Dr. sc. fra Pijo Pejić dobitnik je Nagrade Dubrovnika za značajan doprinos duhovnom i kulturnom životu Grada. Samozatajni franjevac, omiljen među dubrovačkim pukom, koji je još 2014. proslavio pola stoljeća svećeničkog poziva i služenja Bogu, Crkvi i narodu, za nagradu će reći kako mu je draga jer znak je kako su 'ljudi nešto dobro u njemu primijetili'.
- Ako sam nešto dobro mogao učiniti, Bogu hvala, učinio sam. Zahvalan sam svima koji su mi pomagali, od mojih roditelja do svih onih s kojima sam živio – kaže fra Pijo, koji je skoro 50 godina u franjevačkom samostanu Male braće u povijesnoj jezgri grada.
- Proteklo je u miru. Najprije čovjek mora nastojati da bude miran sa samim sobom, s Bogom i s bližnjima. Ako je moguće tako se vladati. A uvijek sam s ljudima bio u miru. Domaći sam ovdje i tako se osjećam – kaže dubrovački franjevac.
Njegovo svećeničko poslanje posebno je obilježilo 12 godina službe kapelana dubrovačke Opće bolnice i njegovo nastojanje da se uredi i opremi bolnička kapelica.
- Kad sam došao za kapelana u bolnicu, trebalo je slavit' misu po odjelima. Pa nije Dubrovnik spao na to da ne možemo imat bokun kapelice! Zamolio sam ljude, a ima dobrih, tako da smo uredili kapelicu u bolnici. Jednom mi je rečeno da je to jedna od najljepših bolničkih kapelica u Hrvatskoj.Tabernakul sam iz Rima donio pod rukom za nju – s ponosom će fra Pijo koji pojašnjava kako su franjevci obavljali kapelansku službu još dok je bolnica bila na Pilama.
- Kad je kasnije premještena gdje je i danas, tad sam, da naša zajednica ne napusti tu službu, bio kapelan godinama. Svaki dan sam išao u bolnicu kad završi vizita. Prošao bi u habitu po odjelima. Nisam bio nametljiv, samo da ljudi vide da sam tu ako sam im potreban. Bilo je to dobro iskustvo.
Obnašajući službu bolničkog kapelana od 1987. do 2011., fra Pijo je brojnim Dubrovčanima otvorenim srcem za potrebite donosio utjehu i bio pomoć u teškim životnim trenucima.
- Svi imaju svoje probleme, nitko nije bez poteškoća ali isto tako ni bez radosti u životu. Jer ima trenutaka u životu kad si zadovoljan. Ljude treba saslušati, dati im pažnju, kratko im odgovoriti i potaknuti ih na dobro. Kod ispovijedanja treba biti kratak jer Bog oprašta grijehe ne ja, ja sam samo posrednik. Najprije treba obaviti vlastite vjerničke i redovničke dužnosti, pa onda biti na raspolaganju vijernicima, biti otvoren prema ljudima, imati ljubavi, razumijevaja i poštivanja prema svakome – kaže fra Pijo o onome što ga je vodilo i vodi kroz njegovu životnu službu.
Nakon završene osnovne škole u rodnim Sovićima u BiH, Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru i Pazinu. Teologiju je studirao u Zagrebu i Zadru, a 1968. doktorirao je kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu.
- Meni je bilo najvažnije da sam postao svećenik. Redovničke zajednice odnosno biskupije uvijek imaju nekoga tko je završio pravo. Kad su primijetili da imam smisla za to, rekli su 'ideš u Rim, studirat ćeš pravo' – prisjeća se ovaj franjevac koji je objavio brojne članke u različitim stručnim časopisima, posebno o crkvenom pravu. Djelovao je i kroz Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Dubrovnik. Da mu je raditi dobro drugima bila nit vodilja od početaka, najbolje oslikava i podatak kako je dok je služio vojni rok u Ohridu i Skopju, kako će skromno reći, 'malo poučavao nepismene', a u to vrijeme je bilo dosta neškolovanih. Među vojnicima, bez obzira odakle su i koje vjeroispovijesti, fra Pijo je bio omiljen kako su mu znali reći 'dobar vojnik', a u to vrijeme nije bilo lako ni jednostavno biti vojnik uz svećenički poziv.
Predan rad i doprinos fra Pija prepoznat je i nagrađen kroz priznanja i nagrade. Njemu jedno od dražih je odlikovanje predsjednika Republike Hrvatske dr. Franja Tuđmana, koji ga je Redom hrvatskog trolista odlikovao za osobite zasluge u ratu i izravnoj ratnoj opasnosti za Republiku Hrvatsku.
- Lijepo je bilo to dobit', jer nije on bilo koji predsjednik, to je državnik kojeg sam volio jer sam vidio da iskreno voli svoj narodi i kao takvog sam ga cijenio – kaže fra Pijo koji je obavljao brojne službe u Redu i u Crkvi, primjerice bio je profesor na Visokoj bogosloviji Dubrovnik – Makarska i predavao na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku.
Kroz minula desetljeća fra Pio je srastao s Gradom i uz Grad. Vidjeti ga u điru Stradunom dio je svakodnevice unutar zidina.
- Najdraži mi je moj samostan, a svaki dan prije i poslije podne idem u kapelu sv. Josipa u Ulicu od Puča gdje je trajno klanjanje. Pođem i do Katedrale. Izađem na Stradun i sretnem mnoge poznate ljude, a ja sam vam inventar Grada pa me svi znaju – iskreno će fra Pijo Pejić, omiljeni franjevac velikog srca.