Napetost se osjećala u zraku, ali nitko nije ni slutio da će tog 1. listopada 1991. krenuti tako žestok napad na Dubrovnik, da će se neko usuditi napasti višestoljetnu povijest. Međutim, razaranje i zlo često dovedu i do rađanja nečeg dobrog i humanog, pa je tako dubrovački poduzetnik Vedran Kraljević došao na plemenitu ideju – otvoriti pučku čajanu caffe Konvoj Libertas u Gradu. Svjedočio je naglom odlasku stanovnika, strah je bio sveprisutan, no on je ostao tu s obitelji.
- Ugostiteljstvo mi nije strano, uvidio sam da mogu pomoći kroz taj vid. Prije nego što je krenulo granatiranje povijesne jezgre, raspitivao sam se kako organizirati pučku čajanu, kako bi stariji, nemoćni i bolesni koji su ostali u Gradu mogli negdje nešto pojesti i popiti besplatno, topli napitak, doručak... Većina prostora bila je u vlasništvu Dubrovkinje pa sam ih zamolio da mi tijekom tih teških vremena ustupe prostor. Dogovori su potrajali više od mjesec dana, a krajem studenog je bilo naznaka da ću dobiti prostor iza Crkve sv. Vlaha gdje je dr. Polanda imao ambulantu, započinje Kraljević.
Granata je pala na ulazu
Najveći užas uslijedio je 6. prosinca 1991., a navečer je Kraljević gasio požar u Gradu i ostao do sitnih jutarnjih sati, te usput obišao poznanike poput Berte i Hinka Dragičevića. Preživio je i još se ježi dok priča o tom danu. Sutradan je snimio Stradun svojom kamerom, zabilježio je Đela Jusića koji je ispred ‘Borbe’ htio kupiti novine, a trafika je još uvijek gorjela. Nakon tog kobnog dana, procedura je ubrzana i stigao je pozitivan odgovor Dubrovkinje, potpisao je ugovor.
- Zvao sam par momaka da mi pomognu, jedan od njih bio je Mato, brat Andra Vlahušića. Bio je tu Tonći Vicelić, Šime Radić i momak koji se zvao Vaha, ne sjećam se prezimena. Pomagala nam je čistiti i uređivati naša osebujna i poznata sugrađanka - Dube Borovinka odnosno Dube, carica noći. Imao sam maksimalno povjerenje u nju, dao sam joj i komplet ključeva... Bio je tu bio je predsjednik ogranka HDZ-a u to doba, Ivo Jelić. Granate su i dalje padale, ali mi smo prostore uređivali, čistili od krhotina i dva dana nakon što smo završili, ispred ulaznih vrata pala je granata, čudo je da nitko nije stradao, priča sugovornik kojemu je i supruga Andrijana povremeno dolazila pomoći.
U prostor je unio čak i električni klavir, ljudi su mogli popiti čaj, dobiti kruh namazan margarinom, džemom...
- Hranili smo ljude, a i golubove! (smijeh) Moglo se tu čak i zapjevati pod granatama! Službeno smo otvorili tjedan dana pred Božić 1991. Na otvorenju su bili Andro Vlahušić, Slobodan Lang, a zapjevao je Mješoviti zbor Libertas... Okupilo se više od stotinjak ljudi, da je tu je nešto palo, ajme majko! Svaka čast ljudima na hrabrosti, ali bilo je tu više ludosti! (smijeh) Ostali smo živi i nesalomljiva duha, radili smo sve iz despeta, pjesmu nitko nije mogao ubiti jer je bila u nama! Interesantno, nekoliko godina nakon toga sam postao predsjednik Mješovitog zbora Libertas gdje sam odradio tri mandata, prisjeća se dubrovački poduzetnik.
Čajanu su nazvali ‘caffe Konvoj Libertas’, ali bila je to prava čajana jer kave nije ni bilo! U dogovoru s pekarom Orlando, svaki dan bi dobivali 3 gajbe kruha.
- Bilo je nekih 40,50 štruca, od svake se moglo napraviti 4 do 5 sendviča, dovoljno za 300 do 500 ljudi. Ako bi što ostalo, ostavili bismo to za sutra, ništa nismo bacali. De facto je toliko ljudi i bilo u zidinama, dio u Revelinu, a ostali po Gradu. Nabavio sam opremu za tople napitke, u aparatu se moglo ugrijati 20 litara vode, a imali smo ih dva. Uvijek smo imali čaja, prisjeća se Kraljević.
Čajana je imala veliki značaj za Dubrovčane, a kaže Kraljević kako je u zidinama tada bilo pusto, kad danas vidi sliku praznog Straduna noću i zimi, vrati ga na te dane ispražnjenog Grada.
- Ljudi su kod nas dolazili da bi se osjećali ljudima i družili. Sjećam se jedne gospođe, zvali smo je Elza, zvala se Elizabeta a koja nam je iz zahvalnosti darovala kalendar za sljedeću godinu. Iscrtala ga je ručno, a ruke su joj bilo tako hladne... Toliko mi je bilo žao, ali mnogi poput nje, posebno stariji, nisu imali grijanja. Nikad je neću zaboraviti! Bilo je toliko teških trenutaka, ali došao je Badnji dan, Božić... Uspio sam nabaviti bakalara, krumpira, ulja i sve što je trebalo za Božić u Gradu 1991. Uspjeli smo, nije nas bilo puno. Ivo Jelić je bio u vojnoj uniformi, jedan od rijetkih takvih u Gradu, znao sam viđati i Luku Kordu, ... Gradska uprava uopće nije funkcionirala, sve je bilo prazno, možda su bila tek dežurstva. Našao se tu predsjednik Izvršnog vijeća Grada Dubrovnika Željko Šikić i gospar Mato Krmek, gradonačelnik nije bio tamo... Za tu smo priliku u današnjoj Maloj vijećnici pripremili objed za one iz zgrade Grada Dubrovnika, a dio bakalara bio je u čajani. Nije nas bilo puno koji smo pripremali, ali uspjeli smo obilježiti blagdan u najtežim trenucima, govori Kraljević koji ne krije kako je bilo teško nabaviti bakalar. Uspio je to preko prijatelja, četiri-pet bakalara od pola kila i dosta patata.
Kaže u šali da su to napravili po ‘brački’, da za svakoga bude dovoljno u stotinjak porcija. Prikle im je dala pekara Orlando, a pomogle su i časne sestre kojima je i danas neizmjerno zahvalan. Uspjeli su napraviti božićni ugođaj, a uskoro je stigao još jedan rego.
- Umjesto jelke, za Božić smo dobili struju, šaljivo će Kraljević.
Dube je bila glavni pokretač zezancije!
Bilo je dosta zezancije u čajani jer ništa osim samih sebe nisu ni imali, htjeli su smijehom i škercima rastjerati depresiju.
- Ljudi su kao spužve, ako vide drugoga da je tužan, bit će još tužniji! Ljudi puni zafrkancije dolazili su se ‘prazniti’ u čajani. Bila je to jedna vrsta ‘sanatorija’, lječilišta, svatko je mogao svašta pričati, stupanj demokracije bio je nevjerojatan! Tu se moglo sve tolerirati – i da te netko pošalje u neku stvar – hvala lijepa i drugi put! (smijeh) U čajanu bi dolazili u 8 sati i ostajali do 4, 5 sati popodne, nismo smjeli ostajati po mraku, ni kad je došla struja. Nismo imali grijanje tek jedan osigurač isključivo za grijati čajeve. Mlađi smo bili pa se lakše podnosilo, a uvijek smo nešto radili. Bili smo nevjerojatna ekipa! Izlagali smo živote da nešto korisno napravimo!
I danas je Vedranu nevjerojatno da su takve okolnosti kod ljudi izazvale pozitivnu reakciju. Najveća zvijezda čajana bila je Dube.
- Pravi energetski, duhovni napitak za sve nas. Ništa nam nije bilo teško kad je bila s nama, uz puno viceva i štoseva. Najviše je zadirkivala, znala je svakoga i bila pokretač zezancije na granici odmjerenosti! (smijeh) Znala je biti žestoka, ali je nitko nije dirao, ne radi straha, nego su je znali. Ne daj Bože da bi netko krenuo u raspravu s njom, ajme majko! Popravljala je duhovno stanje, vraćala ljudskost, generirala toplu i pozitivnu energiju! Kad bi ljudi došli u čajanu, bili su sasvim drugi. Imali smo sreću, a mogli smo i stradati, priznaje Kraljević.
Bila su dva trenutka kad ga je baš bilo strah.
- Vraćao sam se iz Grada na samom početku napada, zapucala je topovnjača koja je gađala na Boninovo. Moj pokojni prijatelj Vjeko i ja smo išli pješice, zveknulo je žestoko, ali sam se instinktivno bacio na pod iako me to ne bi spasilo. Ispalili su još jednu granatu blizu nas, bili smo ‘na izvolite’, ali ostali smo živi. Drugi slučaj je bio veljača ili ožujak 1992. u Gružu. Moja žena je imala trgovinu prije place, trebao sam ići u skladište u luku i kako sam došao do zgrade, bio sam ispred metalnih vrata s nekim gosparom, nešto je fijuknulo – metak je prošao kroz metalna vrata nekih 30 centimetara od moje noge! Još su dva-tri metka ispalili, shvatio sam da su nas naciljali i da razmjenjuju vatru s našima koji su bili u rovu! Moj auto Fiat 126 bio je parkiran blizu, sjeli smo i krenuli. Na putu nam se ispriječila greda, dao sam gasa i autom je preskočio! Oštetio sam auto, a kad smo prošli prolaze od luke, bila je proglašena opća opasnost pa je počelo granatiranje. Pokupio sam ženu kraj place i krenuo doma, toliko sam se tresao, dobio sam temperaturu od stresa, gledao sam smrti u oči, dodaje Kraljević koji se sjeća i mladića kojeg je ubila granata na samom pragu tada rijetkih otvorenih butiga.
embed_photo}6185442{/embed_photo}
Živjelo se pod stalnom opasnošću. Čajana je radila do travnja 1992., ali Kraljević je sretan što je bio koristan zajednici i što je bio dio te divne, ljudske priče i vraćao svjetlo u danima tame, očaja i tuge.