StoryEditor
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU |

MUKE NA SATU JOGE Zadrži pozu, udahni, ne popuštaj...

Piše Mark Thomas
30. listopada 2020. - 09:22
 Mark Thomas - Englez u DubrovnikuŽeljko Tutnjević
Kad bih imao listu stvari koje nikad ne bih želio uraditi, negdje na vrhu - između tetovaže srca na gu**** i dvotjednog godišnjeg odmora u Černobilu - sigurno bi bilo upravo ono sam isprobao prošli tjedan, sat joge! Istezanje tijela u poze koje inače možemo vidjeti u cirkusu, dok u isto vrijeme mrmljamo sebi u bradu, nije baš nešto što bi me privuklo.

Duboko sam uvjeren da joga ima dobrih strana, da poboljšava psihičko i fizičko zdravlje, međutim, jednostavno me ne privlači. Netko voli plavuše, netko brinete; Englezi bi rekli: svak ima nešto svoje. Kako bilo, ma je u mene žena postala ovisnica o jogi, pa tako svako malo ide na satove negdje u susjedstvo.

Stvarno ne znam što mi je bilo, ali sam joj jedan dan rekao “Zašto ti se ne bih i ja pridružio na satu?” Njen zbunjeni pogled “sudario se” s vlastitom šokiranošću što sam uopće postavio tako glupo pitanje. I tako sam se ja nekoliko dana kasnije našao na prostirki za jogu i pritom izgledao kao truplo iz scene ubojstva u seriji CSI. O jogi znam jednako kao Trump o virusima – dakle, ništa! Ako izuzmemo par fotografija s joga položajima i nekoliko informacija iz druge ruke, zaista nisam znao što mogu očekivati.

Pretpostavljao sam da ću se okretati i rastezati te pritom mrmljati Namaste, i da je zapravo to to! “Pokušaj ne ispustiti vjetar,” bio je savjet moje sestre kojeg mi je dala prije odlaska na prvi sat. I time mi nabila kompleks da ću “dušiti” kao parni vlak nakon indijskog currija. “Opustimo se uz lagano disanje, udahnite kroz nos, izdahnite kroz usta,” rekla je naša joga instruktorica. Ok, to nije teško, mislim, pa svi znamo disati, jel da?

Jedan od razloga zašto sam došao na jogu bio je moj posao. Današnja djeca imaju deformirana leđa od dugotrajnog sjedenja i gledanja u zaslone kompjutora, što će pretpostavljam, rezultirati time da će buduće generacije nalikovati na Quasimoda, grbavca iz crkve Notre Dame.

Ali, nisi samo mladi oni koji se “grbave” pred kompjutorom, i sam provodim većinu dana ispred blještećeg monitora. Možda me joga može izliječiti? “A sad pomaknite lijevu nogu da bude poravnana s desnim ramenom i ponovo udahnite,” rekla je trenerica, dodajući “samo opušteno.” Kad bi ja u ovom položaju (četveronoške) mogao pomaknuti lijevu nogu na traženo mjesto, vjerojatno bih već bio u cirkusu. Našao sam se u pozi u kojoj je izgledalo da ću roditi dvojke.

A jedino o čemu sam mislio bilo je “nemoj pustiti vjetar”. Moja žena mi se nasmiješila preko ramena dok sam ja grozničavo pokušavao držati tijelo pod kontrolom. Zapravo je cijelo moje tijelo “vrištalo” – “desetljećima se nisi pomaknuo i sad tu poziraš poput raka”.

Vrlo je jasno da je jedna od ključnih stvari kod joge upravo disanje. To je nešto što svi normalno radimo, ali disanje u jogi nekako je neprirodno, barem meni. I onda smo krenuli malo pustolovnije. Noga amo, ruka tamo, i cijelo vrijeme stiskaj gu**** od straha da ne “okinem”. “Ova se poza zove pozdrav suncu,” rekla je naša instruktorica, dok smo mi izvijali leđa u oblik banane. Osim disanja u kojem imam pedesetogodišnje iskustvo, opuštanje i čišćenje misli, također je vrlo važan dio joge. A u tome leži moj problem. “Zadržite pozu i otpustite misli,” rekla je naša strpljiva učiteljica.

Dok je moja žena očigledno otpustila sve misli iz glave, moje su misli ludovale. Kao što vazda luduju. Ja imam dva stanja, uključen i isključen. Isključen sam kad spavam. I tako umjesto da očistim glavu od misli, gledajući u plafon razmišljao sam: “krasno su napravljeni kantuni”, pa onda “zašto nisu odvod od klime proveli direktno kroz zid nego su ostavili cijev vanka” i na kraju “baš me zanima ima li za uzet’ u pekari onog kruha Francuza što me jako gusta.” Isključujem se samo kad spavam. A ovdje samo razmišljam o tome kako ne “pustiti goluba.”

Moja zadnja misao na ovom svijetu vjerojatno će biti “ajme, jesam li ugasio svjetlo u zahodu!” I, nemojte me krivo shvatiti, ovdje je problem učenik, a ne učitelj. Naša učiteljica, zapravo instruktorica bila je smirena, pažljiva i strpljiva. A njen učenik bio je dekoncentriran. Zapravo, to je i pisalo u zadnjoj obavijesti u mojoj školskoj knjižici: “Mark Thomas je vrlo dobar učenik, ali nekoncentriran i previše vremena provodi u brbljanju s školskim kolegom.” Pametan čovjek jednom je rekao: “Joga nije samo ponavljanje poza – više je istraživanje i otkrivanje unutarnje energije života.” Imam osjećaj da je moja energija na nekim drugim mjestima.
loading...

Izdvojeno

26. studeni 2020 23:02