StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

VIDI ME, NA VRHU SAM! Ne vjerujte internetu, uspon na Sniježnicu nije mačji kašalj

Piše Mark Thomas
17. studenog 2020. - 12:26
Mark Thomas - Englez u DubrovnikuŽeljko Tutnjević
Koja je razlika između planine i brda? Službeno, planina je uzvisina viša od 600 m. Ali, ja imam svoje tumačenje. Planina je svaka uzvisina viša od 10 skala, barem bi to moje noge rekle. Kad upitate planinare zašto se penju na planine, najčešći odgovor je “zato što su tamo.” Ja bi rekao da iz istog razloga ne planinarim.

Zato što su tamo, od prirode dane, strme. Mislim, da se razumijemo, kad bih pronašao planinu koja nije strma, prvi bi se popeo na nju. O najvisočijoj točki u našoj županiji znam nekoliko stvari, a) visoka je 1234 metra (lako za zapamtiti), b) u vrijeme Republike iz njenih su pećina vadili i donosili led u Grad kako bi plemići hladili svoj gin i tonik i c) ponekad je prekrivena snijegom. Ta posljednja činjenica otkriva nam i o kojoj se planini radi – Sniježnici.

E, da, da, još nešto, d) moja noga tamo nikad nije kročila. I ta se činjenica promijenila prošlu nedjelju. Neću vam lagat, bio sam malo nepovjerljiv prije samog izleta. Informacije s interneta govorile su da uspon “nije zahtjevan” i čak da je “lak”. Ali kad bismo vjerovali svemu što piše na internetu onda bismo vjerovali i da je Trump pobijedio na predsjedničkim izborima, ili da je pokraden na njima.
 

Vjerujem samo nogama


Prvih 600 metara uspona bilo je lako. Razlog je to što su me dovezli autom do Kune Konavoske ili kako bi planinari rekli do “baznog logora”. Dvoje prijatelja, moja žena i dva kučka započeli su penjanje, puni energije i predanosti. Ja sam nakon 200 metara počeo osjećati da mi gore noge, a zapravo smo bili toliko blizu polazišnoj točki da sam još mogao pročitati registraciju na autu. Ovo će biti izazov, a kad kažem izazov, pritom mislim na krvavo teški rad.

Zapravo, već sam jednom planinario. Ali, taj put zahvaljujući prirodi koja je očito bila na mojoj strani, oblaci i kiša zaustavili su uspon na pola puta. Iako sam se noć prije izleta pomolio i čak otplesao indijanski “kišni ples”, ujutro je nebo bilo plavo, a sunce grijalo kao usred kolovoza. Škripa šodera pod mojim cipelama bila je muzika koja me pratila narednih nekoliko sati. “Koliko još?” bilo je pitanje koje sam nebrojeno puta postavio supruzi (naime, ona ni ne zna koliko se već puta popela na Sniježnicu). I vazda isti odgovor “evo, sad će, iza kantuna.”

Stisnuo sam zube, a početna bol u nogama nekako je ušla u ritam. Riječ “lagan” za ovaj uspon svakako ne bi bio moj prvi izbor, međutim, pogled koji se pružao ispred mene odvraćao je pažnju od svih nedaća. “Ako želite vidjeti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik,” napisao je jednom George Bernard Shaw.

Ali, napisao je i to da je Bosna i Hercegovina ”more planina.” I nije pogriješio! S jedne strane pogled je pucao na Konavosko polje, Zračnu luku i u daljini Elafitske otoke, dok je s druge strane pogled sezao na beskrajne nizove planinskih lanaca Bosne i Hercegovine, na “more planina.”

Vrlo brzo postalo je jasno da nismo jedini koji su se uputili na avanturu u Konavle. Očekivao sam upola manje ljudi. Krivo! Bilo je više ljudi nego na Stradunu.

Gužva na vrhu

“Trebali bi otvorit kafić ovdje gore,” zafrkavao sam se sa ženom. U cijeloj ovoj ozbiljnoj situaciji, zaokupljeni virusom, pozitivna je stvar bilo vidjeti toliko puno ljudi koji su se došetali na vrh Sniježnice kako bi vrijeme proveli na freškom zraku. Kad kažem šetnja, pritom ne mislim na šetnju od kafića do kafića po Uvali Lapad. Obitelji, djeca, psi, prijatelji i stranci, barem je 100 ljudi bilo na samom vrhu (ah, taj vrh, kako dobro zvuči).

Moja želja da oponašam Sir Edmunda Hillaryja nakon što se prvi put popeo na Mount Everest vrlo brzo je nestala. Bio je ovo najveći skup ljudi koji sam vidio od početka pandemije. Mislim da je jedini veći bio onaj na nedavnom vjenčanju u Župi. A distanca nije predstavljala nikakav problem, s obzirom da smo od ostatka ljudi bili udaljeni na visini od 1234 metra. Popeti se do vrha stvarno je odličan osjećaj.

Osjećaj je to koji se odražavao na licima svih prisutnih izletnika. “Ne savladavamo mi planinu, savladavamo sami sebe,” rekao je jednom Sir Edmund. A sad mi dodaj Andol!
loading...

Izdvojeno

25. studeni 2020 14:28