Ništa ne kasni, svi su zadovoljni
Sa 16 godina je otišao u Njemačku, živio je u Kölnu.
- Završio sam u Njemačkoj višu ugostiteljsku školu za menadžera, ali me nije baš privlačilo, više volim raditi nešto s rukama, volim tu finoću. Također, otac mi ima firmu u Njemačkoj već 25 godina tako da sam često išao njemu pomagati i na kraju sam to zavolio PVC stolariju. Radio sam u Bielefeldu za Waltera Sticklinga 15 godina, tamo sam završio zanat. Kod nas nema zanata za montažera, a u njih praksa traje tri godine, započinje sugovornik.
A onda su se 'upetljale' zemljopisne širine i duljine.
- Više sam bio na montaži nego kući, nisam pomorac, ali sam prošao 'pola' svijeta: Rusija, Francuska, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Austrija, Italija, Monako… Svugdje sam bio na montaži! Obišao sam cijelu Njemačku - od Hamburga do Münchena. Bilo je u Moskvi interesantno raditi na minus 28 Celzijevih stupnjeva. Na toj hladnoći bilo je dosta zafrkano, radite sat vremena, pola sata se grijete, sat vremena radite pa se opet pola sata grijete u velikom balonu. Bio sam i u Bjelorusiji, radili smo sportsku dvoranu u dijelu kraj Minska koji se zove Smoleviči. Ili Monako! Tamo nikad u životu ne bih pošao, a kroz posao mi se ukazala prilika, radili smo za kćer Mihaila Gorbačova… To je drugi svijet! U stilu, prozor košta 10 tisuća, ne sviđa mi se, vrati ga natrag! Trebaš ga platit' i gotovo, slikovito će Daniel koji je postavljao prozore i slavnom njemačkom vozaču Formule 1 Michaelu Schumacheru, ali i austrijskom nogometašu Antonu Toniju Polsteru.
Kćer posljednjeg predsjednika Sovjetskog Saveza nisu ni vidjeli.
- Nismo uopće bili pod većim pritiskom, bilo je normalno, pretpostavljam da je ona svojim menadžerima radila pritisak, ali na nas nije. Jer, ne možete vi u ovom poslu tjerati neku forcu, ipak su to stakla, to je težina, ima tu dosta odgovornosti, ne možete tek tako, brzo-brzo pa da poslije padne staklo i nekoga ozlijedi – niste onda ništa napravili, upozorava montažer koji se u Dubrovnik vratio iz nostalgije.
Radno vrijeme na hrvatskom jugu mu je od 8 do 17 sati. Svaku večer dobije nalog gdje mu piše odredište za sljedeće jutro.
- Ma kakva država! Josip Milardović je bolji od države! Ozbiljno! Ništa ne kasni i svi smo zadovoljni, kazuje Daniel koji s ekipom trenutačno radi u Rijeci dubrovačkoj.
- Ovdje ćemo ostati još mjesec dana, onda poslije idemo dalje, gdje dobijemo nalog, tu i radimo, a s kolegama ide odlično. Ima nas odsvakuda, iz Bosne, Slavonije, Imotskoga… U Milardovića rade dvojica iz Grada, a firma pokriva cijelu Dalmaciju. Ni korona nas nije zaustavila, što bi gazda rekao: napadamo nikad jači! (smijeh), hrabro će voditelj dubrovačke ekipe koji priznaje da ima živce od čelika:
- Teško me možeš 'izbaciti iz šina', držim se dobro. Nijemci su dosta velike 'picajzle', njemu i najmanja točka smeta i neće ti platiti ako je ne skineš. Uzalud ti objašnjavaš, on je to platio i mora biti tip-top. Ako netko i 'gnjavi', takve preusmjerim šefu da se mogu dogovoriti. Ja imam svoj nalog, a ako treba nešto dodatno napraviti, to se radi u dogovoru sa šefom ili tajnicom poslovnice, dodaje.
Svatko ima svoje 'bubice'
Postaviti prozor i onima s velikim iskustvom i znanjem nije 'mačji kašalj'.
- To ovisi od volumena, najviše se namučite s malim prozorom jer njega ne možete baš lako postaviti, ali i velike. Oko 10,15 minuta traje postavljanje ako je novogradnja, a ako je stara gradnja ponekad treba malo ištemati dok to ubacite. Isto tako, ako je veliki prozor treba mi pomoć kolega, dvojice ili trojice, komentira Daniel otkrivajući koji su bili najveći prozori koje je postavljao:
- Bila je cijela donja staklena fasada u Essenu, prizemlje od 100 metara, i to sam postavljao ili u Stuttgartu staklenu kupolu od oko 1000 kvadrata na željezničkoj stanici: sastaviš je na parkingu i onda dođu tri dizalice i samo je dignu pa se pričvrsti i poslije idu stakla, kao Lego kockice ih slažete, pojednostavljuje Daniel.
Pa čak i ako nešto krene ukrivo, recept je jednostavan: skidaj i postavljaj ispočetka! O strahu od visine nema ni govora, u Njemačkoj je bilo čak i testiranje tako da ništa nije prepušteno slučaju, za sve postoji atest. PVC stolarija je postala sveprisutna, ali Daniel joj postavlja jasne granice.
- U Gradu to ne bih dozvolio, ne bih dozvolio stavljanje bijelih persijana, tamo mora biti dubrovačko zelena, ja bih držao one drvene, a ne dubrovačko zelena ili bijela a aluminijska! Ali, u nas nema tko to kontrolirati pa, kao što bi Imoćanin rekao: „samo meći“, kaže Daniel.
Zovu ih ponekad da ugrade i drvene prozore koji su klijenti kupili ili samo napravili.
U poslu voli baš sve.
- To je za mene, nitko mi ne može uzeti ovaj posao! Gledam da uvijek bude kao da sebi pravim. Neke stvari morate na licu mjesta improvizirati, ako nemate adekvatne stvari, ali to obično prođe kako treba. Inače, što se tiče grube montaže, tu smo negdje s Nijemcima, ali za finese smo još daleko od njih, mišljenja je Daniel.
U slobodno vrijeme se isključi od posla, ne sanja mjere ni prozore, jedino ima profesionalnu deformaciju da, čim vidi postavljeni prozor, komentira je li nešto moglo 'ovako' ili 'onako', ali dodaje da valjda svi imaju te 'bubice' u svom poslu. Prijatelji i poznanici ga znaju zvati da im nešto postavi.
- Nemam za to vremena i ne želim, imam troje djece doma i više volim njima posvetiti vrijeme poslije posla. Dosta mi je i ovih 'par sati' što radim! Kad sam slobodan, idem se kupati s djecom - u bazenu ili na moru, ili šetamo, kosim travu oko kuće, obavljam poslove vanka, zaključuje Daniel na kraju ove priče koja ne ulazi samo na mala vrata, već i kroz dobro postavljene prozore!
