Nakon što je Julijana Antić Brautović postala pročelnicom gradskog Upravnog odjela za kulturu i baštinu, viša kustosica Arheološkog muzeja Ivona Michl odlukom Gradskog vijeća postala je ravnateljicom Dubrovačkih muzeja, najstarijom i najvećom dubrovačkom kulturnom ustanovom koja ove godine obilježava 150 godina postojanja.
Zašto ste se prijavili za ravnateljsko mjesto Dubrovačkih muzeja?
Nakon 25 godina koliko sam provela u Dubrovačkim muzejima, osjetila sam da imam snage, volje i mogućnosti. Djeca su mi već odrasla, obje kćeri su studentice i mislila sam da dovoljno poznajem ljude, problematiku i sve ono što se u muzeju događa i da mi ne stoji ništa na putu kako bi to moglo savjesno i odgovorno odraditi, onako kako bi trebalo. Osim toga, godinama sam tu, promijenilo se ravnatelja i zapravo smo shvatili, a to je najnormalnije, da je na toj poziciji najbolje imati čovjeka iz kuće i iz struke.
Trebali ste biti imenovani krajem siječnja na osmoj sjednici Gradskog vijeća, ali je točka o Vašem imenovanju dignuta s Dnevnog reda, jeste li ikad saznali zašto se to dogodilo, je li netko bio protiv Vas?
Ta točka uopće nije došla na Odbor za izbor i imenovanja, maknuta je. Obaviještena sam da je tome tako i nisam uopće imala potrebu istraživati i ispitivati. Na godinu dana sam tada bila imenovana v.d. ravnateljicom, sve je zakonski pokriveno. Rečeno mi je da se još neke stvari trebaju posložiti i da će to ići na sljedeću sjednicu.
Niste nikad dobili pravo obrazloženje?
Pa nisam ni tražila, iskreno.
Niste se zapitali zašto je točka maknuta?
Uvijek se čovjek pita, ali nisam tražila ni istraživala. Pomislila sam: ‘neka bude kako treba biti‘. U međuvremenu se nije ništa dogodilo, točka o mom imenovanju, umjesto krajem siječnja, prebačena je na prvu sljedeću sjednicu koja je sazvana. Imenovana sam većinom glasova te dobila mandat na četiri godine.
Koja je Vaša vizija Dubrovačkih muzeja?
Zapravo, čovjek tek s ove pozicije može malo bolje sagledati situaciju. Vidite i sami, u zadnje vrijeme se jako puno priča i piše o tome što se događa u Dubrovačkim muzejima: da su Muzeji zastarjeli, da su nedovoljno interesantni, da nemaju zanimljiv sadržaj, čak je bilo i primjedbi da su ‘Muzeji mali’, što god to značilo. Moja vizija bi bila, naravno, uz osuvremenjavanje svih stalnih postava muzeja, da konačno imamo stalni postav Arheološkog muzeja. Diplomirala sam arheologiju, zaposlila sam se u Dubrovačkim muzejima 1997. i do prije dvije godine sam radila kao kustos na zbirkama i na osnovu dosadašnjeg rada promovirana sam u zvanje višeg kustosa.
Prilikom otvaranja izložbe povodom 150 godina Muzeja kazali ste kako se nadate kako će Arheološki muzej uskoro prestati biti ‘beskućnik’? Kako napreduje projekt?
Što se tiče Arheološkog muzeja, čak sam prije nekih 15-ak godina sudjelovala na jednom kongresu muzealaca s temom “Muzej bez muzeja” gdje su se mnogi kolege koji su slušali to predavanje u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, iznenadili što u Dubrovniku uopće ne postoji arheološki muzej. Muzej postoji na papiru, ali nema stalni postav. Bila je jedna zgodna shema koliko se puta taj muzej unutar Grada selio – i s prostorima i s uredima. I, zadnjih 12, 13 godina imamo izložbeni prostor u prizemlju Revelina gdje imamo jednu stalnu izložbu, od lani imamo još jednu, a sad pripremamo jednu povremenu. U tom smo prostoru uspjeli osposobiti jedan kutak za povremene izložbe, radionice i igraonice. Što se tiče Arheološkog muzeja, kad sam počela raditi, tadašnja voditeljica Muzeja mi je, kad smo se upoznali, rekla: "Evo, nadam se da ćemo zajedno sudjelovati u izradi i formiranju stalnog postaja Muzeja". Međutim, ona je već 10 godina u mirovini, a ja se nadam da ćemo se uskoro pomaknuti s “mrtve točke”. Kad je riječ o lokalitetu na Pustijerni i zgradi starog zatvora, mi smo dobili namjenu, Grad Dubrovnik nam je tu stvarno izišao ususret i dobili smo zgradu, kao i konzervatorske smjernice. Sad se moramo potruditi i na sve moguće načine iz EU-fondova i međunarodnih natječaja povući sredstva kako bi se stalni postav Arheološkog muzeja konačno realizirao.
Kad bi se moglo krenuti s realizacijom?
U pregovorima smo s Ministarstvom kulture i medija koje nam pruža veliku podršku. Kad zaključimo ovu godinu, moramo krenuti prema vani s time, potrebna su još neka manja sondažna arheološka istraživanja u bastionu sv. Spasitelja tako da, prema idejnom rješenju kojeg imamo, prema idejnoj skici, tamo bi trebao biti i lapidarij i prostor za povremene izložbe... Hoće li tamo biti uredi za kustose, ne znamo. Inače, svi prostori su nam u velikoj stisci.
JAKO NISKE PLAĆE
Nedostaje Vam depoa, ureda...
Svega nam nedostaje! Nedostaje nam uredskih prostora, depoa, prostora za radionice... Raspoređeni smo na toliko puno lokacija, a imamo i drugih problema. Recimo, dobrotom Društva prijatelja dubrovačke starine s istočne strane Pomorskog muzeja dobili smo nove prozore, sad su nam obećali promijeniti prozore sa zapadne strane, strane koja gleda u Porat. Ako Bog da, najveći problem je prodor vode zbog kiše i u programu DPDS-a je program sanacije tarace tvrđave sv. Ivana, kako bi se tamo konačno riješili vlage. Dakle, smješteni smo u prostorima koji su zgrade nulte kategorije: žitnica “Rupe”, Knežev dvor, tvrđava sv. Ivana i ovaj mali dio Revelina – sve su to objekti nulte kategorije i uvijek za bilo kakve intervencije moramo imati suglasnost konzervatora, a na tome trebaju raditi i projektanti koji su za to ovlašteni.
Polažete li nade u kupnju TUP-a, bi li tamo mogli biti depoi ustanove?
Iskreno, ne vidim depoe u TUP-u. TUP je prevrijedno mjesto da bi tamo smjestili depoe. Šteta je na tako vrijednoj lokaciji imati depo. TUP treba osmisliti kao cjelinu. Koliko znam, postoje TUP-ovi pogoni u Knežici koji bi bili puno korisniji kao depoi, a i pristup im je lakši i jednostavniji. Puno bi bilo korisnije imati središnji depo u pogonima u Knežici.
Ima li problema kad je riječ o uredskim prostorima?
Naravno da ima jer u Kneževom dvoru, u žitnici „Rupe“ i u Pomorskom muzeju sjede kustosi. Bilo bi idealno da imamo jednu zgradu, jednu palaču unutar Grada, možda na Pustijerni, koju bismo koristili kao administrativni i uredski prostor jer zaista je šteta da se muzejski prostori koriste kao uredski. Inače, oskudijevamo u prostorima svake vrste.
Ima li u gradskoj upravi sluha za probleme Dubrovačkih muzeja?
Ne mogu reći da nema sluha, ali problem je jako kompleksan i treba ga riješiti. Nažalost, mi plaćamo velike najmove i za depoe i za urede. Imamo zgradu u kojoj su smješteni uredi Arheološkog muzeja i u kojoj je smješteno naše računovodstvo. Problem treba sagledati u cjelini, rješenje treba biti cjelovito. Mi se cijelo vrijeme krpimo i ‘održavamo‘ na životu, ali bi zaista trebalo riješiti situaciju s jednim središnjim depoom i s uredima na jednom mjestu. Puno bolje bismo funkcionirali između sebe jer svatko radi na svojoj zbirci i na svojim predmetima, ali opet je potrebna suradnja među kolegama. Nismo mi u nekom institutu pa da je svejedno radi li netko od doma ili je u uredu. Puno bolje bi bilo da smo zajedno pa da s nekim možeš popričati, izmijeniti iskustva, ne mora to biti službeni sastanak da bi se netko sreo. To bi puno bolje funkcioniralo na toj osnovi. Fali nam prostor i za knjižnicu, restauratorske, preparatorske radionice, prostori za pomoćno osoblje...
Prostori za pedagoške radionice?
Prostori za pedagoške radionice su u nekoj prednosti jer se one mogu organizirati u drugom prostoru vezano za temu. Ako imaš jednu učionicu, jedan razred, onda si uvijek tu. Recimo, prednost našeg Odjela za muzejsku pedagogiju je to što oni svaki put radionicu na određenu temu odrađuju u autentičnim prostorima koji su vezani za temu. Imaju takoreći ‘sreću‘ u nesreći. Publika s kojom rade, najmlađi, svaki put dođu u novi prostor i novu sredinu među spomenike i predmete i imam osjećaj da to na djecu ostavi dobar dojam jer izađu iz razreda. Kad bismo ih opet stavili u neki ‘razred‘, ne bi im bilo toliko interesantno!
Vidite li u budućnosti mogućnost da se u sklopu Dubrovačkih muzeja otvori kafić ili restoran, kao što to imaju muzeji u inozemstvu?
U atriju Dvora imamo kutak za odmor i relaksaciju. Kao ustanova nismo registrirani za ugostiteljstvo, naši posjetitelji mogu uzeti kavu, mogu s aparata uzeti grickalice ili slatkiše. Naše radno vrijeme je ograničeno, zimi od 9 do 16 sati, a ljeti od 9 do 18 sati. Što bismo dobili kafićem ili restoranom ne znam, ali mogu reći da je naš kutak za odmor dobro posjećen, ljeti ima jako puno posjetitelja koji sjede, uživaju, piju kavu i razgledavaju atrij. Mislim da imamo puno važnijih prioriteta koje bi trebalo ostvariti. Tko god od nas putuje vani, uvijek donosi dojmove što je u kojem muzeju vidio, kakve suvenire prodaju, kako im izgleda ugostiteljski objekt, ali smo mi u povijesnim prostorima i ne možemo izvan svojih gabarita. I za povremene izložbe imamo prostora koliko imamo i nažalost, nedostaje nam jedna izložbena dvorana. Na primjer, imamo jako dobre odnose s Dubrovačkom baštinom, nekoliko naših izložbi je već bilo u Lazaretima.
Inače ste osuđeni na prostor žitnice „Rupe“ i na prostor u Dvoru?
Tako je, trećeg nema. Početkom sljedeće godine planiramo povremenu izložbu u Revelinu, tamo smo radili već nekoliko izložbi. Ali, i tu smo ograničeni prostorom i vremenom.
Što Vama znači 150. obljetnica Dubrovačkih muzeja?
Stvarno mi je čast da sam se našla u ovo vrijeme na ovome mjestu. Istražujući i pripremajući izložbu povodom obljetnice, gotovo svi djelatnici Muzeja bili su uključeni, što preparatorskim, što restauratorskim radovima, obradom podataka, istraživanjem... Kao svaki put kad se priprema određena izložba ili projekt, saznali smo puno novih informacija iz starih fotografija. Puno nas je sudjelovalo u tome i izložba je zaista rad svih nas jer morate znati da iza ‘scene’, iza obljetničke izložbe stoje veliki rad i trud svih naših djelatnika. Ne bih mogla nikoga izdvojiti tko nije sudjelovao i tko nije pridonio bilo čim – od preparatorice za tekstil koja je čipku pripremila za izlaganje, svih naših restauratora i preparatora, kao i našeg preparatora za drvo koji “što očima vidi, to rukama stvori”. Tu je i naša tehnička služba koja je u potpunosti oplemenila i opremila prostor izložbe – od građevinskih radova do izrade vitrina i scenografija i svega ostaloga do muzejskog restauratora za kamen koji je napravio skulpturu Antuna Dropca. Neću uopće izdvajati naše stručne djelatnike koji su iz svojih zbirki pomno odabrali najvažnije predmete za izložbu. Obljetnica se proteže i na 2023. jer je dogodine 150 godina od otvaranja Muzeja za javnost, tako da je to prilika da nešto napravimo. Ovogodišnja izložba postavljena je tako da je statična i klasična, kao što je nekad bilo, a tako su uglavnom prezentirani svi naši predmeti i postavi. A, ako Bog da, dogodine ćemo ovih najvažnijih 150 predmeta od osnutka obraditi i javnosti prezentirati virtualno. Muzej je za javnost otvoren u travnju 1873., nemamo točan datum, ali ćemo razdoblje od travnja do Međunarodnog dana muzeja 18. svibnja 2023. posvetiti 150. obljetnici otvaranja.
Kakve su reakcije javnosti na obljetničku izložbu, jeste li zadovoljni odjekom?
Zadovoljni smo. Bilo je jako puno vanjskih suradnika i ljudi koji su doprinijeli nekim podatkom, koji su nam posudili nešto svoje osobne građe... Pokušali smo na što jednostavniji način prikazati dokumente i podatke koje držimo iza ‘scene’.
Posebno ste na izložbi izdvojili donatore, koliko danas ljudi doniraju Dubrovačkim muzejima?
Ljudi nam puno toga ponude, ali ne zadovoljava sve kriterije da bi postalo muzejska građa. Obično se sastane posebna komisija, obradi podatke, kustosi koji to želi primiti u svoju zbirku sa stručnog i znanstvenog aspekta objasni zašto je to vrijedno i komisija odlučuje o tome. Imamo ponudu za ribarsku opremu, imamo donaciju obitelji Bona: jedan od posljednjih potomaka te obitelji prodao je obiteljsku kuću u Lapadu te je odlučio dio obiteljske ostavštine ponuditi Dubrovačkim muzejima u vidu fotografija, sitnih predmeta... Nešto su Muzeji pred koronu i otkupili. Zadnjih par godina, kako je kriza, u programu uopće ne vodimo sredstva za otkupe, ali postoji varijanta da kad nam se ponudi nešto vrijedno, onda se mogu zatražiti interventna sredstva Ministarstva kulture i medija koja nam financiraju kupnju izvjesnih vrijednih predmeta jer vam, primjerice, bude žao da neki vrijedni predmeti pođu iz Grada.
Izdvojili ste na obljetničkoj izložbi i bivše zaposlenike, koliko su oni doprinijeli u izložbi, koliko Vam oni pomognu savjetom, sugestijom?
To su kolege koji su svojim radom i trudom doprinijeli razvoju ustanove. Na primjer, gospođa Eda Portolan. Uvijek je bila priča da je ona ‘duša i srce Muzeja‘ iako se o njoj nije puno pisalo. Božo Glavić opravdano slovi kao ‘alfa i omega‘, ali mislim da i bez nje Muzeji ne bi bili ono što danas jesu. Posebno poglavlje posvetili smo zaslužnim muzealcima, to su ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag bez obzira što za neke ne znamo ni kako su izgledali, a s nekima smo i radili. Bivši zaposlenici su nam tu uvijek na raspolaganju, ima ljudi koji su široka srca i duše za pomoći i biti pri ruci, uvijek ih možemo zazvati i pitati, stvarno ima takvih. Zaista, koga kod smo od bivših zaposlenika nešto pitali, pomogao je.
Kako je prošlo ljeto i ova godina za Dubrovačke muzeje? Koliki je broj posjetitelja? Jeste li se vratili na normalnu razinu posjećenosti?
Godinu 2019. ne držim kao relevantnu. Nije potrebno da nam 2019. svima bude mjerilo jer nije sve u kvantitetu. Ne mislim da je ta godina referentna samo zato što je bila rekordna po broju posjetitelja. Inače, tijekom ovih jedanaest mjeseci 2022. Dubrovačke muzeje posjetilo je ukupno 233.036 posjetitelja, a u istom razdoblju 2021. godine 110.708 posjetitelja, što je duplo veći rast (oko 110 posto) u odnosu na isto razdoblje lani. Usporedi li se broj posjetitelja ove godine s rekordnom 2019., kada je u prvih jedanaest mjeseci Dubrovačke muzeje posjetilo 305.485 posjetitelja – to je pad za oko 23 posto. Primijetili smo da je 2022. pao broj grupa, nemamo toliko grupnih posjeta, jako malo u usporedbi s individualnim. Razlika je u tome što ljudi dolaze samostalno. Puno je bolje što nismo imali toliko grupnih posjeta jer se individualni posjetitelji rasprše po ustanovi. Sretna sam da smo ove godine imali dva snimanja filmova i da smo zaradili novce na koje nismo računali, a koji se opet troše na restauraciju, na stručna usavršavanja, stručna putovanja, na ulaganja u suvenirsku proizvodnju i na taj način na prodaju. Mogli smo kupiti opremu o kojoj prije nismo mogli ni sanjati. Još uvijek dobivamo upite za nova snimanja, kontaktiraju nas producentske kuće i sretni smo zbog toga, jer ti novci ostaju nama, kako bismo mogli ulagati u programe i našu suvenirsku ponudu.
To je pljuska svima koji kritiziraju snimanje filmova i serija u Gradu jer od toga na koncu profitira i kultura?
Može svatko od nas misliti što hoće, ali to je lijepi iznos koji ostaje Dubrovačkim muzejima, za naše potrebe. Uz to, bilo bi lijepo kad bi naši zaposlenici imali i veće plaće i kad bismo ih mogli stimulirati.
Na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća najavljeno je povećanje plaće djelatnicima u kulturi.
Naši djelatnici zaista imaju jako, jako niske plaće i veseli me da će se to bar pomaknuti s mjesta. U nekoliko navrata smo pokušali zaposliti tehničko osoblje, ali nismo uspjeli zbog niske plaće. Bit ću sretna ako se u tom pogledu maknemo s ‘mrtve točke’ jer se naše plaće nisu povećavale posljednjih desetak godina. Pogotovo stručni djelatnici sa srednjom stručnom spremom, poput preparatora i administratora, imaju male plaće. Veseli me povećanje jer koliko god bilo, troškovi života se povećavaju puno, puno više.
OPORAVAK NAKON KORONE
Kako komentirate sve veće i češće nezadovoljstvo među zaposlenicima Dubrovačkih muzeja o kojemu se moglo čitati?
Moja vrata su uvijek otvorena, tu sam 25 godina, svima sam na raspolaganju i žao mi je što svoje nezadovoljstvo ne pokušaju riješiti “unutar kuće”. Struka odrađuje svoj dio posla, pomoćno osoblje svoj dio, na nikoga primjedbe nemam. To ‘sve veće nezadovoljstvo’ se broji na prste jedne ruke, a Dubrovački muzeji imaju 85 zaposlenika. Nažalost, uvijek je glasnija manjina u odnosu na “tihu većinu”.
Treba li modernizirati stalne postave u Dubrovačkim muzejima?
Apsolutno! Svi naši postavi su napravljeni nakon potresa 1979. No, to je dugotrajan proces koji iziskuje veliki trud, enormne novce, europska sredstva, ali i cjelokupnu obnovu zgrada.
Stoje li onda kritike, primjerice, na račun postava u Dvoru – što posjetitelj može saznati o Dubrovačkoj Republici kad posjeti Dvor?
Vrlo malo. Međutim, prije negdje godinu dana je DURA financirala izradu multimedijalnog vodiča Knežev dvor u Dubrovniku koji na pet punktova ima virtualnu stvarnost, dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku. Dakle, svaki posjetitelj prilikom ulaska besplatno može skinuti tu aplikaciju i upoznati svaki prostor Dvora, čak i uz tekstualni dio. To je cjeloviti besplatni multimedijalni vodič.
Otvorena je Kneževa kapelica u Dvoru?
Kneževa kapelica je posljednji put bila otvorena do potresa 1979., a nakon potresa nikad više nije bila obnovljena, niti je bila otvorena. Tijekom Domovinskog rata došlo je do oštećenja krovišta iznad kapelice i prodora vode. U suradnji s Hrvatskim restauratorskim zavodom konačno je okončana restauracija. U kapelici je izloženo nekoliko predmeta koji su bili u funkciji liturgije: stalak za misal, svijećnjaci, klecalo, raspelo i naravno oltarna pala. Ono što je za kapelicu interesantno, knez koji je obnašao dužnost u momentu Velike trešnje 1667. za vrijeme jutarnje mise je tu poginuo. Posvećena je Rođenju Blaženoj Djevici Mariji i otvorena je za javnost te dostupna svim posjetiteljima.
Osjeti li se korona i dalje u financijskom smislu, jeste li dobili upute da štedite za programske djelatnosti kroz ovu zimu?
Radili smo naš plan i program, imamo financijski limit u koji se moramo uklopiti. On je veći nego lani i tu se vidi oporavak nakon korone.
Kako gledate na ideju razdvajanja četiriju muzeja Dubrovačkih muzeja u zasebne ustanove?
Ne znam bi li to bilo dobro ili ne, ali bi za početak bilo jako dobro da se može kupiti posebna ulaznica za svaki pojedini muzej, čisto da vidimo koliki su interesi i koji muzeji zaista imaju ciljanu publiku. Svatko će ući u Dvor ili Pomorski muzej i inače su u svijetu najposjećeniji kulturno-povijesni i arheološki muzeji. Svaka od tih jedinica bi sutra trebala imati svoju strukturu da bi funkcionirala odvojeno. Daleko mi je o tome razmišljati. Knežev dvor je uvijek bio najposjećeniji i to je mjesto gdje će posjetitelj uvijek rado doći, bez obzira što se svi slažemo da nije dovoljno dobro ispričana priča o Dubrovačkoj Republici.
Što biste napravili na temelju tih podataka o prodanim ulaznicama?
Specijalizirani muzeji imaju ciljanu publiku. Mislim da Dvor nedovoljno priča priču o samome sebi i svojoj namjeni, premda se nitko nikad nije žalio na postav. U Dvoru bismo trebali prikazati Dubrovačku Republiku kroz povijest, a mi prikazujemo građu jednog muzeja Grada što bi trebalo razdvojiti, a za to nam treba još jedan prostor, još jedan postav kako bismo te dvije priče razdvojili. Dvor bi trebao pričati priču o samom sebi i onda bi to bilo dovoljno.
Kako komentirate suradnju s drugim ustanovama?
Imamo jako dobru suradnju i s drugim institucijama, pogotovo s Prirodoslovnim muzejem. U Revelinu smo koncem godine radili izložbu „Cvijet u kamenu” gdje smo floralne motive na pleternoj ornamentici protumačili kroz samoniklo ljekovito bilje koje i dan danas raste, a raslo je i prije. Napravili smo zajedničku izložbu s kolegicama iz Prirodoslovnog muzeja. Surađivali smo s njima i za obljetničku izložbu jer imamo zajedničku povijest. S Dubrovačkim ljetnim igrama i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom imamo izuzetno dobru suradnju, pomažemo si između sebe, korisnici su našeg prostora već godinama, pomogli su sad i oko Dubrovačkog zimskog festivala i božićnog kutka na čemu im stvarno svima zahvaljujemo. Čak i nedavno, klavir-čembalo koji je i u njihovom vlasništvu bio nam je posuđen da bi glazbenici na njemu mogli svirati tako da zaista nemam što drugo reći osim: hvala svima na svesrdnoj suradnji!
Kakva je suradnja s medijima?
Jako je dobra.
Što je s izdavačkom djelatnošću?
Nastavljamo dalje, trenutno su nam izašla iz tiska tri kataloga, a dva su u pripremi. Zbornik Dubrovačkih muzeja do kraja godine treba biti gotov.
Što planirate sljedeće godine?
Od velikih projekata, imamo 130. obljetnicu od postavljanja Rendićevog spomenika Ivanu Gunduliću na Zelenoj placi. I, Dubrovački muzeji planiraju središnju izložbu koja će biti posvećena Gunduliću i političkim prilikama u tom razdoblju. Građa se trenutno nalazi na restauraciji i stvarno bi po svemu trebala biti jedna reprezentativna izložba. Osim toga, neki dan smo imali program "Večeri u Dvoru" koji vode Dubrovački muzeji, bio je to interesantan koncert mladih glazbenika gdje su prvi put na baroknim instrumentima uglazbili tri pjevanja „Suze sina razmetnoga” koji su nas na taj način uveli u program godine obilježavanja 130 godina od postavljanja Gundulićeva spomenika. Program je financirao i Grad Dubrovnik. Mihu Pracatu koji je rođen oko 1522. pripremamo projekt obilježavanja 500. obljetnice od njegova rođenja, u suradnji s Pomorsko-tehničkom školom Dubrovnik. Inače, ovo je tek početak obilježavanja 500. obljetnice Mihova rođenja. Cijeli program Noći muzeja bit će u znaku Miha Pracata. Posebno najmlađe čekaju posebna iznenađenja. Možda nemamo konkretan datum njegova rođenja, ali nismo ga zaboravili! Sad nam je veselo, u Dvoru su božićni ukrasi, borovi, svaku večer je Dvor otvoren za javnost. Atrij Dvora je inače bio javni trg, javni prostor. Bit će još izložbi, ali smo se bazirali na jednoj središnjoj u čiju će realizaciju biti uključeni kustosi naših muzeja, a timski rad svih naših djelatnika ono je čemu težimo.