaraca na koje milijune trošimo da ublažimo ljetnu muku koju nam stvaraju i trujemo se usput.
Jeste li suglasni s kritikom da se previše daje za kulturu nauštrb sporta?
Ne znam koliko se ulaže u sport i u koje sportove. To treba ravnomjerno rasporediti. U ovom trenutku najviše moramo razmišljati o našem podmlatku, kako ga usmjeriti, djeci vrebaju sve moguće opasnosti, a sport je nešto što ih oplemenjuje.
Neki su Vam zamjerili pohvalne riječi o generalu Slobodanu Praljku koje ste javno uputili tijekom predstavljanja zbirke poezije fra Mladen Rozića na dan kad je doznao presudu i digao ruku na sebe. Nazvali ste ga ‘sjajnim i mudrim vojnim strategom te, prije svega, poštenim i čestitim Hrvatom‘. Kako odgovarate na kritike?
Ne odgovaram takvima. General Praljak je za mene svijetao lik. Ne bih komentirala sam čin samoubojstva, ali ono što je on učinio u ratu – iz jednog mirnog, sigurnog života vrhunskog intelektualca pošao je u nesigurnost ratne stvarnosti i radio na tome da danas imamo slobodnu hrvatsku državu. Kako to zaboraviti i relativizirati? Za mene je on nacionalni heroj!
Je li on po Vašem mišljenju nevin?
Mislim da jest.
Pratite li kulturna događanja, izložbe, kazalište, Dubrovačke ljetne igre?
Ne znam što će ove godine biti na Ljetnim igrama, ali mislim da su veliki dani Igara zauvijek iza nas. Nakon gimnazije i tijekom fakulteta bila sam na svim predstavama i to je doista bilo nešto neponovljivo. Nemamo više velikane, a čini se da je i kesa sve plića…
Je li onda sve što radi vodstvo Igara uzaludno?
Nije uzaludno, mislim da se svaki trud isplati. Kad čovjek ima znanja, a očito ima i ako radi i ima radne navike i ne umara se, ne odustaje pred prvim problemom, bit će rezultata, duboko vjerujem u to.
Govori se u posljednje vrijeme o buci o Gradu, kako gledate na suživot turizma i života unutar mira, može li se govoriti o ‘suživotu‘?
To je prestalo biti suživot. Užasno mi je žao tih ljudi koji su ostali živjeti u Gradu, svaka im čast! I boraviti u Gradu postalo je neugodno, ali stalno živjeti bez poštene butige, bez obrtništva Gradu, uz nesnosne gužve. Ljudi koji žive u Gradu za svaku sitnicu moraju izaći iz Grada, ne možete doći do autobusa, to je sve zakrčeno... Bojim se da je već malo prekasno za ostanak stanovnika u Gradu. Da se prije par godina razmišljalo o tome da se do Ilijine glavice ide autobusima i onda tunelom od Ilijine glavice do Pila pomičnim stepenicama... Pile bi bile trg, a taj podzemni prostor mogao bi biti golemi prodajni prostor, tu bi mogli biti i sanitarni prostori (sramota je da Grad koji dnevno prima tisuće gostiju, ima samo jedan), prostori za sjesti koji bi pružile ljudima mogućnost da se odmore od agresivnog podnevnog sunca (zaboravljamo da sve stariji ljudi putuju). Takav infrastrukturni pothvat dao bi šansu i stanovnicima u Gradu da u njemu i ostanu. Ovako se sve slijeva isključivo na staru gradsku jezgru koja svojim volumenom ne može izdržati ove nastaje.
A najavljena ograničenja prometa oko Grada?
To može ponešto utjecati, ali to su sve mali zahvati... Mi od izgradnje Mosta dr. Franja Tuđmana nemamo veliki infrastrukturni objekt u Dubrovniku, nego su sve mala ‘farbanja‘. Ajmo napraviti jedan veliki ‘kirurški zahvat‘! Ako misle raditi ‘kirurški zahvat‘ tako da ‘sijeku‘ Rijeku dubrovačku s lijeve ili desne strane, onda Rijeka dubrovačka nije zaštićeni krajobraz, nego dovijeka upropašteni krajobraz za sve generacije koje dolaze.
Govorite o autocesti od Metkovića do Dubrovnika?
Zamislite tu najavljenu nakazu: most preko Rijeke dubrovačke viši od Mosta dr. Franja Tuđmana koji je, sam po sebi i svojoj funkcionalnosti, prelijepo umjetničko djelo. Ne sviđa mi se, istina njegovo osvjetljenje, prelijep je i bez svjetla. Ali most iznad mosta je upropaštavanje ovoga što sad imamo! Taj most bi trebao ići s Pobrežja i trebao bi ‘raniti‘ cijelu drugu stranu kao što se ovom cestom za Osojnik ‘ranilo‘ Pobrežje! Doduše, to se može popraviti, ali što ostaje ako se i druga obala zaljeva Rijeke dubrovačke ‘rani‘?! Iznad Sustjepana je ranorenesansni akvedukt, hoće li i njega upropastiti? Hoće li autocesta ići lijevom stranom Rijeke dubrovačke pa dovesti u pitanje izvor, a taj izvor je nama život! Mi nemamo rezervno rješenje za bazen vode, tko zna što se može uskoro dogoditi, priroda je ćudljiva!
Povjesničar Serafin Razzi s konca 16. stoljeća zapisao je kako je rijeka Ombla zaustavila protok jednog dana, cijeli dan nije tekla – presušio njezin izvor. Sve je bilo suho i ljudi su užasnuti pješačili po izvoru, a onda je navečer opet došla voda. Što se dogodilo, ne znam koje mišljenje o tome imaju hidrolozi, ali to je zapisao vjerodostojan i ugledan dominikanac. Može li se to danas dogoditi? Što bi to povuklo sa sobom? Dakle, autocesta može ići Rijekom dubrovačkom poviše Petrova sela, da uzurpira izvor Omble i da preko Šumeta dođe do Brgata ili da se izgradi most viši od mosta dr. Franje Tuđmana kojim ulazite poviše Batahovine na Srđ i ‘režete‘ tijelo Srđa do Brgata. Tako to doživljavam, a ne znam koja bi bila treća opcija! Letećim tanjurom?! (smijeh). Ne, treća opcija mogao bi biti dogovor sa susjedima. Taj prostor jest u drugoj zemlji Bosni i Hercegovini, ali je i prostor hrvatske općine Ravno.
Je li moguće vratiti sklad i mjeru u grad?
Nisam optimist u tom pogledu ali učenici Klasične gimnazije u Dubrovniku, s kojima Matica surađuje dali su mi puno nade da sve jednog dana opet može biti normalno jer postoji generacija pametne djece koja promišlja, vjeruje i voli ovu zemlju. Vjerujem da je slično i s drugim srednjoškolcima i studentima ovoga grada.
Očekuje li Dubrovnik svijetlu budućnost?
To mi zvuči kao fraza. Što je to ‘svijetla budućnost‘? Mi smo pojeli puno zalogaja te svijetle budućnosti, pojeli smo ih hlapljivo i sebično ne razmišljajući da ostavimo neke od tih dobrih komada onima koji će doći iza nas.
Je li preživjelo išta od vrijednosti koje su Dubrovčani naslijedili od svojih predaka?
Bogu hvala, jest. Još u Gradu imamo način komunikacije, poštovanja, starih pravila... Ono što se nekad govorilo: činit po tokaću. Te ‘tokaće‘ imamo još negdje u pričuvi i mislim da ih iz generacije u generaciju roditelji, none i djedovi daju svojoj djeci. Vjerujem u tu budućnost zahvaljujući činjenici da se djeca ipak rađaju i da ima dosta djece, drago mi je što vidim sve više djece, vrtiće se širi i umnožava i to je najljepša stvar koja se može dogoditi jednom gradu da mora graditi nove vrtiće.
A radimo i nove apartmane, hotele, restorane...
Doći će do zasićenja. Ako se rade sve bolji i bolji – to je dobro, ali ako se postojeći ne unapređuju, ljudi su danas postali jako izbirljivi. U bilo kakve garaže i ćumeze turisti neće ulaziti tako da se ne bojim novih improvizacija. Ali, prostor općenito moramo čuvati. Da se čuvao prostor, Lozica danas ne bila ispod, nego iznad puta, a dolje na stijenama bi se svi ljudi mogli slobodno kupati.
Na koji način se strancima prezentira dubrovačka povijest i baština?
Mislim da dubrovački vodiči dobro i odgovorno rade svoj posao. Zainteresirani su, dolaze na promocije naših knjiga koje govore o baštini. Zaklada MH će voditi računa da se najbolje knjige iz tog područja objave i na stranim jezicima koje će stranci moći kupiti i odnijeti sa sobom u svoje sredine.
I znaju za Igru prijestolja...
To nije samo slučaj u Dubrovniku. U historiografiji je općenito ta ‘If-History‘ postala strašno važna. Dakle, nije važno ono što se dogodilo, nego ono što se nije dogodilo, a moglo se dogoditi. Povijest za koju kažemo da je učiteljica života je zakazala puno puta kao učiteljica života pa su ljudi počeli biti naklonjeni povijesti u kondicionalu. Taj ‘if‘ je postao vjerodostojniji nego magistra vitae.
Kako ocjenjujete odnos prema baštini?
Ne mogu reći da ne poštujemo baštinu, dosta se drži do te baštine, dosta se o tome vodi računa, ali uvijek bih rekla: dajmo materi dijete! Postoje ljudi koji znaju što je baština, a u Dubrovniku se često događa da vam ulica presuđuje u mnogim stvarima. Imamo povjesničare umjetnosti, kulturnjake, ali i vrhunske stručnjake... Baština se poštuje, ali često se u te razgovore o baštini uključuju ljudi koji nisu kompetentni, ali nažalost je tako u svim granama i područjima...
Puno je nekompetentnosti, površnosti, primitivizma...
Bilo bi preoštro dubrovačku sredinu nazvati primitivnom. Da nemaš nikakvu naobrazbu, da samo sjediš u Gradu i da gledaš od fontane do Kneževa dvora, da prođeš kroz Malu braću i dođeš do Danača, ne možeš biti primitivan. Uvijek citiram jednog svog profesora rodom iz Šibenika. Pitala sam ga zašto se nije skrasio u Šibeniku, među svojima, a on mi je rekao: „U Šibeniku je oštar kamen, a u Dubrovniku je oblutak!” To mi je predivna usporedba. Jer, mi smo fini, ali zna biti nezgodno kad te taj kamen, taj oblutak pogodi u glavu!
Bili ste upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, kako komentirate rad te ustanove?
Ona nema mogućnost širenja. Otišla sam u mirovinu nakon 70. godine, ostala sam poprilično dugo i svi koji su ostali su već stariji znanstvenici. Moraju imati podmladak, a HAZU ne brine za podmladak i to je nešto što ne mogu razumjeti jer naši prethodnici su se strašno borili za opstanak u vrijeme Jugoslavije, svi su htjeli prisvojiti Zavod. SANU ga je silno htjela... Tu su dolazili njihovi najbolji znanstvenici i proučavatelji dubrovačke povijesti i književnosti hrvatskih pisaca u Dubrovniku, usitno su ih proučavali i htjeli imati povijesni zavod na mjestu gdje ga je dobila prvo JAZU, a onda HAZU. Na kontinuitetu Zavoda za povijesne znanosti treba ustrajati, treba dovesti nove mlade ljude. Tamo su svi manje-više došli do zvanja znanstvenog savjetnika, danas-sutra neće ih biti, poći će u mirovinu, a gdje je podmladak? Ne može se podmladak u jednoj takvoj instituciji stvoriti od danas do sutra! Zavod je napravio sjajne stvari! Biblioteka izvrsnih knjiga o povijesti Dubrovnika. Strašno zamjeram upravi HAZU-a što ne vodi računa o tome da se u Zavodu zaposle novi mladi znanstvenici kojih imamo.
Što mislite, koliko ste kao predsjednica pridonijeli ugledu dubrovačkog ogranka Matice hrvatska?
Bila bi sretna da mi netko kaže da sam održala kontinuitet. A, to bi mi bilo drago zbog puno razloga. Jer, ovaj grad i Dubrovačku Republiku koja je trajala silna stoljeća održao je kontinuitet. U ogranku se gotovo podvostručio broj članova Matice hrvatske koji uredno plaćaju članarinu, pa vjerujem da su to postali vjerujući u one ideale koji tijekom prethodnih 181. godinu trajanja prožimaju ovu najstariju hrvatsku kulturnu instituciju.