StoryEditor
DubrovnikRAZGOVOR |

NAŠA DUBROVKINJA NATAŠA DANGUBIĆ Maske i silne mjere ubile su atmosferu teatra

Piše Anđelka Kelava Foto: Božo Radić /Cropix
20. srpnja 2021. - 18:44
Bozo Radic/Cropix

Na Igrama nastupate u dvije reprizne predstave, Mari i Kati te Grižuli. Hoće li vaši likovi ove godine dobiti neku novu dimenziju? Za predstavu o Mari i Kati vlada veliki interes, kako objašnjavate tu žeđ dubrovačke publike za kundurarijama? Kako su reagirali političari koje spominjete u predstavi?

Strašno mi je drago da je tako veliki interes za 'Maru i Katu' jer je ta predstava nastala u toj korona sezoni kad se morao smanjivati budžet, moralo je biti manje publike. Zapravo snalaženjem u toj specifičnoj sezoni nastala je predstava koju obožavamo svi mi koji smo je radili, a obožava je očito i publika. Divno je kad iz nečega od čega ne očekuješ puno, dobiješ takvu predstavu. To je predstava koju i ja i Doris volimo igrati, u kojoj se jako zabavljamo i mi i publika. Dodali smo još tri predstave zbog velikog interesa publike. Te tri predstave su se rasprodale u čini mi se tri sata. Dakle, stvarno ogroman interes. Nadam se da će ta faza iluminacije u kojoj se predstava nekako toća i safta, doživi svoju pauzu, značiti i neki odmak. Mi kao izvođači možemo ga doživjeti. Nadam se da će biti još bolja i još opuštenija. A i Grižula mi je jako draga, nastala je u suradnji profesora, glumaca i studenata. Skoro svim tim studentima smo i Ozren i ja predavali na Akademiji. Bilo je jako zanimljivo da ti ljudi kojima ti nekad nešto govoriš ili misliš da govoriš, postanu sutra tvoje kolege. To je divno. Ispunjava kada vidiš kako rastu, kako su bolji. Zbog toga mi je Grižula jako draga, naravno i zbog suradnje sa Sašom i Petrom koja mi je uvijek inspirativna pa tako i zbog suradnje s Ozrenom Grabarićem i studentima. Baš joj se veselim ove godine.

Jesu li reagirali oni koje spominjete u Mari i Kati?

Uvijek bude reakcija. Kazalište je tu da izazove reakciju. Imamo veliku sreću da su reakcije bile jako pozitivne. Bilo je i nekih zamjerki, ali zato Kazalište postoji da bi ljudi reagirali. Ako toga nema čini mi se onda jako prazno.

image
Bozo Radic/Cropix

Osim angažmana na Igrama, koji su planovi?

Iskreno, ne znam. Radim na jednom projektu o kojem ne mogu govoriti. Jako je teško najavljivati jer jako puno toga ne smijemo reći unaprijed. Angažirana sam na nečemu što mene osobno jako zanima, čemu se veselim i što je, donekle, svojevrstan izlazak iz glume. Ne radi se samo o glumi.

Prije nekoliko godina u jednom razgovoru ste rekli kako se kultura tretira kod nas kao nužno zlo. Je li se od tada išta promijenilo?

Jest, i to nagore. Stalno se nadam pozitivnim promjenama. Ne volim govoriti o toj temi jer me razbijesni. Mislim da se kultura i umjetnost kod nas tretira kao nužno zlo. Kao nešto za što izdvajamo novce, a nitko ne zna zapravo zašto. Imala bih štošta o toj temi reći, ali to bi bilo jako dugo. Nepodnošljivo je da se kultura tretira na taj način.

 

Ove se godine Igre održavaju pod posebnim epidemiološkim mjerama?

Igre su na otvorenom, razmak je među publikom i maske. Prilično je to sigurno mjesto za publiku a kakve su druge mjere, ne znam. Međutim, nestala je atmosfera teatra kad se ljudi mogu gurati da uđu unutra, nema onoga kada se gospođe srede i čekaju jer znaju da će netko u nekom trenutku popustiti i pustiti ih unutra kad su se već popele gore. Nema više te spontanosti.

Umjetnici su dosta teško prošli u vrijeme pandemije. Predstava nije bilo ili su odgađane. Jeste li vi radili i na kojim projektima, kako ste uopće proživjeli ovu covid godinu?

Kazalište je kontinuirano radilo, nikada nismo prekinuli rad. Znale su se otkazivati predstave ukoliko je netko zaražen ili je bio u kontaktu. Te samoizolacije su se događale bilo je jako nepredvidivo i napeto. Ali, jako je važno da se cijelo vrijeme radilo, igralo. Cijelo smo vrijeme radili kao da se to ne događa, samo smo radili s puno manje publike, što je za neke predstave problem, ali za neke i nije. Kod nekih ste dobili neku novu kvalitetu. Predstavu koju smo često igrali 'Dok umiremo po redu' meni je čak odgovaralo da je manje publike jer sam imala dojam da je to moje novo vrijeme za isprobati stvari, za eksperimentirati. Izvedbe su postale nešto što je bilo i za nas i za publiku, što mi se jako svidjelo. Drugo, što mi se jako svidjelo je da od kada sam počela raditi nije se dogodilo da nemam četiri ili pet premijera godišnje, imala sam samo tri. I to mi je nekako olakotna okolnost imala sam vrijeme za sebe da se posvetim nekim stvarima koje me zanimaju, tako da meni osobno ova godina nije tako teško pala.

image
Bozo Radic/Cropix

Pred koliko ljudi ste najmanje nastupali?

U jednom trenutku bilo je propisano da deset ljudi može biti u kazalištu. To su obično manje predstave. U većem kazalištu u Kerempuhu bilo je dopušteno u gledalištu četrdesetak ljudi predviđenom za pet stotina ljudi. Čudan osjećaj.

Je li Ministarstvo kulture dovoljno napravilo u smislu financijske podrške za vrijeme korona krize?

Mislim da se nikako ne razumije situacija slobodnih umjetnika koji su se jako napatili u ovoj situaciji. Stvar je u tome da za njihovu situaciju nije bilo dovoljno sluha. Sve što ja radim mimo mog kazališta kao institucije bilo je obustavljeno. Čovjek ne može isplatiti dvoranu i honorare da bi se odigrala predstava za tako malo publike. Privatna kazališta se isplaćuju od karata, oni nisu financirani za program nego za karte. To je bilo sve obustavljeno i slobodni umjetnici nisu dobivali nikakvu financijsku potporu što mislim da je potpuno nerazumijevanje. Na neki se način to tumačilo kao njihov nerad. Kao da oni ne žele raditi i da se neće stimulirati nerad. Oni naprosto nisu bili u mogućnosti raditi. Svi koji nisu bili u mogućnosti raditi dobili su neki support države, a oni nisu. Tu se najbolje može govoriti o tome da se umjetnost tretira kao nužno zlo. Da, kao da je to naš hobi. Nije to naš hobi, nego posao. Mnogi umjetnici su se našli u bezizlaznoj financijskoj situaciji.

Do sada smo uobičajeno u ovo vrijeme govorili o velikim gužvama, jedva se ulazilo u grad. Ove godine sasvim druge slike. Kako vama izgleda ljeto u polupraznom Dubrovniku?

Lani su mi zamjerili kada sam rekla da je ovo po mojoj mjeri. Naravno da mi je žao zbog ove situacije, ljudi trpe gubitke, ali za boraviti u Gradu je sigurno lakše, a sigurno da je ljudima jako teško financijski. Ali da mi je ljepše sjesti gdje nema tolike gužve je sigurno. Onoliko ljudi u Gradu je bilo neizdrživo. Prije tri godine izašla sam prošetati psa, bilo je toliko ljudi da se nije moglo proći. Jedno je gužva, a jedno kad se Grad zakrči.

Dijete ste grada, odrasli ste u povijesnoj jezgri. Nedostaje li vam ondašnja živost, mislite li da će se ikada vratiti jer je ljudi u zidinama sve manje?

Život u Gradu je iznimno otežan i onemogućen i to je političko pitanje. Primjerice, ove godine sam kupovala neki namještaj. Svugdje vam donesu na adresu, a jedino u Gradu ti donesu samo na Ploče. Za jedan trosjed trebate organizirati četiri čovjeka, dva karića. Znamo da je ovaj Konzum u gradu skuplji, puno skuplji nego bilo koji drugi. Dakle, sve je otežano. Ja razumijem turizam, ali moj tata je govorio 'mi tu cijenu plaćamo cijelu godinu'. Čovjek dođe na odmor 15 dana, ali ljudi koji žive tu plaćaju tu cijenu cijelu godinu. Sve je izmješteno iz Grada, imam osjećaj kao da se stimulira ljude da odu, a da ostanu oni najuporniji, najtvrdoglaviji i najveći zaljubljenici. I oni koji to fizički mogu, raditi i te skale i nositi spenzu. Naravno da je to grozno i tužno i da bi Grad trebao osmisliti nešto i olakšati ljudima koji žive unutar zidina. Pa ljudi iz Lapada više ne dolaze u Grad? Zašto? Parking je skup. U Gradu nema ni jedne galerije. Pa naravno da nema, kad su rente toliko skupe. Galerije se ne mogu isplaćivati. Tu je Grad da stimulira što će na Stradunu biti. Mislim da je sramota da Grad nema ni jednu galeriju.

image
Bozo Radic/Cropix

Pratite li repertoar dubrovačkog teatra? Biste li voljeli tamo nastupiti i s kojom ulogom?

Voljela bih nastupiti, to mi je gust, volim ljude koji u njemu rade. To što je Paolo napravio je jako divno i da ga je napravio jako vidljivim na mapi i mislim da voli to što radi. O ulogama koje bi igrala ne razmišljam, nikad nisam. Njima se bavim kada ih dobijem, onda to bude baš to što bi igrala. Ukoliko je literatura dobra naravno.

Dosta vremena provedete na Lopudu ljeti?

Grad mi je moja emotivna veza, ja sam od tu. Sve me u ovim ulicama podsjeća na sve što sam prošla, kako sam došla, a Lopud je druga priča. Zanimljivo je da smo tu kuću kupili na dan kada je rođena moja kćer. Nekako to je kao neki novi život i mjesto za opuštanje gdje stvarno napunim baterije. Jako volim Lopud i mislim da se nigdje ne mogu opustiti kao tamo.

Bili ste u Cannesu za vrijeme filmskog festivala?

Moja rodica Eta Kusijanović, isto mala iz Grada, imala je premijeru svog prvog dugometražnog filma 'Murina' u Cannesu, što mislim da je ogroman uspjeh. Film je fantastično primljen. Naravno da smo išli, uža i šira familija, svi smo išli. Bio je to veliki doživljaj. Bila sam u dvorani pa sam čula taj fantastičan aplauz, to se ne može opisati. To je ona razlika između aplauza kad se publici sviđa kad je gotovo i ono kad se publici stvarno svidi. Tako da mi je to bio prekrasan doživljaj. Čestitam Eti i njezinoj ekipi jer je to stvarno veliki uspjeh.

Kako ste doživjeli filmski festival i sav taj glamur?

Ovo mi nije prvi put da sam u Cannesu, ali prvi put da sam na festivalu. Bila sam na premijeri Damonovog 'Stillwater', vrlo je zanimljivo doživjeti crveni tepih kad zvijezde ulaze, pa traženje autograma, ne smiješ slikavati a oni ulaze u dvoranu, cijela dvorana je na nogama, pa veliki aplauz. Sve sam to doživjela. Fascinantan je taj tretman zvijezda. Ne prolaze oni ulicom kao mi.

image
Bozo Radic/Cropix
Paolo radi dobar posao

Pratite li repertoar dubrovačkog teatra? Biste li voljeli tamo nastupiti i s kojom ulogom?

Voljela bih nastupiti, to mi je gust, volim ljude koji u njemu rade. To što je Paolo napravio je jako divno i da ga je napravio jako vidljivim na mapi i mislim da voli to što radi. O ulogama koje bi igrala ne razmišljam, nikad nisam. Njima se bavim kada ih dobijem, onda to bude baš to što bi igrala. Ukoliko je literatura dobra naravno.

29. srpanj 2021 19:49