Imoćani su izgradili spomenik Mercedesu vrijedan 50 tisuća eura. Isklesali Miniku iz 13 tona kamene gromade lokalnog ljutca, koja će se kočoperiti na ulazu u Imotski kao simbol gastarbajtera i njihova poslovnog uspjeha u Njemačkoj koji im je othranio obitelji, školovali djecu i ulagali u svoj rodni kraj. Svaka im čast! Ideja je vrhunska i to ne samo u umjetničkom i simboličkom smislu, već i u turističkom iako Imotski baš i nema puno doticaja s turizmom.
No nemojte sumnjati, nema zaljubljenika u Mercedese, a njih je u svijetu, a posebice u Europi jako, jako puno koji će propustiti priliku da napravi selfi pred kamenom Minikom. A tek klubovi oldtimera ?Potom će, naravno, kad su već tu, popiti bukaru vina, izjesti štogod ispod sača... i eto ti turizma.
Imoćani i Dubrovčani imaju jako puno zajedničkog kada je u pitanju teško zarađeni novac. Naime, za razliku od Imoćana, Dubrovčani su imali sreću što žive u jednom od najljepših gradova svijeta koji od pamtivijeka privlači turiste. Pa nisu kao Imoćani morali trbuhom za kruhom u Njemačku, već su svoju djecu odškolovali iznajmljujući svoj krevet Nijemcima. Pedesetih prošlog stoljeća, kada je krenuo poslijeratni turizam u Dubrovniku su Nijemci bili prvi gosti.
Cijela obitelj ljeti bi spavala je na podu u kuhinji, kako bi spavaće sobe mogli iznajmiti turistima. U ‘grobnoj’ tišini, zaspali bi iza njih, a budili se prije njih. Naši pradjedovi i prabake su začetnici turizma od kakvog živi popriličan broj Dubrovčana koji danas ne iznajmljuju svoj krevet već luksuzno opremljene apartmane.
E sad, koji je to simbol dubrovačkog turizma koji bi mogao biti pretočen u spomenik? Krevet, komončin, suncobran....? Obitelj koja spava na podu? Ma ne, previše patetično. Promislite malo, koji vas predmet kada ga ugledate na ulici odmah asocira na Zimmer frei? Pa Ikeina plava bursa koju kupite ni za jedan euro! Čim vidite nekog tko nosi punu plavu bursu posteljine i šugamana, znači da ima apartman. Do prije dvije godine Ikeine plave burse bile su simbol onih koji zarađuju čisteći tuđe apartmane.
Danas, kada naplaćuju uru 20 eura, vlasnici apartmana uhvatili su se sami tog posla. Plavu bursu u ruke i pravac apartman. Očistiti ga kada izađu stari, a prije nego u njega uđu novi gosti. Sve u uru, dvije vremena i to usklađeno s drugim obavezama. Da je lako, nije, ali, moramo priznati da se nađe i puno težih poslova. Možda plava Ikeina bursa nije nadahnuće za klesanje kamena poput imotske Minike, ali Dubrovnik sigurno zaslužuje spomenik turizmu zahvaljujući kojem naša djeca danas ne odlaze konobariti u Irsku, Njemačku, Austriju....Othranio je, hrani i još dugo, ako Bog da, hranit će i buduće generacije Dubrovčana.