Otkud momak rođen 1994. godine zna tko je Mišo Tamindžija? Pa velika većina dubrovačkih branitelja zasigurno nije nikad čula za njega. Jedan je od mnogih koji su poginuli od hrvatskog metka kada su napadali i razarali Dubrovnik. Tko bi ih svih nabrojao poimenično, popis je podugačak.
Nije bio problem kad je Maro Đuraš igrao u talijanskim ili njemačkim dresovima, ne bi bio problem ni da na tim dresovima piše ime kluba Mario Roatta ili Franz von Papen, važno je jedno da ne nose ime nekog Trebinjca. Uostalom nije igrao u dresu Squera, nije MNK Squer igrao na tom turniru.
Razumijem ljutnju, posebice obitelji koje su izgubile najmilije u ratu, ma nikome u gradu nije svejedno, ali ovo sliči pozivu na linč. No nekako mi se čini da nisu oni ispucali prvu loptu s centra u ovom skandalu.
Pobijedili smo u ratu, Dubrovnik je i nakon njihova razaranja ostao svjetski centar, a oni, da budem pristojan, ono što su i bili. Ma oni i njihov Tamindžija u ovome su nevažni. Važniji mi je taj naš momak, nadareni sportaš koji je sada obilježen poput izdajice samo zato jer nije znao tko je Tamindžija.
Moglo mu se reći, Maro, ne idi igrati gore jer taj turnir nosi ime po razbojniku koji je pucao po nama. Jest, pare su pare, ali daj molim te nemoj. I mali sigurno ne bi igrao. No nije mu to nitko rekao, nego se čekalo da se vrati, pa se opalilo po njemu. I to je pitanje - zašto baš sad? Krije li se iza ovog skandala nešto drugo, skreće li se pažnja s nečeg drugog?
Jer vijesti da se dubrovački sportaši sudjeluju u natjecanjima u Trebinju i Republici Srpskoj, vijesti su na skoro dnevnoj bazi. Od ženske košarke, atletike, plivanja, juda, tenisa…… dovoljno je proguglat. A zašto naša djeca, naši sportaši ne idu na natjecanja u Italiju, Sloveniju, Mađarsku.....? Zato jer za to treba para. A kad para nemaš i Trebinje je dobro.
Kako ama baš nikome nije zasmetalo što su u vrijeme dok smo slavili Europsko prvenstvo u vaterpolu plivači Juga svakodnevno odlazili trenirati u Trebinje, jer naš grad ima samo jedan bazen. Kako ama baš nikome ne smeta kada naši atletičari odlaze u Trebinje trenirati jer mi još uvijek nemam atletsku stazu. Ma kako ama baš nikome ne smeta što se naši sportaši nakon odigrane utakmice i pobjede u Zagrebu, Rijeci ili Osijeku, odmah vraćaju doma i cijelu noć se truckaju do Dubrovnika? Pa nije valjda jedno noćenje luksuz. Moglo bi se ovako nabrajati u nedogled, prozivati svakog tko je karađorđevu tamo pojeo, svakog tko je natočio litru benzina, svakog tko je Trebinjca zaposlio u Dubrovniku. Ali trajalo bi predugo, pa je dovoljno zaključiti da smo licemjeri i da nam pomoći nema.