Zažutjeli su u dubrovačkom kraju ovih dana rijetki proplanci i doci kojih nije dotaknula betonizacija, a razlog ove ‘promjene boje’ krajolika grmolika je žuka, biljka koju većina povezuje s dolaskom proljeća i uskrsnih blagdana. No, što zapravo znamo o žuki, poznatoj i pod nazivom obična brnistra i žukva?
Znanstvena suradnica u Institutu za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, ujedno i stručna voditeljica u Botaničkom vrtu na Lokrumu, dr.sc. Katija Dolina otkrila nam je mnoge tajne ove zelene stanovnice južnih obronaka:
-Obična brnistra ili na latinskom Spartiumm junceum L. je razgranjeni grm ili nisko drvce do 3 m visine. U kasno proljeće i ljeto prekrivena je jarkožutim cvjetovima ugodna mirisa sakupljenim u grozdove na vrhovima grana. Šibolike zelene grane nose vrlo malene listove koji sredinom proljeća otpadaju pa ulogu fotosinteze pruzimaju zelene grane. Korijen joj je dobro razvijen i poput drugih vrsta biljaka iz porodice mahunarki obogaćuje zemlju dušikom. Prirodno raste u sklopu makije, bušika i primorskih vapnenačkih kamenjara Sredozemlja i Južne Europe. U Hrvatskoj je rasprostranjena duž cijele obale. Brnistra tvori posebne sastojine na više-manje vodonepropusnoj podlozi (fliš), kao što je to slučaj u okolici Splita i Dubrovnika – kaže nam dr. Dolina napominje kako žuka dobro podnosi gradsko onečišćenje, štiti od erozije tla, otporna je na vjetar, sušu i posolicu te dobro podnosi rezidbu pa se kao dekorativna vrsta zbog lijepih žutih cvjetova često se sadi uz prometnice te u gradskim vrtovima i parkovima.
- Kao ukrasna vrsta unesena je u Kaliforniju, jugoistočnu Australiju i neka druga područja s mediteranskom klimom, ali se tamo smatra invazivnom vrstom. Svi dijelovi biljke blago su otrovni pa je u ljekovite svrhe treba rabiti oprezno, a cvjetovi su se nekoć sakupljali te koristili kao kardiotonik i diuretik. Nekad je žuka bila važna industrijska biljka od čijih su se grana dobivale niti za izradu gruba, čvrsta sukna za vreće, konope, otirače i slično. Ponegdje se još koristi za izradu košara, metli te za vezivanje vinove loze. Cvjetovi se koriste za dobivanje žute boje, a zbog mirisnih eteričnih ulja i u proizvodnji parfema. Također, na nekim hrvatskim otocima na Tijelovo se cvjetovima brnistre posipa put kojim prolazi procesija. Primjer su Dugi Otok, Hvar, Lopud, Olib, Pag, Rab, Šipan, Unije, poluotok Pelješac – otkriva naša sugovornica i dodaje kako obična brnistra nije ni ugrožena ni Zakonom zaštićena vrsta u RH.
Žukvu su detaljno obradili i u blogu Muzeja I galerija Konavala, spomenuvši kako je ona jedna od biljaka koje naseljavaju naša tla nakon požara.
- Inteligencija prirode šalje prvo one koje će svojim životom stvoriti dobre uvjete za sljedeću generaciju. Tako žukva fiksira u tlu dušik, pa kao predkultura stvara bolji svijet za ostale. Priroda je u svojoj inteligenciji najbolja učiteljica. Ona raspoređuje najbolje što zna, a na nama koji ne razumijemo je da prihvatimo to nadmoćno znanje i barem je oponašamo. Žukva se izdašno rasporedila po Konavlima gdje je imala brojnu i veliku upotrebnu vrijednost. Od žukve su se plele košare, s mladim granama se vezivala loza, a srednje drvenaste grane bile su izvrsni potporanj za zavijanje svilaca. Onakva čista bez listova, omogućivala je da se kukuljice namjeste između grana bez da se omotavaju listićima kao kod ostalih šumskih biljaka, pa se kod skidanja kukuljica uspijevalo prikupiti svu kučinu. Kučina je svila slabije kvalitete kojom se gusjenica pričvrsti uz grane i tek nakon toga krene razvijati kvalitetnu kukuljicu. Gnjilo lišće koje bi gusjenice omotale oko sebe raspalo bi se, a ono bi onečistilo kučinsku svilu. Ova svila bila je dragocjena za kite, za tkanje i to za potke, a koristila se kao vuna – navode ‘blogeri’ Muzeja I galerija Konavala I otkrivaju kako su se finije metle u Konavlima izrađivale upravo od žukve.
- Imala je ona i ozbiljniju upotrebu. Od cvijeća se dobivala žuta boja, a od grančica predivo. Žukvino predivo koristilo se po cijelom priobalju za izradu konopa za barke i životinje, potom za pletenje mreža za ribolov, ali i za proizvodnju platna za odjeću slabije kvalitete. U Konavlima, u obiteljima koje su imale manje mogućnosti uzgoja predivih biljaka lana i konoplje, služili su se samoniklom varijantom – žukvom. Proces prerade bio je znatno kompliciraniji od prerade lana ili konoplje zbog žilavosti biljke, ali siromaška potreba nadmašila je sve prepreke. Dok su kod konoplje i lana predive niti unutar stabljike biljke, kod žukve one čine samu stabljiku. Beru se mlade grane koje se vezivaju u snopove i kišaju u vodi ili u moru. Kad se razmoče, snopovi se vade iz mora i trljaju po stijenama ili se stavljaju u trlicu od lana i udaraju. Za vrijeme trljanja potrebno ju je ispirati. Nakon toga odvojiti drvenasti od vlaknastog dijela, što je sporiji posao češljanja žukve. Ostatak nam je poznat iz tehnologija dobivanja niti od lana, vune ili kučine kad se iz vunastog prediva preko kolovrata ili kuđeje dobiva konac za tkanje – kažu vrijedni konavoski ‘istažitelji običaja’.