StoryEditorOCM
KulturaHOTEL DUBROVNIK PALACE

STANKO KRNJIĆ PREDSTAVIO PETU ZBIRKU PJESAMA "Sto i jedna mala pjesma" - sjajna utvrda u kojoj ljubav nalazi svoje zaštićeno mjesto

Piše PSD.
7. svibnja 2019. - 23:14

Stomatolog po odabiru i 'pjesnik po sudbini', Stanko Krnjić, predstavio je u hotelu Dubrovnik Palace svoju novu, ujedno i petu zbirku pjesama ”Sto i jedna mala pjesma”. Kroz promociju je kao moderator vodila i par pjesama pročitala Nila Miličić Vukosavić, a glazbeno je večer uveličao Vedran Mezei.



Predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosna Ivan Sivrić kazao je na početku kako je ovo predstavljanje Krnjićeve knjige ujedno predstavljanje i samog Društva kao sunakladnika. Inače, drugi sunakladnik knjige je Matica hrvatska – ogranak Podstrana. Sivrić je naglasio kako pjesnik nije iznevjerio svoje pjesničko poslanje, a od ”popuštanja” su ga spriječili ocjenjivači tako je prvi čovjek DHK Herceg-Bosna zaključio kako nije bila greška biti sunakladnik ove knjige. Naveo je kako se svaka pjesma sastoji od pet redova, zajedno čine prsten, ogrlicu, a ”znak su Krnjićeve vjeridbe s poezijom”. Dodao je kako autoru već sada stižu raznorazna priznanja koja dokazuju da je tiskanje ove knjige bila ispravna odluka. Poručio je kako je zbirka ”lijepa i iznimno dobra knjiga”.



Recenzent knjige Antun Lučić rekao je kako pjesme jesu male te je povukao paralelu s bosanskohercegovačkim piscem Nikolom Šopom za kojeg se kaže da je "mali i veliki pjesnik", a u tom je kontekstu Lučić spomenuo i hrvatsku pjesnikinju Vesnu Parun. Za Lučića ”minornost” ne znači oprečnost, nego je Krnjićeve pjesme opisao kao ”petoboj”.



Drugi recenzent knjige, akademik Luko Paljetak kazao je kako mu je ”drago što je mogao biti iznutra i izvana ove knjige”.

- Vrlo je važno biti ponekad i van i unutra istovremeno – kao Bog, ali mi koji prosuđujemo nemamo tu poziciju i ne želimo je imati. Ovaj oblik poezije ima oblik prstena, ali glazbeno govoreći to je oblik jednog lijepog rondoa gdje se početna tema ponovno vrati u završnom stihu, ali samo naizgled. To nikada nije isto. Grci su rekli da se ista noga dvaput ne može staviti u istu vodu. Dakle, dvaput ponovljeni stih u pjesmi koji je neka vrsta protočnosti vode svaki put znači nešto drugo. Kad budete čitali ovu knjigu, molim vas da se zamislite – da li i zašto je posljednji stih koji je jednak prvom uvijek drukčiji po značenju – ili dovršava pjesmu ili je na neki način opovrgava na stvaralački način da bi otvorio prostor za sljedeću pjesmu - kao što onaj jedan u stotki otvara prostor za neku vrstu nastavka. Zbirka ”Sto i jedna mala pjesma” zapravo je lanac, mahom ljubavnih pjesama. Budući da ljubav, kako o tome svjedoči Jacques Prévert ne podnosi lance, primjerenije je takav niz nazvati kolajnom kako bi to i kako je to učinio Tin Ujević obraćajući se svojoj ljubljenoj ženi s vjerom da će ta kolajna dobiti pravu cijenu. Nećemo Stanka ovdje provocirati i pitati o čiji se vrat on zajedno s ovom kolajnom misli objesiti u najboljem smislu – i ostati živ naravno, šaljivo se zapitao akademik te nastavio:



- Sve Krnjićeve pjesme u ovom lancu, kolajni pisane su u prezentu. Zaljubljeni svoju ljubav, čak i onda kada je već prošla, uvijek doživljava kao prezent u kojemu se zadržava svaki u njemu značajni trenutak te veze. (…) Ova zbirka jest svojevrsni ljubavni kanconijer. Ljubav je često gluma i naših sjena u koje je ta ljubav udahnula život da te sjene odigraju za nas predstavu, glumom otvore oči, pokažu nam kakvi smo. Možda su sjene stvarna bića, a mi smo samo varka?! Ove sjene nas vode u Platonovu špilju, konkretnije, naša su tijela kutije čudne, skrivaju svašta, baš kao i ove pjesme koje su svojevrsne kutije stihova u koje treba sakriti ljubljenu, sačuvati je od ljubavi i od sebe jer lirski subjekt ove zbirke kompleksan je subjekt. Nije on samo zubar! (smijeh) Nije ljubav jedina tema Stanka Krnjića u ovoj knjizi, govori on o zemlji, o Bogu jer oni su također ljubav. Bog je ljubav ili ljubav je Bog. To nije ista izreka, možemo potrošiti čitav simpozij na ovu premetaljku, ali nećemo to večeras raditi. Ova Krnjićeva knjiga potaknula je ljubav udružena s umijećem zaustavljanja riječi. Poezija je zapravo zaustavljanje riječi. Neprestano govorimo riječi, riječi, riječi - kao u onoj pjesmi ”Parole, Parole...” Ali, mnogi od nas ne znamo zaustaviti riječi, zaustavi ih vrijeme, ali poezija na pravi način zaustavlja riječi, prisiljava ih da u tom trenutku znače baš to ili da baš ne znače to što bi htjele značiti, nego da znače ono što će značiti svakome u onom trenutku kada uspije prodrijeti u to zašto su se one zaustavile.



- Stanko Krnjić to umije i to umijeće je svladao vrlo brzo. Tako pred sobom imamo knjigu zrelu za višekratno čitanje, knjigu onog nekog drugog koji govori i o nama koji smo, dakako, uvijek prvi. Premda, sve je podvala u ovom svijetu. Možda smo i mi jedno drugom to, možda je i ova knjiga podvala, ali umjetnik je uvijek 'pod-dva', on želi podvaliti nešto, prikazati nešto onakvim kakvo nije. Nama se uvijek čini da sve jest, a zapravo nije. Mi upravo to što nije želimo prikazati kao ono što jest, zato nastaje umjetnost – i jesmo i nismo. U svakom slučaju, ova knjiga je sjajna utvrda u kojoj i naša ljubav nalazi svoje zaštićeno mjesto, čvrsto baš kao i zemlja iz koje jesmo. Ljubav, pak kao i pjesme ove knjige, rekli smo da je svojevrsni krug, kraj jedne ljubavi uvijek je početak druge, a ona često bijeg od prve. Pobjeći ćemo jednom od nas samih jer nismo zadovoljni sobom, otići ćemo nekom tko nam se više sviđa. Krnjić je svjestan kružnosti svake potrage u kojoj, kad dođemo do kraja, na početke hrlimo, a onda opet trčimo kraj da vidimo. I igru tu stalno kao strojevi ponavljamo, u trkama ljudskim, sebe izgubimo. Kad dođemo do kraja, na početke hrlimo. Nije slučajno ova pjesma stavljena na kraj knjige kao 101. pjesma jer 101 je broj koji za zaokružene cjeline otvara beskrajan prostor novih hrljenja, novih grljenja. Ona nas također vraća na početak ove zbirke – pjesmi usredotočenoj na samo jedan jedini dan, onaj kada je ljubljenu netko poljubio i tako bacio kamenčić nemira i kristalizacije u čašu života, zaključio je Paljetak pročitavši i sam nekoliko Krnjićevih pjesama.



Autor je na kraju zahvalio svima koji su ga došli podržati i koji su sudjelovali u predstavljanju. Nije krio sreću što publika prati i cijeni njegov pjesnički rad, rad jedinog hrvatskog stomatologa koji je član Društva hrvatskih književnika! bLu

17. travanj 2024 23:47