Svjetski je dan bicikla, prometnog sredstva koji Dubrovčani uglavnom viđaju na prometnicama tijekom ljeta, kad se furesti na pedalama upute prema hrvatskom jugu. S obzirom na konfiguraciju terena i infrastrukturu, Dubrovnik nije baš ‘raj za bickliste‘, ali i među domaćima ima onih rijetkih entuzijasta koji redovito koriste bicikl kako bi se s točke A prebacili na točku B. Jedan od njih je Ante Kovačić, mnogima poznat kao jedan od pokretača vrlo popularnog Dub Pub kviza. Rijetko ga se po gradu može vidjet bez ovog, sigurno ‘najekološkijeg‘ od svih prometnih sredstava...
- Ima sad već vjerojatno i sedam, osam godina otkako sam kupio prvi bicikl, a budući da je bilo dosta davno, koja je bila prva ideja kupnje, stvarno se ne sjećam. Sigurno nije bila da se njime koristim kao glavnim prijevoznim sredstvom, a ni u ludilu da s njim putujem dulje dionice. Taj prvi najobičniji bicikl vjerojatno sam uzeo kao što uzme i većina, kako bi se povremeno rekreirao...Onda je nekako progresivno, s vremenom, to korištenje postalo sve češće, za sve dulje dionice... Pa kupiš malo bolji bicikl i tako to krene…, otkriva Kovačić.
Naveo je i koliko bicikl koristi u gradu i izvan grada i je li korištenje ograničeno tijekom toplijih dana u godini.
- Mislim da električni bicikl koristim doslovno svaki dan, budući da trenutno živim na Osojniku, on mi je isključivo prijevozno sredstvo koje koristim podjednako - i zimi, kao i ljeti. Ako je zimi baš loše vrijeme, u najgorem slučaju, ako se moram prevesti u grad autom (u mom slučaju caddyjem), ukrcam i bicikl, parkiram automobil, te čim stane kiša, nastavljam biciklom, dodaje entuzijastični biciklist.
No, sigurno da bicikliranje po gradu krije svoje izazove i opasnosti.
- Taj odgovor mora biti jako subjektivan, pa nekome može zvučati smiješno ili čudno kad kažem da ja tu ne vidim ništa posebno izazovno ni opasno. Meni je, primjerice, jednako, ako ne i još više čudno ili smiješno takvo pitanje. Ako već tako razmišljamo pa stavljamo izazove i opasnosti na vagu, na drugu stranu slobodno stavite sve bolesti koje proizlaze iz nezdravog načina života a koji opet proizlazi iz sjedanja par sati dnevno u automobilima... Ili, možda stavite broj poginulih na autocestama! Jednostavno, ako ćemo razmišljati na taj način, onda nam je najbolje ostajati kod kuće, to je vjerojatno ‘najbezopasnije‘. Stoga, onaj tko o vožnji bicikla prvo pomišlja na opasnosti koje mogu doći, onda za njega definitivno nije vožnja bicikla, jer sam siguran da će takav stav, razmišljanje i naposljetku strah s kojim čovjek kreće voziti, najprije i dovesti do nezgode, pojašnjava Kovačić.
Dubrovnik i nije baš ‘bike-friendly‘ grad s obzirom na to da nema biciklističkih staza.
- Naravno da nije ‘bike-friendly‘ u tom smislu. Po meni su gradske vlasti apsolutno nesvjesne činjenice da je biciklizam, ne samo budućnost, već i sadašnjost u cijelom svijetu, ali očito u nas sve mora doći s 20-ak godina zakašnjenja, pa sam siguran da će i to. No, bez obzira na nepostojanje biciklističkih staza (pa čak ni na novouređenim prometnicama poput Lapadske obale ili priključka za Pobrežje), ne može se reći da se bicikl nema kuda voziti. Bicikl se kreće istim cestama kao i automobili, po tim cestama auti ne voze brzo, nerijetko su i gužve, tako da se sasvim normalno odvija taj ‘suživot‘ s automobilima. Osim toga, Lapadska obala sve do Babina kuka, Gruška obala sve do Kantafiga, Uvala Lapad, Šetalište Nika i Meda Pucića, Burbon, staza od Medareva do Rixosa, to je sasvim dovoljno prometnica da gotovo možete proći cijeli grad bez da se spojite igdje na cestu, ili da ste na slabo prometnoj cesti, ako to ne želite… Ako je pitanje vezano za reljef i uzbrdice u Dubrovniku, taj problem je s električnim biciklima, koje su poprilično jeftine, prestao postojati. Dubrovnik definitivno nije ni ‘car-friendly‘ grad, pa ih opet imamo valjda više nego ljudi…, komentira sugovornik te ističe kako na njega reagiraju drugi sudionici u prometu i na koliko razumijevanja nailazi:
- Čini mi se da smo tu jako dobri i da ljudi generalno imaju razumijevanje za bicikliste, samo vjerojatno razmišljaju da to ‘ipak nije za mene‘… Čak je najveći problem koji se događa dosta često, kad sam, na primjer na magistrali, pa pored mene prolazi netko tko me poznaje, i u želji da mi se javi krene trubiti, što je zapravo poprilično opasno i neugodno jer ne očekujete automobilsku trubu 3 metra do vas i može iznenaditi, kaže Ante.
Bicikliste se u Dubrovniku nerijetko gleda kao ‘smetnja‘, kao sudionike u prometu koje ugrožavaju sigurnost i otežavaju promet (posebno na magistrali).
- Pa ne znam, ja baš ne vidim svakodnevne vijesti da je biciklist pokupio nekoga na putu, ili da su se dva biciklista pri velikoj brzini sudarila i da je netko poginuo. Meni se čini da su automobili, kamioni, autobusi, brzi motori, oni koji ugrožavaju sigurnost i sebe a i svih sudionika u prometu. Savjesni biciklist na magistrali zauzima pola metra širine trake, vješt vozač u svakom trenutku bez imalo zaustavljanja ga može zaobići, malo manje vješt će morati pričekati najviše minutu kako bi ga zaobišao. Naravno, ako žurite na posao, ili vam je preša prevesti turiste kako bi uhvatili još jednu vožnju, onda će vam biciklist na putu, ili primjerice autoškola, predstavljati ogroman problem i smetnju u prometu koji je naravno, stvoren samo da zadovolji isključivo vašu potrebu, ali ipak sam mišljenja da generalni problem nije postojanje bicikli, već problem pojedinca koji za svojim volanom gleda svijet iz te perspektive. Možda bi nam nekad pomoglo promijeniti percepciju iz koje gledamo na svijet oko sebe, napominje Kovačić.
Dodaje kako je vozeći automobil doživljavao opasne situacije, što mu se nije događalo na biciklu. Zanimljivo je kako je Ante biciklom išao i na daleke relacije po Hrvatskoj.
- To čak i nije nešto o čemu previše volim pričati jer ispada kao hvaljenje, a znam puno ljudi koji putuju tako, čak i puno veće udaljenosti no što sam ja išao. Recimo, pratim na Instagramu pedesetogodišnju Srpkinju koja zadnjih 13 godina putuje cijelim svijetom na biciklu. Što je prema tome to što sam ja od Dubrovnika do Savudrije odvozio otprilike 1.000 kilometara…, uspoređuje Kovačić.
Postoje brojne pozitivne strane korištenja bicikla.
- Meni je najpozitivniji onaj psihički, i zapravo jedini koji mi je bitan. Znam da neću upasti u gužvu, neću sjedati u automobilu i čekati neki kamion da prođe, u potpunosti u svakom trenutku ovisim o sebi… Ne mislim se ima li parkinga negdje, ne moram kružiti 20 minuta tražeći ga, parkiram 2 metra od mjesta na koje idem i u svemu tome uživam, na zraku sam, promatram oko sebe, krećem se polako, više toga uočavam, više toga doživljavaš… Ima i taj aspekt fizičke aktivnosti koji je za mene sporedan i usputan benefit koji također imaš, dodaje Kovačić.
Kako sam kaže, bicikl mu je neprocjenjiv i nezamjenjiv, definitivno više ne može zamisliti život bez njega. Prijatelji oko njega su navikli da se koristi biciklom pa više nema komentara, ali pitanje je treba li zapravo imati određenu dozu ‘ludosti‘ za koristiti bicikl po Dubrovniku?
- Za živjeti u današnjem Dubrovniku koji puca po šavovima od turizma već nam treba doza ludosti, za voziti bicikl ništa više od toga što već imamo. Posebno za koristiti ga povremeno, za na kavu, na trening, na kupanje, do lokacija koje su pristupačne svima… Ali, opet ovisi iz koje perspektive gledate na to, iz neke prosječne, standardne dubrovačke, vjerojatno treba. Pa opet, dovoljno je samo malo preispitati je, neću ni spominjati promijeniti, pa vam onda sve može izgledati drukčije, onda normalno prestaje biti normalno i obratno. Uvijek mi pada na pamet kako je prije 15-ak godina bilo ‘ludo‘ i ‘nenormalno‘ vidjeti čovjeka kako trči po gradu, pa evo danas pola grada trči i sad je to što je bilo ‘nenormalno‘, odjednom normalno.
Na pitanje koju bi poruku poslao onima koji razmišljaju o tome da prijeđu na bicikl, Kovačić poručuje:
- Mislim da sam već naveo razloge zašto koristiti bicikl. Svatko će za sebe naći opravdanje ili razlog zašto ga koristiti ili ne - nije na meni da ikoga nagovaram. Čak, gledajući iz neke sebične perspektive, meni je idealno ovako dok nas je svega nekoliko na biciklima. No, mislim da bi naši gradski vlastodršci trebali odgovarati na ovo pitanje i poticati ljude na vožnju bicikli, ne ja. Koliko god dodatnih cesta i proširenja napravili, mi smo površinom grad premalen za ovoliki broj automobila i taj problem će s godinama biti sve veći i veći. Sve što se događa na zapadu dolazi i kod nas, tako će i ovo, samo očito nismo nikada čuli onu izreku, pa mi više volimo liječiti, nego spriječiti. Kad jednom sve asfaltiramo i izbetoniramo, shvatit ćemo da rješenje nije bilo u povećanju broja cesta, nego u smanjenju broja automobila, zaključuje Kovačić.