I danas ovaj dan budi emocije na događanja 1991., početak napada na cijeli ovaj južni kraj. Ujutro u 6 i 20 sati 1. 10.1991. su nas sasule topničke minobacačke kanonade sa svih strana, to je bio opći pakao. Dnevno su znali baciti na moju Župu dubrovačku po sedam tisuća granata. Kuće su gorile, bilo je jezivo. To se ljudskim riječima ne može opisati – kaže nam dubrovački branitelj Antun Anđelić kojeg smo zatekli na Srđu gdje je prigodnim programom obilježena 30. obljetnica napada na Dubrovnik i herojsku obranu grada.
Anđelić je, kako kaže, te 1991. bio zapovjednik policijske postrojbe u Cavtatu, bio aktivan u obrani užeg dubrovačkog područja da bi 1995. sudjelovao i kao zapovjednik policijske postrojbe u Oluji.
- Kaže se u kršćanskom nauku 'oprostite i vama će biti oprošteno'. Mi moramo živjeti i ja im opraštam ali moramo živjeti sukladno tome što su oni napravili i tako se odnositi i dalje u budućnosti – kaže Antun, a na pitanje koliko je bitno obilježavati ovakve obljetnice odgovara:
- Jako važno i radi naše djece, radi svih, da i oni nose sa sobom tu uspomenu i to domoljublje. Treba buditi u njima domoljublje jer mi ne znamo sutra što se može dogoditi. Nadamo se da neće, da je ovo sve pod kontrolom međunarodne zajednice i nas samih, Hrvatske vojske i policijskih snaga.
Tog prvog listopada zatekao se u Cavtatu pa je žurio kući obitelji prisjeća se otac petorice sinova.
- Sipale su granate sa svih strana. Dolazim u Mline, pogođeni automobili uokolo, mislim 'bit ću i ja pogođen'. Po gasu pa što bude! Došao sam kući. Nema metra gdje ne udara granata. Uzmi djecu i skloni se do navečer dok nisam opet sjeo u auto i vratio se na svoje zapovjedno mjesto u Cavtat.
Naprijed ga je nosilo domoljublje, ljubav prema Domovini, spas za svoju obitelj, za život svih ljudi.
- Mi stanovnici, narod, mi smo Domovina. Zato trebamo njegovati to naše blago.
Postoje momenti kada niste zadovoljni, njorgate. Pa cijeli narod njorga da su niske plaće, standard nizak... Ali ne treba ići vani tražit' kruh. Ovo je Amerika, ovo je Švicarska, treba raditi. Ja kao umirovljenik radim, moram, ali to je putokaz mojoj djeci i unucima da treba raditi , a ne sjedati na kauču gledati TV serije, igrati igre. Od toga nema ništa. Rad je taj koji potiče Hrvatsku naprijed – zaključuje dubrovački branitelj Antun Anđelić.