Obišli smo gradsku četvrt koja obiluje palačama dubrovačke vlastele: Živi se ljeti kad su stranci, a zimi jedva vidiš živo čeljade! Fali nam susjeda, a fali i kolendara za Božić!

Vrijeme nam nije išlo na ruku. Red kiše pa opet kiša. A mi se zaputili put gradske četvrti Karmen, kvarta najbližeg Portu koji obiluje palačama nekadašnje dubrovačke vlastele.

U Ulici od Pustjerne nigdje nikoga. Ne odustajemo. Na samom dnu, u neposrednoj blizini crkve Gospe do Karmena kucamo na jedna vrata. Sreća naša, domaća čeljad i po (ne)vremenu nađe vremena za druge. Katarina Uremović otvara nam uz osmijeh, a na naš upit o životu u Karmenu pokazuje na svoju ulicu punu cvijeća ‘u kojoj nema puno susjeda ali se fantastično slažu’. Ulica za Karmenom za nju je ulica sreće u koju je došla kao petogodišnja djevojčica. Prisjeća se trenutka kad su ušli u kuću a njezina mama klekla i poljubila skale ‘one drvene što su se prije fregale bruškinom i vrećom čistile’. 

- ‘Došla sam u dvorac, nema nikoga poviše ni ispod’, rekla je kad je otac pitao što to radi. To je bio momenat njezine sreće koji sam tek kasnije shvatila. Sretna je obitelj koja ima svoj stan – kaže nam pa rukom pokazuje đardin u kamenu pored ulaza na zidine, zelenu oazu za četveronožne ljubimce u kojoj tamo u miru predu. Ova vedra 80-godišnjakinja od dijela tinela napravila je apartman za ulične mačke, tu ih uvijek čeka hrana i mjesto za spavanje. I to besplatno! Gdje to još ima?

Pokazuje nam vinovu lozu koja oduševljava strance. Tolika je bila i prije 75 godina kad je gospođa Katarina došla u Karmen, a mi pogledom negdje u razini krova tražimo kraj lozi. Ima joj sigurnih sedam metara, procjenjujemo. ‘Bila je lijepa i mlada tada, sad smo stare i ona i ja, ali ne damo se’, kaže nam uz osmijeh. Doznali smo i zašto je loza tako visoka, ispod prolazi kanalizacija. Prisjetila se i susjedstva iz djetinjstva. Bilo je više čeljadi, spominje tetu Jelu u konavoskoj nošnji, uvijek je vezla na pižulu, tetu Lucu Primorku koja je škopila mačke...

Pun samo dom staraca

- Prekrasni susjedi, Uvijek smo se zvali na kavu, tratavali se za Božić i Uskrs, to je bila ljepota - kaže nam sugovornica i spominje se ‘kolendi koje su dirale srce, a davali bi im mjendule, orahe, suhe smokve’. Pitamo za turiste. I tada se afitavalo, ‘gosti su bili ‘nobl’, nisu gledali je li ekskluzivna banja ili krevet, nego su dolazili uživat u ljepoti Grada, onoga prijašnjega’.

- Pa bi išli u Labirint đe si moro doć gala obučen.

Shvatili smo već na početku da je Karmen ovoj Karmenašici duboko u srcu. Nedostaje li što Karmenu, osim ljudi?

- Fali sve ono što je bilo u mome djetinjstvu, ljubavi među ljudima, mi je srećom imamo jer nas je malo, fali razgovor, kartoline kad dođe blagdan. Fali ljudska prisnost i razumijevanje, toga više nema. Ali kralj Salomon je reko ‘ne vraćaj se u prošlost, gledaj u budućnost’ – s tim nas je riječima pozdravila jer kiša je bila neumoljiva.

Biti u Karmenu a ne svrnut do Kluba pomoraca, krajnje je neodgovorno. A tamo i Karmenaša i Svetomarijaša. Nekadašnje rivalstvo među kvartovima prvo je na što su nas podsjetili na ‘gađanje žalunima u Novoj ulici, pa kad prvome pukne glava, onda svi tutanj’. ‘Došli smo izmijenit koju o vašem kvartu’ kažemo im. Periša Farčić iz Ulice Ilije Sarake ukazuje na sveprisutan problem osipanja stanovnika u zidinama.

- Ne znam ima li nas 500. U zgradi je pola apartmana, ostalo je nešto malo ljudi ali nije više to to – kaže a ostali kroz smijeh dodaju:

- Osto je pun samo dom staraca.

Nema više tiramola u ulicama, kaže nam Periša, sad su umjesto njih vanjske jedinice klima. ‘Svi kukaju o starim vremenima, a onda od magazina naprave apartman’, dobacuju nam.

- Ne bi pošo iz Karmena, ne daj Bože bolesti, ovo je posljednja oaza naših ljudi, a nać ih možeš još u Klubu pomoraca, Klubu invalida, u Prima i u Libertine – kaže nam Karmenaš.

Zanima nas što bi Karmenu trebalo?

Jedan tsunami – kroz osmijeh će Periša, a Rade Pleša koji inače živi kraj zelene place nastavlja:

- Nemamo ni butige, ima jedna, ali najskuplja u Hrvatskoj. Nema osnovnih stvari što ti trebaju za život. Zelena placa ljeti nema ni deset banaka, kad kompariraš s Gružom, ovi su skuplji za pet, deset kuna. Nemaš alavija ni ribe za uzet.

Zato imate akvarij, kažemo im.

- Ajde, pođi vidi pa reci koliko te gusta?

Okrećemo priču na jednu od gradskih boljki – buku. Ima li je u Karmenu?

- Zavisi kakve funjestre imaš. Drvo mora biti izvanka a iznutra su tri sloja aluminija i stakla. Nema buke, u Karmenu ko da su duhovi, ali ujutro lombraju s brokama i botijama.

U cijelome Gradu se prodaju kuće, samo u Karmenu u zadnje prodano ih je pet, šest.

- Čak su i stranci koji su ih prije kupovali, počeli prodavat kuće. Imaju u Karmenu još dvije palače đe se ni dan danas ne znaju vlasnici.

Ukazuju na problem dostave koja ne dolazi u Grad nego treba na Ploče preuzeti narudžbu. ‘Najsretniji bi gradski oci bili da nikoga nema u Gradu’, naglašavaju nam.

- Grad jednako komercijala. To ti je stara priča ali Bogu hvala bit će još gore – zaključuje Periša.

Doznajemo i kako su tu u Karmenu bile prostorije Vaterpolo kluba Jug dok se vaterpolo igrao u Portu, a ‘iza toga marangunjerija’. Otkrivaju nam i crtice iz povijesti pa spominju postojanje ‘dva kupleraja u ovom kvartu’.

- Život u Karmenu je umro. Jedino živi ljeti jer su stranci – kaže Ljerka Kusić koja živi u Ulici braće Andrijića, zadnjoj u Karmenu koja ima izlaz na more pa stranaca tom ulicom ljeti ne (po)fali. Sjeća se košarkaškog terena koji je postojao u Karmenu i na kojem su se održavali i međunarodni susreti.

- Žalosno je što je Šuica (bivša gradonačelnica Dubravka Šuica op.a.) srušila košarku da će navodno napravit studentski centar i stanove za mlade obitelji. Tu su dolazili košarkaši iz Sarajeva, imali turnire s našima, tu je bilo i igralište i prostori. Sad sve stoji iskopano. Ako su našli iskopine što to nisu uredili, obilježili, napravili da stranci to mogu pogledat? Samo raste trava – kaže ova rođena Karmenašica za zapušteni arheološki lokalitet Pustjerna u srcu ovog gradskog kvarta.

Prisjeća se kako je 1982. Karmen zbog posljedica potresa poprilično iseljen u Gruž. I njezina je obitelj trebala seliti ali je došao rat. Dok pričamo, prolaze građevinski radnici, pojašnjava nam kako obnavljaju krov na bivšem zatvoru, tu na vrhu njezine ulice.

- Mi bi se ko djeca popeli na zidine pa bi bacali cigare zatvorenicima. Ako si uspio pogodit i kroz one rešetke ubacit cigar, to bi njima bila festa. Bilo nam ih je žao. Jednom mi se trefilo da vidim kako su jednog pijanog čovjeka tako potezali i tukli pendrekom, a on je samo bio pijan – priča nam gospođa Ljerka.

Gospođe u tacima

Karmen je zimi pust i nikakav, a ljeti ‘šuma’ stranaca prolazi kroz njezinu ulicu. ‘Postala je turistički prometna, velika mi korist od toga!’ Kad smo već tu, pokazuje nam Ulicu od Pustjerne, ‘koliko su žali različiti kao i boja betona, to se sve profundava, rupe svuđe’. Poput vodiča sve nam je pokazala, unatoč kiši, da se uvjerimo u istinitost njezinih riječi. Otužna je scena vlastelinskih palača koje su u takvom stanju da je trebalo zaštititi ulice i prolaznike skelama. Na kamenom portalu ulaznih vrata jedne raspadnute palače pokazuje nam najmanjeg Svetog Vlaha unutar zidina. Lijep je Karmen i zanimljiv, kaže nam, pun palača. Objašnjava i zašto sredinom ulice ide niz kamenih ploča dok su sa strane žali.

- To je napravljeno za dubrovačke gospođe u tacima, da bi mogle hodat po ulicama.

I ona spominje dvije javne kuće u Karmenu u ono doba, jedna je bila u njezinoj ulici, druga u zgradi blizu današnjeg Pomorskog muzeja. Nije joj bio problem pokazati nam te građevine.

Svaka vlastelinska kuća imala je svoju kapelu. U njezinoj je ulici kapela Blažene Djevice Marije, zapuštena je, ušla je unutra samo jedan put. Iz djetinjstva pamti vrtić u Karmenu, točnije kraj prve Buže gdje su išli maleni Karmenaši.

- Moro si pozdravit starijega, poznavo ga ili ne. Kakve bi batine dobila s kuhačom ako bi išla s mamom u spenzu i ne bi rekla dobro jutro nekoj ženi. Sad ovo mularije ništa. A kolendavanje? Imali smo feralić, bili bi tako sretni, dali bi nam narančina, smokava, mjendula a sad kolendari više ne dolaze na vrata. Žao mi je što se ne obnavlja, što ono što je obećano nije učinjeno, a Grad propada – komentira nam sugovornica. Priča nam o druženju na pižulima, proslavama nove godine u jednoj velikoj korti tu malo poviše ‘navijali smo gramofon, plesali, svak bi donio nešto za pojest’. Tu u Ilije Sarake gdje se radi nova osnovna škola, bila je srednja Obrtnička škola.

Imao je Karmen mnogo toga, a sada:

- Nemam koga pozdraviti, evo sam se s vama ispričala – kaže nam a mi se pozdravljamo s našom simpatičnom ‘vodičicom kroz Karmen’.

Kad smo već u Ulici braće Andrijića, ne možemo zaobići Biskupijsku palaču, idealan model revitalizacije povijesne jezgre uspješno prokušan baš ovdje u Karmenu. Nakon obnove uselile su tri obitelji, pa je u tom ulazu čak desetero djece. Za povijesnu jezgru ravno čudu. Silvija Sikavica je u palaču doselila prije četiri godine.

- I ne poznajemo život izvan stare jezgre. Lijepo je, drugačije, sviđa mi se. Osobno ne bih iz Karmena. Sve tri obitelji u ovom ulazu smo kao jedna. Osjećam kao da je ova palača jedna velika kuća a stanovi su nam sobe i svi zajedno živimo, pomažemo se. Djeca mogu proživjeti svoje djetinjstvo u zdravoj igri, osjećamo sigurnost, povezanost.

Nema zanata u zidinama pa je teško doći do nekih stvari. Za nabavu treba ići autom, ali njoj to ne predstavlja problem jer ‘ne možemo se žalit na te stvari, tako je i u drugim gradovima’. Fascinira je ljepota povezanosti unutar Grada. Posta za druženje mladih obitelji je ispred Kneževa dvora.

- Vidjeti roditelje kako pišu, crtaju na podu, meni je to predobro, kao da sam ušla u seriju ‘Malo misto’. Ta pitomost ovog Grada, to mi se baš sviđa.