‘Kad je naša lijepa osnovna škola na Glavici otvorila svoja nova vrata, Roberta, Mage, Ivana i Zdenka, tada male, bezbrižne djevojčice ponosno su u nju ušle. To je bilo prije 50 godina, a njih četiri još nisu iz nje izašle‘, objavljeno je na fb stranici Osnovne škole Lapad.
Želja od malih nogu
Objava je izazvala simpatije mnogih, uz brojne ‘lajkove‘, a mi smo se potrudili doći do učiteljica s fotografije. U ime njih četiri - Ivane Lučić rođene Moretti, Zdenke Kunić rođene Bašić, Roberte Skvrce rođene Šarić i Margerite Milat rođene Ivanišević, za Dubrovački vjesnik govorile su Ivana i Zdenka:
- Roberta je profesorica engleskog jezika i predava i malima i velikima, a mi smo tri učiteljice - rekla nam je Ivana. - Roberta i Zdenka su u ovu školu došle u prvi razred, ja sam došla u trećem jer sam dvije godine bila u Kazbeku, a Mage je došla u petom jer je bila i u Kazbeku i u Elizi. Mi se znamo iz ranog djetinjstva - ističe Ivana. - Mage i ja i naši muževi smo i privatno veliki prijatelji. Zdenka je učila moju kćer, Mage moga sina, a u tom istom razredu je bila i Robertina kćer - govori o njihovoj povezanosti. - Onda sam učila i Maginog unuka koji je sada u sedmom razredu, a četiri prve godine je bio moj đak.
A jesu li sve četiri htjele biti učiteljice kad su bile male?
- Naravno! - slažu se Ivana i Zdenka, pa Ivana nastavlja:
- Oduvijek sam htjela biti učiteljica, kao što je bila i moja pokojna baka. Zezali su me i doma da sam odmalena govorila da ću biti učiteljica. Imam sliku s bratom koji je stariji od mene četiri godine i našom, istom učiteljicom, pokojnom Lazarkom Popovac. Kad se moj brat primao u pionire, toj sam učiteljici rekla, s tri i pol godine, ‘ja ću učiti malu djecu‘. Tako je i bilo. Zdenka, koja je dvije godine mlađa od mene, došla je u OŠ Lapad mijenjati me kad sam išla roditi kćer. I nešto, ne manje bitno - već u prvom ili drugom osnovne sam išla na folklor kod naše učiteljice Vesne Dropulić, naše dugogodišnje kolegice koja je sada u mirovini. Poslije me preuzela pokojna Milka Crnčević. Folklor Lapadske škole bio je vrlo poznat, jedino je naša škola imala folklornu sekciju i originalne nošnje koje je dobila od Linđa, gdje sam balala 15 godina, pa sam i muža našla na Linđu, udala se na Linđu i dvoje djece su mi bili dio ansambla - nabraja Ivana Lučić.
I Zdenka Kunić imala je istu želju od malih nogu - biti učiteljica:
- Puno djevojčica mašta da će biti učiteljice, kako u moje doba, tako i danas, ali samo ako vole svoje učiteljice - ističe Zdenka. - To je jako povezano s tim. Ako se vole, razumiju, dobri su prijatelji sa svojim učiteljicama, onda se pojavi i ta želja. Mlada učiteljica Antea, koja radi u našem produženom boravku, je bila moja učenica. Nadam se da sam makar malo utjecala na njenu odluku - kaže Zdenka.
Središte igre i života
Učiteljski poziv nije lagan, ali ima više prednosti nego nedostataka, složit će se naše sugovornice:
- To zanimanje je poziv koji je jako lijep i to nije posao koji se ostavi u školi kad se izađe kroz vrata školske zgrade. To je posao koji se nosi doma i sve ono što djeca proživljavaju, mi sve to znamo. Oni se puno puta nama pojadaju i ispričaju mnoga događanja, pa znamo i što se događa u njihovim obiteljima jer su otvoreni i često traže nekoga kome se mogu povjeriti - kazuje Zdenka. - Tako da smo im često osobe od povjerenja i to je blagodat. Kad ih puno godina poslije vidim kao odrasle ljude, još sam više ponosna. Za veliku većinu djece sam znala što su upisali u srednjoj i kasnije na fakultetu, kad su se oženili, udali i djecu svoju dobili. Sretnem ih u šetnji kroz Uvalu ili na Stradunu s dječjim kolicima, jave ti se, a tebi je puno srce - ističe naša sugovornica.
- Zafrkavam se da sam baka-učiteljica - dodaje Ivana nakon opaske da su ispratile već dosta generacija u život.
Ivana od rođenja živi na Batali i kao dijete se rado igrala na Glavici, gdje je kasnije izgrađena nova zgrada škole koja ove godine slavi 50. obljetnicu postojanja.
- Glavica je bila središte naše igre i djetinjstva. Kad se počela graditi škola, moje prijateljice iz ulice i ja bile smo jako ljute jer je oduzela mjesto naše igre, a nisam ni slutila da će ta škola postati dio cijelog mog života. I naša braća, svih nas četiri, pa i moj muž i dvoje djece bili su učenici ove škole - kazuje Ivana.
- Kad se pripremala proslava obljetnice 50. godina škole, sjetila sam se da smo tog rujna 1973. Roberta i ja ušle u prvi razred - nastavlja Zdenka. - U lipnju smo imale neku malu, pripremnu školu koja je trajala tjedan dana, a bila je u Kazbeku. Jako sam se veselila i nestrpljivo čekala početak, ali kad sam došla u Kazbek ispred one grozne zgrade s rešetkama na prozorima, dočekala me učiteljica u modroj kuti i ozbiljna, u hladnoj prostoriji, pa sam jedva čekala da to prođe. Kad je trebalo krenuti u školu u rujnu, to je bila noćna mora, plakala sam i očekivala isto, dok nisam došla u ovu zgradu. Tu je sve bilo drugačije - svijetlo, sunčano, učioteljica s toplim, plavim očima, njen zagrljaj, Dulčić u predvorju... To je nešto što se ne može zaboraviti - prisjeća se Zdenka. - Možda mi se već tad stvorila neka slika što ću u životu raditi - zaključuje.