Majstorica tapiserije, velika kostimografkinja i jedna od najznačajnijih hrvatskih umjetnica, Jagoda Buić, djelovala je, živjela i rado dolazila u Dubrovnik. Grad podno Srđa bio joj je samo jedna od postaja na umjetničkom putu diljem Europe. Nakon njezine smrti u 93. godini života u listopadu 2022., brigu o njezinim djelima i njezinoj ostavštini preuzela je Zaklada dr. Hans Wuttke, a njezin potpredsjednik, dr. Daniel Schütze, za Dubrovački je govorio o budućnosti umjetničine kuće na Kolorini, što će biti s njezinim djelima i što sve Zaklada planira...
Ne bavimo se glasinama
Za početak, možete li nešto više reći o Zakladi dr. Hans Wuttke?
Zaklada dr. Hans Wuttke jedina je nasljednica Jagodine ostavštine. Europski certifikat o nasljeđivanju potvrđuje da je nas u Zakladi Jagoda obvezala kao jedine nasljednike. To je važno naglasiti jer se neprestano pojavljuju glasine da je umjetnica to sasvim drugačije riješila. Certifikat je jedini službeni dokaz o Jagodinoj odluci kojom Zaklada polaže isključivo pravo na njezino nasljedstvo. Certifikat o nasljeđivanju izdan je u Italiji, ne zato što smo napravili pravnu pogrešku, nego zato što je Jagodi Italija bila posljednje prebivalište prije smrti. Tamo je provela više od 180 dana, da je Jagoda bila u Hrvatskoj, Austriji ili Francuskoj, zahtjev za potvrdu o nasljedstvu tražili bismo u drugoj europskoj državi. Ne govorim hrvatski, ali pratimo hrvatsku javnost pa znamo da postoje razne glasine o našoj Zakladi. Mi smo švicarska zaklada i živimo od toga da sve što kažemo možemo i dokazati, a ne da se bavimo glasinama.
Kako je nastala Zaklada?
Jagoda je osnovala Zakladu dr. Hans Wuttke kao filantropsku. Riječ je o potpuno kulturnoj zakladi koja je osnovana 2018./2019. Ciljano je osnovana u Švicarskoj jer imam osjećaj da zaklade nisu baš raširene u Hrvatskoj, a u Njemačkoj ili Švicarskoj su zaklade uobičajene kad imate veliku ostavštinu i kad želite da se njome dugoročno upravlja i javno izlaže. Primjerena forma za to upravo su zaklade. Kao filantropska, Zaklada dr. Hans Wuttke bila je planirana od Jagode i njezinog supruga već krajem 1980-ih. Jagodin suprug je uvijek želio imati zakladu i htio se pobrinuti da njezina umjetnost ostane sačuvana, izložena i zaštićena. Jagoda je bilo malo drugačija, znala mi je reći: “Daniele, ja nisam faraon, meni ne treba mauzolej!” Naime, Jagoda i njezin suprug su uvijek podupirali umjetnike iz cijele Jugoslavije i to je, zapravo, danas težište Zaklade. Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji bračni par je pomagao progonjenim umjetnicima iz Jugoslavije...
Koji su ciljevi Zaklade?
Prvi je pohrana umjetnina Jagode Buić, ne samo njihovo upravljanje, nego i mogućnost da umjetnička djela budu svugdje javno dostupna. Nećemo prodati nijedno Jagodino djelo, samo ćemo ih izlagati. Drugi cilj je izgradnja Muzeja Jagode Buić u Splitu, a treći poticanje umjetnika i to prvenstveno iz cijele bivše Jugoslavije. Jagoda je svu ostavštinu ostavila Zakladi.
Što čini tu ostavštinu i kolika je njezina vrijednost?
To su nekretnine, umjetnička djela, inventar iz stanova... O vrijednostima ne želimo govoriti, ali kad Vam navedem sve projekte koje planiramo, shvatit ćete da smo financijski zasigurno dobro opremljeni. Jagoda je htjela da Zaklada bude osnovana u Švicarskoj, a ne u Njemačkoj ili u nekoj drugoj državi jer je njezin muž bio dosta obilježen Švicarskom. Odabrali su Švicarsku jer je to već stoljećima postojana i politički stabilna država. Važno je naglasiti kako se cijela ostavština koristi u svrhu Zaklade, ništa se neće, ne može i ne smije koristiti u privatne svrhe. Dakle, ne smijemo zloupotrijebiti imetak Zaklade niti ga koristiti kako bismo nekoga privatno poticali. Sve to kontrolira Državni nadzorni odbor za zaklade. Jednom godišnje u Švicarskoj moramo podnijeti izvještaj i opravdati svaki uloženi euro. U statutu Zaklade navedeni su naši ciljevi, a njihovo ispunjenje jamči tijelo zaduženo za nadzor zaklada u Švicarskoj. Nasljedstvo koje nam je pripalo postalo je imetak Zaklade i smije se koristiti samo u te svrhe.
Što su Vam prvi planovi?
Započinjemo različite projekte u skladu sa Zakladama, krećemo s izdavačkom serijom. Novinarka Jadranka Dizdar bila je jako dobra Jagodina prijateljica, redovito ju je intervjuirala i tako je nastao intervju na više od 30 stranica. Pratila je umjetnicu na raznim izložbama i mjestima, usput je vodila taj intervju pa je nastala jako dobra slika o Jagodinim razmišljanjima i životu. Taj intervju bit će objavljen u posebno lijepom izdanju Zaklade kao prva publikacija, a računamo s objavom cijele serije jer je Dizdar intervjuirala i sve umjetnike iz Jagodina okruženja. Postojala je tada cijela grupa u Zagrebu, mislim da se zvala Grupa 69... Redovno će biti objavljen po jedan intervju iz te serije razgovora s umjetnicima. Započeli smo i suradnju s Akademijom primijenjene umjetnosti u Beču gdje je Jagoda studirala i završila studij. To je bio njezin start i vrlo dobra podloga koja će joj kasnije donijeti Grand prix na Svjetskom bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Pãolu. Na tragu Jagodinog razmišljanja i u duhu Zaklade, želimo omogućiti stipendistima da ostvare takvo iskustvo kao što je imala Jagoda. Drugi projekt na kojemu radimo jest Đakovo, tamo smo iznajmili veliki depo gdje ćemo okupiti Jagodinu ostavštinu iz cijele Europe, posebno njezina djela. Stvorit ćemo arhiv koji će sveučilišta moći koristiti za znanstvena i druga istraživanja. U depou ćemo umjetnine zaštiti i a ako je potrebno restaurirati te iz Đakova organizirati izložbe. Jer, za ono što planiramo sa znanstvenim arhivom, trebamo prostor i vrijeme. Svjesno smo izabrali Đakovo, ali najprije smo tražili prostore u Splitu ili Zagrebu. U Zagrebu je bilo teško, posebno zbog potresa, a Split je prepun i nije imao odgovarajuće prostore. Pokušali smo s tamošnjom Spaladium Arenom, ali je ona bila u stečaju pa se nama do izgradnje i otvorenja Muzeja Jagode Buić kao mogućnost pohrane otvorilo samo Đakovo.
Međutim, postoje i neke ‘prepreke’?
Postoje pravne zablude koje moramo riješiti pa se trenutačno ne možemo posvetiti projektima koje bismo željeli realizirati. Pretpostavka je da ćemo se još oko 15 mjeseci baviti rješavanjem tih pravnih zabluda i da ćemo uspjeti. Jagodina ostavština je velika, sastoji se od puno jako vrijednih umjetničkih djela, nekretnina... I kao svugdje u svijetu kad je riječ o velikim ostavštinama, postoje mnogobrojna iznevjerena očekivanja. Svakim danom iznova naučim koliko je iznevjerenih očekivanja. Razočaranja dolaze od rođaka, od pastoraka i iz Jagodine okoline. Mnogo se ljudi nadalo ili planiralo nešto posve drugo. Jedni su mislili da će dobiti nasljedstvo ili njegov dio, drugi da će s umjetninama moći napraviti nešto sasvim drugo, ali je Jagoda dala posve jasne upute o njezinoj ostavštini u statutu Zaklade koji je upravo ona sastavila, kao i u oporuci. Bilo je nekih koji su mislili da će svu njezinu umjetnost moći odnijeti u Beograd, ali tu upravo zbog statuta i oporuke poručujemo: “U Beograd neće ići ništa, sve ostaje u Hrvatskoj!” Govorilo se kako će Beograd izdvojiti financijska sredstva, bio sam tu kad se Jagodu pokušalo uvjeriti da ode u Beograd, ali Jagoda je inzistirala na svojoj domovini Hrvatskoj i prvenstveno na svom gradu Splitu. Naš zadatak je, sukladno pravnim mogućnostima u Hrvatskoj, da ovdje pohranimo, izložimo i ostavimo Jagodinu umjetnost. S druge strane su razočarani rođaci, pastorci i druge osobe koje su imale drugačije predodžbe pa sad svaki dan stvaraju nove koalicije i napadaju Zakladu. Međusobno se poznaju, razmjenjuju informacije i svaki put na drugačiji način idu protiv Zaklade. Za nas je važno da smo brzinom svjetlosti dobili Europski certifikat o nasljeđivanju koja omogućuje da svugdje službeno možemo dokazati da Zakladi pripada cijela Jagodina ostavština i da Zaklada, koja nije bogomdana dana nego ju je Jagoda osnovala, smije upravljati ostavštinom. Rođaci će sigurno tu i tamo pokušati izvesti poneku ‘piruetu’, ali ja sam dovoljno dobar pravnik da mogu reći kako - nemaju šanse.
Imovinsko-pravni odnosi
Kakva je budućnost kuće na Kolorini?
Kolorina je jedinstveno kulturno dobro i u skladu s ciljevima Zaklade imamo zadatak urediti je kao ljetnu rezidenciju za prestižne i međunarodno renomirane umjetnike kojima bismo ponudili ljetnu rezidenciju za umjetničko djelovanje. Istovremeno bi Kolorina bila mjesto za izlaganje djela koja bi tamo nastala. Upravo zato što se ljeti odvijaju Dubrovačke ljetne igre, to bi se izvrsno uklopilo u kulturni program grada Dubrovnika. Kolorina se nudi samo kao ljetna rezidencija jer zimi valovi dosežu sve do terase pa postaje neugodno. No, imovinsko-pravni odnosi Kolorine nisu do kraja riješeni, ona se sastoji od više dijelova: od dijela za stanovanje, to je bio dnevni boravak i Jagodina spavaća soba, što sve pripada Jagodi. Cijeli put, stube prema terasi i put prema kuhinji su javno dobro i pripadaju Gradu Dubrovniku. Kuhinja i takozvana kapetanova kuća pripadaju Jagodi. Dakle, umjetnik bi tu mogao živjeti, na terasi bi se mogle organizirati rasprave, a izložbeni prostor bio bi u kapetanovoj kući. No, prostor ateljea, a to je mala kuća, je kroz restituciju pripao trećem vlasniku. Stoga imamo tri imovinska odnosa koji su, po mojoj procjeni, najkasnije od 1990. jako sporni. Prije je u sklopu procesa restitucije uvijek vrijedilo pravilo naknade, a to znači – ako je netko nešto uzeo pod svoje vlasništvo, mogao je to zadržati, ali je morao isplatiti starog vlasnika. Ta pravna praksa je u Hrvatskoj dovedena u pitanje, a postoji mogućnosti naravne restitucije, to znači da stari vlasnik dobije parcelu, a ne novac. U pregovorima smo s Gradom Dubrovnikom i sa starim vlasnikom oko mogućnosti očuvanja Kolorine kao kulturnog dobra. Jagoda ju je odlično održavala, ali sad ipak treba financijski vrlo zahtjevna sanacija, primjerice, sanitarnih čvorova, krova...
Koliko bi iznosili troškovi sanacije kuće na Kolorini?
Nismo se još bavili time. Sigurno postoje razne procjene troškova, ovisno o tome kako ćemo sanirati i kako ćemo u dogovoru s Gradom Dubrovnikom moći koristiti posjed. U svakom slučaju, možemo financirati zahtjevnu sanaciju. S time bismo mogli početi samo ako dobijemo pravnu sigurnost.
Planirate izgradnju Muzeja Jagoda Buić u Splitu?
To je jedan od temeljnih ciljeva Zaklade. No, moramo stvoriti pravne pretpostavke za to. Već smo pregovarali s Gradom Splitom o izgradnji Muzeja Jagode Buić, ali su brojna pitanja ostala otvorena. U ostavštini imamo jako lijepo zemljište u Splitu. Jagoda je uvijek mislila da se tu može izgraditi muzej, na zemljištu gdje je Galerija Meštrović, ali je to zemljište kao i cijelo to područje zaštićeno prirodno područje i tamo je trenutno zabranjeno graditi. Zbog toga je Jagoda bila spremna dati izgraditi muzej na nekom drugom zemljištu u Splitu. No, Grad Split planira izgraditi kulturni kampus iza Arheološkog muzeja gdje se nalazi jedno zemljište, takoreći ‘ničija zemlja‘ gdje nema ništa. Rečeno nam je iz splitske gradske uprave da Zaklada u sklopu kampusa može izgraditi Muzej Jagode Buić. Tome bi se priključili, ali kampus se odlikuje time da napravite zajednički izvor energije, zelene energije. Kad izgradite kulturni kampus, ljeti biste imali struju za klima uređaje, a zimi za grijanje, tu možete raditi sa solarnom energijom ili s geotermijom. To se samo isplati ako imate jedinstveni tehnički uređaj za cijeli kampus. Drugo, za muzej nam ne treba kompletno uređenje. Tu razmišljamo drugačije nego mnogi u Jagodinom okruženju jer postoje razmišljanja da se izgradi klasični muzej s tehničkim prostorima, parkingom, uredskim i izložbenim prostorima... Ideja kulturnog kampusa koja dolazi od Grada Splita me daleko više fascinirala. Jer, nama ne trebaju uredski i tehnički prostori tijekom cijele godine, već samo prostori koje ćemo dijeliti s drugima i iznajmljivati.
Dakle, napravili bi se zajednički prostori koje bismo mogli iznajmiti, recimo za izložbu, a potom ih osloboditi za druge korisnike kampusa. Praksa je da muzeji imaju svoj kafić, ali to se u ovom slučaju ne isplati. Mi nećemo imati posjećenost kao jedan Peggy Guggenheim muzej pa se zbog toga može otvoriti kafić u središtu kampusa koji bi koristili svi korisnici kampusa, a troškove bismo podijelili. Samo bi izložbene prostore imali ekskluzivno za sebe, za Jagodinu umjetnost odnosno za stalnu izložbu, ali i izložbene prostore za druge umjetnike. Osim toga, dio tog muzeja trebao bi biti vlastita knjižnica, a trenutno sakupljamo kataloge kojih ima mnogo. Ne samo kataloge za znanstvenu obradu djela Jagode Buić, nego i druge kataloge. Upravo ih inventariziramo kako bi ih stručnjaci mogli koristiti za istraživanja, a knjižnica bi se mogla proširiti. Želimo nuditi i forume za razmjenu mišljenja o umjetnosti. Split je odabran kao Jagodin rodni grad, a uvijek je govorila da bi to realizirala u Splitu. No, potrebna nam je građevinska dozvola, a s Gradom Splitom moramo forsirati projekt kulturnog kampusa, što za nas znači da bismo morali znati tko su drugi korisnici kampusa. U posljednjem razgovoru s predstavnicima Grada Splita, rečeno mi je da postoji ideja o kulturnom kampusu, ali da nema toliko korisnika.
Ne moraju to biti muzeji, mogu to biti male glazbene ili kazališne institucije, udruge... Nama je važno da se taj projekt potiče, a mi se možemo obvezati da ćemo postati dio tog kampusa kad se stvore pravni preduvjeti. Dakle, treba nam građevinska dozvola koje nema, a potreban je i GUP koji također nije dostupan, ali su donesene neke temeljne odluke i zato čekamo znak Grada Splita da nastavljamo s projektom. Rekli smo im da smo mala Zaklada jer se naš gremij sastoji od četiri osobe pa možemo kratkoročno staviti sredstva na raspolaganje.
Tko bi financirao izgradnju muzeja i koliko bi bili troškovi?
Zaklada bi to učinila, a troškove trenutno ne možemo procijeniti. Zasad imamo samo procjene za klasične muzeje. Iz Jagodine okoline dolazile su ideje da se izgrade muzeji osnovne površine od 5 do 7 tisuća kvadratnih metara, trebala bi ići parking mjesta, kafeterija, tehničke sobe... Takav muzej uopće ne možemo voditi, to je za nas preveliko i nije u našem duhu. Jer, suvremeni muzej ne treba punu opremljenost, ne treba nam, recimo, ured ravnatelja od 40 kvadratnih metara u kojem bi ravnatelje pozvao nekoga na čaj. Po potrebi mi bi iznajmljivali coworking prostore za rad. O troškovima pogona također ne mogu govoriti jer ćemo skoro sve iznajmljivati. O financijskom planu trenutno ne možemo govoriti, ali možemo reći da smo spremni i u mogućnosti da postanemo važan dio takvog kampusa te bi ga u skladu s ciljevima Zaklade rado izgradili. Ako pravni preduvjeti ne budu tu, morat ćemo razmisliti o nečemu drugom.
Što će se dogoditi s nekretninama Jagode Buić?
Postoje nekretnine u Parizu, Veneciji, Beču, Zagrebu, Bonnieuxu i Londonu. Prema ugovorima, nekretnina u Londonu ide pastorcima. Jagoda je bila u drugom braku s dr. Hansom Wuttkeom koji ima četvero djece iz prvog braka. Po okončanju spora oko nasljedstva koji je trajao 14 godina, nekretnina u Londonu ide pastorcima, kao i veliki atelje u Bonnieuxu u južnoj Francuskoj. Atelje u Provansi će nestati. S pastorcima trenutno imamo nesuglasice jer su se oni nadali nečemu više, ali tu se držimo ugovora iz 2014. Nekretnina u Parizu će biti prodana i novcem od prodaje će se financirati projekti Zaklade. Također, postoji jaka tendencija da prodamo nekretninu u Veneciji kako bismo novac uložili, međutim, tu nismo do kraja doveli diskusiju bi li nekretnina u Veneciji, koja je isto grad kulture, poslužila kao izložbeni prostor za Jagodinu umjetnost i za umjetnost od nas poticanih umjetnika. U Beču razvijamo program potpore za umjetnike iz bivše Jugoslavije, sa zamjenikom kancelara smo imali dugi razgovor o tome i sad idemo u sljedeću fazu - oblikovanje programa potpore: koji su kriteriji za izbor umjetnika, kako se oni mogu usuglasiti jer Akademija primijenjene umjetnosti ima strogi proces odabira. Nećemo podupirati umjetnike na poziv Akademije, nego želimo imati vlastiti proces selekcije i to treba usuglasiti. Formirali smo gremij koji će se baviti izborom umjetnika ili studenata za program potpore, a taj bi se gremij trebao baviti drugim projektima Zaklade, recimo, kad budemo imali ljetnu rezidenciju u Dubrovniku, on će odlučiti kojeg će se umjetnika podupirati. U Beču imamo mali Jagodin apartman koji se nalazi odmah kraj Akademije i tu je Jagoda živjela tijekom studija. Tu bi umjetnici trebali živjeti jer je jedna od najskupljih stvari u Beču naći stan, to je ujedno i najteže. Istovremeno studente ili umjetnike želimo financijski poduprijeti kako bi si mogli priuštiti studirati na Akademiji. Na kraju, tu je Jagodin stan u Zagrebu, nije riječ o velikom stanu, sastoji se od velike i male sobe, kuhinje i kupatila. Veliki prostor želimo prenamijeniti kao uredski prostor ili kao mjesto susreta za ljude koji razvijaju projekte, a u spavaćem dijelu želimo pružiti priliku za rezidenciju kako ljudi koji u Zagrebu žele raditi kao umjetnici tamo mogu prespavati.
Tko su članovi gremija?
Imamo novinarku Jadranku Dizdar koja je dosta upućena u sektoru umjetnosti, bila je Jagodina prijateljica i osobno je dobro poznavala Jagodu pa je adekvatna osoba za realizaciju programa potpore. Tu je i renomirana hrvatska umjetnica Dubravka Lošić koja je imala malu zajedničku izložbu s Jagodom u posljednje vrijeme, poznavala je Jagodu i kao umjetnica može procijeniti tko ima talent, a tko ne. Vrijedi spomenuti i hrvatsko-njemačku dramaturginju i opernu te kazališnu kritičarku Ljerku Orešković Herrmann koja tečno govori hrvatski, njemački, engleski, francuski i španjolski. Zbog toga može pokriti cijeli europski prostor, djeluje i u Hrvatskoj, živi u Njemačkoj, a odlična je veza između njemačkog odbora Zaklade i Hrvatske. Ivana Čuljak naša je kustosica, a kod potrage studenata i umjetnika nam je odlučio pomoći ravnatelj Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović. Stari je to Jagodin prijatelj s kojim smo se nedavno susreli u Sarajevu. Također, pomaže nam i kod potrage za umjetničkim djelima jer trenutno tražimo Jagodina djela svuda u Europi. Jagoda nije imala popis djela s lokacijama, ali je sve imala u glavi, samo ste morali formulirati pitanje na pravi način i rekla bi Vam gdje je točno što. Radimo na stvaranju bibliografije, imamo Jagodine kataloge gdje piše gdje se djela koja su u Pragu, Londonu, Amsterdamu i New Yorku nalaze. To su velika djela, a gdje se nalaze mala, to tek treba potražiti. Cijelu Jagodinu korespondenciju smo odnijeli u Đakovo i to ćemo sad pregledati.
Postoje li bliski prijatelji Jagode Buić s kojima surađujete?
Jagoda je preminula u dubokoj starosti pa je puno njezinih prijatelja mrtvo. Jagoda nikad nije govorila o starosti, nego u ‘dobu akumulirane mladosti‘, a mnogi njezini bliski prijatelji imaju više od 90 godina. Zadaci koji nam predstoje su konkretni poslovi, nije riječ o prijateljskim uslugama, moramo ispuniti i predati godišnje porezno izvješće, predati godišnje izvješće, moramo realizirati zahtjevne međunarodne projekte i tko god od prijatelja želi sudjelovati, pozivamo ga da se pridruži. Na primjer, Madeleine Gobil, nekadašnja direktorica UNESCO-vog odjela za umjetnosti je stara Jagodina prijateljica i njezinog supruga te je nedavno objavila članak o Jagodi u Le Figarou ili Le Mondeu. Predsjednika Zaklade dr. Hans Wuttke, Nikolaus Hensel, jedan je od najboljih prijatelja i jedan od oporučnih izvršitelja dr. Hansa Wuttkea. Dr. Nikolaus Hensel je vrlo iskusan gospodin i može posredovati o tome što je bila namjera bračnog para Wuttke te zbog toga je vrlo važan za strategiju zaklade. Ja nisam bio samo Jagodin odvjetnik nego sam je dobro poznavao. Imamo puno kontakata s ljudima iz njezine okoline, ali tu je i puno nesuglasica koje sam već spomenuo.
Postoji li suradnja Zaklade i Ministarstva kulture i medija?
Dosad nismo imali direktan kontakt s ministricom Ninom Obuljen-Koržinek. Dvaput smo bili dogovorili susret s njom, doputovao sam u Zagreb, ali je ministrica, nažalost, oba puta morala otkazati naš susret zbog vlastitih neodgodivih termina. Veselili bismo se kad bi nas ministrica pozvala i kad bismo mogli razgovarati o daljnjim projektima. S druge strane, kad govorimo o građevinskim dozvolama i uređenju građevina, sve to je u nadležnosti gradova. I kad govorimo o budžetu, mislim da bi Ministarstvo pozdravilo što bismo naše projekte sami financirali, barem je takav moj dojam. No, nije to samo dojam koji sam stekao ovdje, već i izvan Hrvatske.
Ne govorite o vremenskim rokovima, ali koliko će Zakladi trebati vremena za ostvarenje svih planova?
Trenutno intenzivno radimo na formalnom preuzimanju ostavštine, angažirane su četiri osobe, ali ćemo trebati i pomoćnike koje smo već pronašli. Ali, zbog toga ne možemo krenuti sa svim projektima istovremeno. Puno toga smo potaknuli, a mislim da će projekte u Beču moći kratkoročno realizirati, kao i izdavačku seriju, inventarizacija i znanstvena obrada građe u Đakovu, stvaranje arhiva, umjetnička djela će se prikupljati u ovoj godini... Čuvamo njezine knjige, njezine osobne bilješke, korespondenciju, želimo ustvrditi s kim je Jagoda bila u kontaktu kako bismo mogli predstaviti njezin život. To će biti dug posao, a zbog zakonskog preduvjeta, ove godine moramo obuhvatiti umjetnička djela, za ostatak će trebati godine. Što se tiče rezidencije u Dubrovniku, pitanje je za koliko takvo pravno pitanje može biti riješeno u Hrvatskoj. Nekad to ide brzo, a ponekad se to može otegnuti, ovisno koliko su ljudi kooperativni. Split je najizazovniji, tu imamo pitanje oblikovanja kulturnog kampusa i tu će nam trebati još razgovora. Ne želim gradskoj upravi u Splitu govoriti kako to treba izgledati, imam viziju ali, sve u svemu, ideja kulturnog kampusa je dobra. Kad spomenem kulturni kampus, kod mlađih izazovem odobravanje, a stariji od 70 godina i više, koji ne poznaju taj sustav žele imati punu opremu, nisu za dijeljenje prostora, zajedničke kafeterije ili zajednički izvor energije...