Do nedjelje se u Hrvatskoj obilježava Tjedan psihologije. U organizaciji Hrvatskog psihološkog društva sedamnaesti put psiholozi građanima svih dobi šalju poruku o važnosti psihofizičke ravnoteže za ugodniji i kvalitetniji život pojedinca i društvene zajednice. O izazovima struke i psihološkom ‘profilu’ Dubrovčana razgovaramo s magistrom psihologije Petrom Kvartuč iz Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih pri Općoj bolnici Dubrovnik:
Koji su trenutno najčešći problemi s kojima se ljudi susreću i zbog kojih se obraćaju psiholozima?
Čini mi se kako u današnje vrijeme ljudi najviše energije gube na hvatanje ritma s “novim normalnim”. U svijetu je općenito nesigurno vrijeme u području zdravlja, financija, ratova i sl. Neizvjesnost utječe na trošenje rezervi suočavanja sa svakodnevnim stresorima. Ljudi više ne znaju kako reagirati na situacije koje iz okružuju, osjećaju se nesigurnima, nedovoljno psihofizički otpornima i spremnima na suočavanje. Mislim da su gore navedeni faktori uzročnici anksioznih i depresivnih stanja koja dovode do otežanog funkcioniranja koje onda, najčešće, potakne ljude na traženje pomoći.
Jeste li kroz svoju službu u zadnje vrijeme primijetili povećanje nekog tipa psihološkog problema, kojeg i zašto?
U radu s djecom i mladima primjetno je povećanje anksioznosti koja utječe na funkcioniranje u društvenom i školskom području. Evidentiramo sve veće poteškoće u vidu niskog samopouzdanja, javljanja strahova koji se inače ne javljaju u toj dobi, teškoće u socijalnim odnosima, poremećaje hranjenja, teškoće pažnje i koncentracije, teškoće učenja… Često se većina navedenog složi jedno na drugo poput domina te se djeca i mladi zapetljaju u veliki vrtlog iz kojeg više ne znaju izaći.
Je li pandemija utjecala na povećanje psiholoških problema? Može li se sve prisutnija otuđenost i nedruštvenost njima pripisati?
Vrijeme pandemije i neprirodnih uvjeta življenja svakako je utjecalo na funkcioniranje društva u cjelini pa tako i na povećanje psiholoških problema. Djeca i mladi su u formativnim godinama života bili usmjereni na ekrane i održavanje socijalnih odnosa virtualnim putem. Tu je nastao čvor i ne možemo se praviti kao da ga nema. Imam dojam kada pričam s djecom i mladima kao da oni doživljavaju da se od njih očekuje nastavak života kao da ništa nije bilo. Nekad mi se čini kao da i mi odrasli očekujemo od sebe i djece nastavak i vraćanje na postavke prije vremena pandemije. To nije prirodno, trebamo imenovati sve promjene i
teškoće koje su nastale kako bi se mogli suočiti s istima. Vrijeme kad se otuđivanje i odmicanje jednih od drugih nagrađivalo, ne može nas ostaviti bez posljedica. Isto tako, važno je naglasiti kako nam se s vremenom socijalna mreža sve više sužava što otežava život svih, velikih i malih.
Mijenja li se percepcija osoba koje traže psihološku pomoć? Nekad se takve pacijente povezivalo s mentalnim bolestima, zazire li se još od traženja pomoći struke?
Smatram kako polako dolazi do razbijanja predrasude prema kojoj netko nije u redu, ukoliko traži stručni podršku. Nažalost, još ćemo se susresti sa sličnim mišljenjima, no puno manje nego prije. Mislim kako su ljudi otvoreniji u traženju pomoći.
Koliko moderna tehnologija i današnji odgoj utječu na psihološko zdravlje djece?
Svakako utječu na psihološki razvoj djece. Moderna tehnologija je preuzela dio uloge odgoja, a ponekad i cijelu. Malo po malo gubi se bitka u tom području. Tehnologija je dio današnjice i kao takva nije nužno štetna, ali kao i sve, štetna je ukoliko nema granica i kontrole. Djeca i mladi su u velikoj mjeri prepušteni morima digitalizacije bez usmjeravanja i nadziranja. U radu s djecom i mladima vidim posljedice koje spomenuto ostavlja. Roditelji se teško snalaze u postavljanju granica. Često se dogodi kako iznose da ne žele odmaknuti djecu iz društva, ako svi imaju, neka ima i moje dijete i sl. Postoje aplikacije koje omogućavaju nadziranje vremena i sadržaja koje i na kojima dijete provodi virtualno vrijeme. Ako vidimo da nešto ima loš utjecaj na dijete, dužni smo kao odrasli i odgovorni pojedinci, odmaknuti to od djece.
Zašto se sve više djece, čak i one u osnovnoj školi, susreće s problemima poput anksioznosti i depresije? Raste i udio agresivnih učenika koji nemaju suosjećanja, nemilosrdni su prema vršnjacima. Ima li tome lijeka?
Važno je napomenuti kako je vrijeme, koje djeca provode na ekranima, izgubljeno vrijeme za druženje, socijalni kontakt uživo, igranje pa i mogućnost za osjećaj dosade. Svemu čemu rečemo “da” istovremeno govorimo “ne” nečemu drugom. Virtualni sadržaji, o kojima me izvještavaju djeca i mladi, su većinom zastrašujući i neprimjereni bilo kojem ljudskom biću, a kamo li djeci. Djeca uče po modelu pa ukoliko je takav sadržaj model što možemo drugo očekivati nego nedostatak empatije, agresivnost i nemogućnost uspostavljanja i održavanja dobrih socijalnih odnosa. Igrice, koje djeca igraju, potiču na agresiju, eliminiranje protivnika, pjesme, koje djeca slušaju, pune su vulgarnih izraza i poruka mržnje i neprihvaćanja. Ako ih puštamo da to gledaju i slušaju, onda im prešutno dajemo poruku da je to u redu. I onda djeca ne znaju drugačije, a od njih se očekuje da funkcioniranju na drugi način. Rezultat toga mogu biti izgubljena i zbunjena djeca kao i ljutiti i frustrirani odrasli. Djeca se trude na svoj način, ali često ne znaju kako. Odrasli su ti koji trebaju preuzeti vodstvo. U radu s djecom i mladima glavna karika su upravo roditelji i skrbnici koji trebaju podršku i usmjeravanje. Trebamo glasno i jasno imenovati probleme, suprotstaviti se onome što nije dobro i biti dosljedni. Ne možemo mi odrasli provoditi vrijeme na igricama i ekranima, a onda isto braniti djeci. Moraju se odrasli zapitati kako provode slobodno vrijeme. Ako je to pred ekranima, onda i djeca isto gledaju i uče po onome što im dajemo kao primjer. Djeca nas ćute, slušaju i gledaju, dajmo im ono što želimo vidjeti kod njih.
Kako bi osoba mogla sebi pomoći da izbjegne određene psihološke probleme, primjerice anksioznost?
Kao i u području fizičkog zdravlja gdje postoje zlatna pravila očuvanja istog kao što su: zdrava ishrana, kvalitetan san, tjelesna aktivnost, tako i u održavanju psihološkog zdravlja možemo si pomoći ili odmoći. Mentalna higijena se održava tako da se okružimo ljudima koji nas ispunjavaju pozitivnom energijom, nađemo način “punjenja goriva”, ne ostajanjem u lošim odnosima, upoznavanjem sebe, učenjem reći “ne” svemu onome što nas udaljava od nas samih, postavljanjem granica osobnih i javnih… Važno se u sadašnjosti usmjeriti na mali krug koji je pod našom kontrolom i ne gubiti vrijeme i energiju na ono što nije pod našom kontrolom. Ono što mi možemo, i bez posjeta oftamologu, je promijeniti naočale koje imamo. Umjesto onih kojima gledamo na negativno i očekujemo samo loše stvari, možemo staviti one koje vide pozitivno. Možemo govoriti pozitivne stvari, očekivati dobro i stvarati odnos povjerenja u sebe i u druge. To povjerenje djeca upijaju od nas. Ako samo govorimo “svijet je takav, društvo je takvo i takvo, što mi tu možemo…” stvaramo i prenosimo osjećaj bespomoćnosti što sa sobom vuče i osjećaje beskorisnosti i bezvrijednosti, a to ne stvara zadovoljne pojedince. Brige i problemi jesu realni, ali nisu cijeli naš život. Dio su svakodnevnice i cilj je da se naučimo nositi s njima. Sve češće vidim kako djeca i odrasli koriste neefikasne strategije suočavanja koje im otežavaju život. Strategije se uče i mogu se mijenjati. Ako ne znamo sami, potrebno se obratiti za pomoć.
Puno možemo jer male svakodnevne promjene vode mijenjanjem našeg svijeta. A to je ono što jedino možemo i za što smo i odgovorni!