Legenda kaže da se ne piše dobro onome tko prespava na Lokrumu. Međutim, Željko Ćatić živio je na Maksimilijanovom otoku 25 godina i ne samo da je (pre)živio, nego mu je taj komad raja ispred Grada ispisao životni put. Kao dijete gledao je barke, a u šumskom okružju rodila se ljubav prema drvu i interes za stolarski zanat.Upisao je stolarsku školu, praksu radio u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Dubrovniku, a kroz poratnu obnovu stekao je dodatna znanja i vještine.
- Praksu sam imao u radionici kraj Akvarija, radilo se ručno ‘po starinski’, meštar mi je bio gospar Emanuel Manojlo Vlahović koji mi je prenio dosta znanja, započinje jedini aktivni marangun u Gradu koji nije ni pomišljao da će raditi s kulturnom baštinom.
Posjeduje ‘arhivu drva’
Od 2001. radi u prostoru u Ulici Miha Pracata kao restaurator tehničar u Restauratorskoj radionici za drvo Restauratorskog odjela Dubrovačkih muzeja. Vezan je za sve muzejske odjele jer svi imaju predmete od drva.
- Svi oni dođu u moje ruke, bilo zbog uljepšavanja, konzervacije ili restauracije. Primjerice, drveno pokućstvo se obično sastoji od više materijala, mjedi, slonovače, drva... Sve to bude lijepljeno različitim ljepilima, zbog mikroklimatskih uvjeta neki se elementi odlijepe. Na predmetima u stanju u kakvom jesu rade se minimalne intervencije, neke lakove ili drvo koje nisu original treba ili izmijeniti ili ostaviti tako da se vidi da je izmijenjeno, priča Željko te dodaje:
- Postojeće stanje predmeta treba zadržati, a ostalo očistiti i konzervirati istim tehnikama i materijalima koji su korišteni tijekom izrade. Najčešće koristim lakove, politure na bazi alkohola, smole otopljene u alkoholu, voskove te bojila odnosno zemljane pigmente. Koristim i krede te ljepila životinjskog porijekla poput zečjeg tutkala, objašnjava Željko.
Materijale za rad nabavlja iz cijelog svijeta. Kad golim okom ne može prepoznati materijale, rade se ispitivanja.
- Nekad se uglavnom koristila smola šelak, mješavina smole indijske smokve, tu je mastika, poznata kao piće, a koristi se i u medicini. Koristi se za lakiranje, a dobiva od trišlje, stabla koje raste i u našim krajevima. Voskovi su se nekad koristili u kombinacijama s različitim eteričnim uljima i otapalima, sve se može rekonstruirati, dodaje restaurator tehničar.
Kao već iskusni meštar, lako prepozna vrstu drveta.
- Najprije pogledam teksturu, a prepoznam ga i po mirisu. Imam arhivu uzoraka naših vrsta drva pa uspoređujem. Ima i predmeta izrađenih od stabla rogača, mjendula, šimšira, a najčešće oraha, on je dosta tvrd, ali lijep, bilo da je europski ili američki. Bude tu i našeg stabla oskoruše. Javor nije naš, ali je čest i u zadnje vrijeme dosta radim s njim. Kompaktno je to drvo, lijepo se rezbari. Fascinira me njegova ljepota i različitost vrsta. Dobro reagira na lak. Ebanovina je crna i dosta jednostavna, lako se obrađuje alatom. Neko je drvo teže, a neko lakše za obradu i za završno zaglađivanje, politiranje... Neko je tome sklonije, ima puninu, teksturu, tvrdoću, lakše je i podatnije za poliranje. Neko mekše drvo pogodnije je za obradu alatima, rezbarenje, a neko zna biti puno čvorova pa je teže zagladiti površinu, priča Željko.
Od igračaka i barki do violina
Za namještaj se obično kombinirao materijal.
- Najčešće su konstrukcije od bora, jelovine ili smreke, a dekorativni furniri koji se lijepe su od plemenitijih vrsta drva. Tako se štedio materijal jer je kvalitetniju vrstu drveta bilo teže nabaviti. Palisander, recimo, zna biti nezgodan. On je egzota, dosta tvrd, kod obrade zna zagorjeti i promijeniti boju zbog trenja, otkriva Željko.
Prilikom obrade, meštar od drva nailazio je na neobične stvari.
- Oduševi me kad nađem tragove starih majstora, svaki ima svoj rukopis. U komodama sam, primjerice, pronalazio potpis, datum i mjesto izrade. Najveće iznenađenje doživio sam 2011. kod restauracije vratnica portala Kneževa dvora. Prilikom rastavljanja u radionici na zadnjem elementu vrata našao sam ceduljicu gdje je pisalo da je vrata napravio meštar Pasko Brigola 1802. i da mu je uredno plaćeno. Zamolio je onoga tko pronađe poruku da se moli za duše njihove, a da će se oni moliti za duše onoga tko pronađe ceduljicu. Na kraju je bio meštrov potpis. To mi je bio najljepši trenutak u karijeri, govori Željko koji najviše koristi stare ručne alate kao i kolege iz prošlosti (ručne pile, dlijeta za rezbarenje i stolarsku obradu, blanje i metalne alate za završne radove...), a potpomaže se i novim strojevima.
Svaki predmet nosi svoju priču, nekad je napravljen i loš odabir materijala.
- Često se vanjski dio furnira odlijepi, recimo zbog utjecaja vlage. Ja ‘razgovaram‘ s predmetom kao što bih s meštrom, pitam se zašto je nešto tako napravio, a s druge strane me fascinira način kako su to riješili. Na našem području je najviše namještaja došlo iz Italije, Talijani su genijalci što se tiče izvanjskog dijela, to bude savršeno i kvalitetno izvedeno, ali u konstrukcijskom dijelu nisu puno pridavali pažnju, često se pitam zašto? Francuski namještaj je daleko kvalitetniji i više se vremena i pažnje pridavalo i tom unutarnjem dijelu. Svakako, predmet treba jednom godišnje očistiti, namazati uljima ili očistiti s različitim sredstvima da mu vratite sjaj. Jer, stari lakovi, voskovi, politure izgube možda i sjaj, nakupi se prašine... Kod oštećenja treba intervenirati lijepljenjem ili podljepljivanjem, najčešće se rade podljepljivanja odnosno nadomjestak ljepila koje je popustilo, otkriva meštar.
Najstarije predmete koje je obrađivao dolaze iz 17. i 18. stoljeća, ujedno su i najvredniji. Uvijek s poštovanjem i koncentracijom prilazi predmetu. Nažalost, predmeti su skloni nametnicima i crvotočini, pogotovo oni od plemenitih vrsta drveta. Bori se s njima stalno, u šali kaže da ponekad pobijedi rat, ali ne i borbu u toj ‘igri mačke i miša’.
Trenutno radi na jednom klecalu, čeka ga set pištolja za dvoboj iz Pomorskog muzeja za čišćenje, za pištolj i kutiju korišten je javor, a jedan predmet je od palisandera. Izrađuje i igračke u slobodno vrijeme, tu je i drvena zvrčka koja je bila ‘hit’ među djecom na procesiji tijekom korizme! Svi su mu prsti na broju, što svjedoči o oprezu. Velika ljubav su mu i barke, potvrđuje to i viseća gondola s jedne radionice na Lokrumu.
- Posjedujem tri drvene barke, a zadnja je najzanimljivija. Riječ je o jedrilici iz 1956. rađenoj u Dubrovniku. Nas dva vlasnika predložili smo Ministarstvu kulture i medija da je zaštiti kao kulturno dobro i jesu. Sad je restauriram, nadam se da će brzo zaploviti i služiti djeci da se uče jedrenju. Druga barka koju svakodnevno koristim je isto iz 1956., sačuvana je u originalu i svaki dan s obitelji idem s njom na Lokrum na svoju postu. Volim taj osjećaj kad se sjedne u drvenu barku, romantični predmeti vode u prošlost, kaže Željko koji je od bivših vlasnika zapisao uspomene o plovilu.
Kako bi znanje iz radionice pokušao prenijeti mlađima, izradio je izlog koji reklamira radionicu, blizu je škole i u prometnoj ulici, nada se da će tako kod djece probuditi ljubav prema drvu.
Dođu mu nekad ljudi iz Grada, uglavnom starija čeljad da im nešto prepila ili pomogne. U slobodno vrijeme opet je spojen s drvom, a počeo je izrađivati – instrumente, točnije violine. Ne čudi to, supruga mu je glazbenica, a sedmero djece pokazalo je zanimanje upravo za drvena glazbala. Spasio je Željko cijeli niz predmeta, produljio ili im udahnuo život, ali kroz godine izgradio dobar odnos prema alatima i materijalu. Taj odnos ljubavi i poštovanja nijedna crvotočina ne može nagristi.