StoryEditor
KulturaPJESNIK IZ ORDINACIJE

STANKO KRNJIĆ Dok čekate da vam izvadim ili popravim zub, čitajte moje pjesme!

Piše Bruno Lucić/Slobodna Dalmacija
20. studenog 2019. - 17:29

Nema čovjeka koji iz onog ili ovog razloga nije zapamtio animirani ili igrani film „101 Dalmatinac“. Stanko Krnjić će pak, za života, posebno zapamtiti knjigu „Sto i jedna mala pjesma“. Riječ je o zbirci pjesama koja je ovom 'stomatologu po struci i pjesniku po sudbini' donijela Nagradu „Dragutin Tadijanović“ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

- Pamtim dobro da sam pacijentu dao anesteziju, čekao sam da počne djelovati, stajao sam, nisam imao što raditi pa sam pogledao primljene mailove i ugledao jedan od HAZU-a. Otvorio sam ga i vidio da sam dobio Nagradu „Dragutin Tadijanović“. Ostao sam bez teksta. Baš ništa nisam rekao! Pacijent, kojem sam inače popravljao zub, apsolutno ništa nije mogao primijetiti na meni, ostao sam miran. Inače, kakav sam temperamentan, od mene bi se sigurno očekivalo da skačem do plafona ili da 'hodam na rukama' od sreće! Samo sam pomislio u sebi: „Bože, hvala ti na daru pjesništva, priznaje Krnjić.



Preduga pauza

Zbirka „Sto i jedna mala pjesma“ nastala je u razdoblju od jedne godine, skoro svaka pjesma označena je nadnevkom nastanka, uglavnom su kronološke poredane, a naglašava pjesnik kako zbirka predstavlja sasvim novi vid njegovog pjesničkog izražavanja. Godine 2001. objavio je prvi zbirku pod nazivom „Korijeni“.

- Pisanje je krenulo puno, puno ranije. Ta moja prva knjiga je ustvari kronološki najveća knjiga zato što su u njoj pjesme nastale u razdoblju od deset godina, možda čak i više. Bio sam potpuno nov u tom 'miljeu', nisam znao kako funkcioniraju pravila niti sam imao poznanstva, pa sam knjigu objavio u vlastitoj nakladi. Knjiga je izašla, bila je promocija, sve je bilo lijepo da bi se dogodilo da sam relativno brzo napisao drugu knjigu. No, pauza između objave prve i objave druge knjige je punih 11 godina. Jednostavno nisam bio u tom 'filmu', imao sam puno drugih obveza: ordinacija, posao, negdje sam to totalno stavio sa strane, priča Krnjić te nastavlja:

- A onda, jedan dan, dobro se sjećam kad i gdje je to bilo, sretnem Borisa Njavra na Stradunu. Pitao me pišem li što, a ja sam odgovorio da ne pišem. Zamolio me je da ipak pošaljem par pjesama jer dolazi novi broj revije za književnost i publicistiku „Literat“. Imao sam doma napisanih pjesama, pa sam mu ih poslao nekoliko, on se oduševio, da bi uz njegovu pomoć 2012. izašla moja druga knjiga „Zrak poprskan narančom“. To je bilo već u izdanju Društva dubrovačkih pisaca čiji sam član postao u međuvremenu. Nakon toga je krenulo intenzivnije pisanje, govori Krnjić.

Nakon 'zraka poprskanog narančom', 2016. uslijedila je zbirka „Kroničar svega“,(Druga nagrada fra Martin Nedić) potom „Mrvice za Lazara“ 2017. te 2019. posljednja zbirka – „Sto i jedna mala pjesma“. Krnjić je rođen 5. travnja, napunio je ove godine peto desetljeće života, svaka pjesma u posljednjoj, petoj zbirci ima pet stihova pa je recenzent knjige, Antun Lučić, rekao kako se radi o „petoboju“. Je li tolika povezanost s brojem pet slučajnost ili?

- Kad sam pripremio posljednju zbirku, u jednom užem krugu razgovarali smo o broju 101, riječ je o 'magičnoj' brojci jer se na jednu zaokruženu cjelinu nadovezuje novi početak, neki 'kalem', 'pupoljak'. Nisam razmišljao o numerologiji, nisam u tom 'filmu' i može svatko tumačiti na svoj način.

Pisanje proces koji traži svoje vrijeme.



- Poezija nije vremenski zahtjevna forma, poezija je stvar trenutka, ona se dogodi ili ne dogodi, to je onaj 'Božji prst', inspiracija i često puta mi se 'dogodi' cijela pjesma. Međutim, u velikom broju slučajeva dogodi se onaj prvi stih, akademik Luko Paljetak je jednom rekao da je taj prvi stih 'Božji dar'. Pisati poeziju ne oduzima puno vremena, ali na svemu ostalom oko nje treba puno raditi. Pisanje proze vremenski je zahtjevnije. Proza, ako se počne pisati i ako se to 'zakotrlja' onda zaista nastane tekst, a poezija ako ne dođe, onda nema ni pjesme! Proza je kao nešto što trebaš sam otvoriti pa će se ono tebi još više otvoriti, a poezija ne, poezija ako se sama ne otvori, tu nema razgovora! Pišem u svakom trenutku, najmanje pišem na poslu, na poslu praktički ne pišem jer sam tad u 'filmu' stomatologije i ne volim izlaziti iz toga dok sam u ordinaciji. Što god da radim u životu: sjedim, čitam, vozim, kuham – 'dogodi' mi se poezija, a u ordinaciji ne. Poezija je stvar trenutka, treba ga zapisati, napominje sugovornik.

Bez ikakve dorade

Kako je rođen u Stocu, a ima kuću u okolici Čapljine, često putuje prema susjedstvu, a i na tom putu ne prati samo prometne, već i znakove inspiracije.

- Dogodilo mi se da sam putovao iz Dubrovnika prema Hercegovini, stao sam na parkingu desno i zapisao pjesmu. Došla je ideja i htio sam je zapisati jer da nisam, bilo bi gotovo! Nakon par mjeseci putovao sam iz Hercegovine u Dubrovnik i na istom mjestu na parkingu s druge strane zapisao sam drugu pjesmu! Slučajnost… Uglavnom, zapišem pjesmu u mobitel i to kasnije polako razradim, 'ušminkam', dotjeram, korigiram, prepričava Krnjić.

Kao stomatolog brusi zube, a koliko 'brusi' stihove?

- Pjesme u prvim dvjema knjigama nisam dorađivao, kakve su bile, takve su i objavljene! Smatrao sam da je to tako iskonsko – kako ti je došlo, tako neka bude. Međutim, kasnije sam vidio da ipak neke stvari treba doraditi jer kad, primjerice, svoju pjesmu pročitam nakon šest mjeseci, vidim kako bih je malo drugačije napisao. Ali, u principu 90 posto stvari ostane isto, vrlo malo se promijeni, možda bude stih viška ili se jedan doda. Posložim pjesme i dorađujem ih, radi se uglavnom o interpunkciji, manje se radi na izbacivanju odnosno ubacivanju nekih novih stihova ili se radi o izmjenama nekih riječi, kazuje pjesnik.

Podijeljen je Krnjić tako na dvije uloge – na ulogu pjesnika i na ulogu stomatologa.



- Duboko vjerujem u to da u svakom od nas obitavaju bar dvije ili tri osobe. U ponoć možemo biti jedna, ujutro u šest druga, a u podne već treća osoba. Nije nužno da se te osobe sukobljavaju, nije ni nužno da se stopostotno 'slažu', to su jednostavno drugačiji pogledi na život. Znam da je 'Stanko pjesnik' različit od 'Stanka zubara', tu nema razgovora, ali dobra je stvar što je uvijek manje-više samo jedan aktivan. Jedan spava, jedan radi, pa je to onda smjenski rad. (smijeh)

Kako je sam jednom izjavio, živi od stomatologije, živi s pjesništvom, ali ne bježi ni od puno većih pitanja.

- Onog momenta kad čovjek prestane preispitivati samoga sebe, svijet oko sebe, interakciju između te dvije strane, po meni, on prestaje živjeti. Svakom čovjeku, bio on pjesnik ili ne, Bog je dao razum, inteligenciju, dušu, dao mu je sve te darove i bilo bi sakato očekivati od njega da to ne koristi. Svaki odrastao čovjek, pa i dijete u svojim mogućnostima, preispituje i treba preispitivati samoga sebe. Naravno, nije nužno prenijeti to na papir. Preispitivanje sebe je nešto unutarnje, a posljedica tog preispitivanja je pisanje. Normalno je da nismo svi u istim životnim fazama raspoloženi propitivati određene stvari. U principu, ljudi kad su sretni, manje se propitkuju jer im je dobro. No, čovjeka patnja, tegoba, tuga i sve te 'negativne' emocije, prisile na promišljanje, mišljenja je Krnjić.



Dodaje kako čovjek najviše razmišlja kad je u nevolji, a najmanje kad je sretan pa se stoga postavlja pitanje treba li pjesnik biti nesretan da bi pisao?

- Nije nužno da je čovjek, pjesnik nesretan. To su klišeji. Svi smo mi sretni ili nesretni na svoj način. Imate dan kad ste sretni zbog šest stvari, a imate jednu koja vas žulja non-stop. Uvijek ima nešto što te malčice žulja, to nije idealno, ali je možda čak i dobro kako se ne bi potpuno opustio i prepustio. Razmišljati o tom 'kamenčiću u cipeli' ne znači nužno biti nesretan zbog njega, on malo žulja, ali ja još uvijek mogu napraviti neku simbiozu s njim, mogu ga trpjeti određeno vrijeme, razmišljam kako je došao? Otkud je došao? Zašto je došao? Čemu služi? Možda taj kamen potiče razvitak mene samoga i tjera me na razmišljanje, slikovit je Krnjić.

Neraskidivi spoj

Na promocijama su njegovo pjesništvo znali usporediti sa stvaralaštvom pjesnikinje Vesne Parun ili pjesnikom Nikolom Šopom. Krnjić otkriva kako nema uzore u tom smislu, ali se može prepoznati u djelima pojedinih pjesnika i pjesnikinja.

- Puno mojih pjesama ima biblijske motive, puno ih smatram duhovnim iako na prvu možda tako ne izgledaju. Šop je pisao je dosta po motivu Isusa i kršćanstva i u tom kontekstu mogu reći da možda baštinim nešto njegovo. Dapače, velika je stvar kad netko kaže da nešto baštiniš ili da podsjećaš na jednog Šopa. Dragutin Tadijanović često govori o svojim oranicama, o žitu, o zemlji kao takvoj, zemlji kao logosu i zemlji kao živom biću, nečemu što je 'uraslo' u nama. I Tadijanović i Antun Branko Šimić pišu o svojoj zemlji, oni su involvirani u tu zemlju, postoji neraskidivi spoj. Ali, primarno najviše volim ljudsku nutrinu kao glavni motiv. Iako mene fizički privlači biti na livadi s cvijećem i pčelama, ne pišem o tome. Mene 'kopka' ono što se događa u svima nama i pokušavam taj unutarnji svijet 'izbaciti' na papir, ali ga 'izbacujem' preko drugih 'objekata'. To može biti žena, Bog ili zemlja, ali svugdje se ocrtava naša psiha, naš duh, naša nutrina kao živo biće. Jer, našu nutrinu držim nečim živim pa čak i odvojenim od nas samih, komentira Krnjić te odgovara na pitanje koliko je njegova pjesnička nutrina sazrela od prve pa do posljednje zbirke:

- Sazrela je puno zahvaljujući čitanju i radu, poeziji, ali i zahvaljujući drugim književnicima uz koje imam čast rasti, koji mi svojim savjetima daju neke smjernice. Možda za deset godina, kad me budete pitali koliko sam sazreo između 5. i 12. knjige, onda ćemo možda ovo staviti kao nešto što je u 'sredini' jer čovjek zrije cijeli život. I kad netko ima 90 godina s 92 često puta za sebe kaže: „Sazreo sam zadnje dvije godine!“ Zrenje je nešto svojstveno životu, dok ima života, ima i zrenja, uvjeren je 'pjesnik iz ordinacije'.

Otkrio je Krnjić koji su današnji izazovi kod objavljivanja.

- S financijske perspektive, mislim da je većini književnika jako teško objaviti knjigu. Izuzetci su jako afirmirani književnici koji se mogu osloniti na svoj status i dati rukopis izdavaču koji će to platiti. Međutim, 90 ili 95 posto književnika u Hrvatskoj, ako nemaju vlastita sredstva ili ako ne nađu neke sponzore, teško da mogu objaviti knjigu. U principu nije teško pronaći izdavača, ali izdavač se oslanja na to da će autor snositi troškove objavljivanja. Sve dosadašnje knjige sam sâm financirao. Bilo je tu sponzora ali većinu ipak sam platim. Troškovi za objaviti knjigu ne mogu se mjeriti ni potrošenim vremenom, ni iskustvom koje dolazi sa svim tim niti s organizacijom – počevši od grafike, tiskare, pregovaranja…, nabraja sugovornik.



Odgovara i na pitanje koliko su vremena naklonjena pjesništvu?

- Onaj tko hoće tražiti, uvijek nađe razlog zašto pisati. Mogu vremena biti najljepša ili najtužnija, može biti vrijeme mira ili rata, ali onaj tko hoće tražiti, naći će razlog da nešto zapiše. To jednostavno jest ili nije u čovjeku. Ne trebamo to gledati 'eksterno', nego interno, ono što je u nama to nas tjera na pisanje, ne ono što je oko nas. Ono oko nas djeluje tako da to filtriramo na sebi poseban način. Važno je imati u sebi to 'nešto', naći će se razlog za pisanje. Kad se čovjek više propituje, više je u potrazi za nečim, onda bolje piše i ima više poticaja za pisanje. Cesarić je jednom rekao da su 'radosti male svijeće' – kad je radost, nema tu puno propitkivanja, tko će pisati?! Ide se slaviti! No, kad je čovjek u fazi propitivanja, onda više i piše, obrazložio Krnjić.

Sigurno da ga ljudi različito percipiraju, neki kao 'čovjeka od pera', a neki kao 'čovjeka od stomatologije'.

- Sigurno me više gledaju kao stomatologa jer sam poznatiji po tome, bar u lokalnim okvirima, a i više od 20 godina radim u svojoj ordinaciji. Puno ljudi koji su me poznavali isključivo kao stomatologa iznenadili su se kad su čuli da pišem. Vremenom su se navikli na obje moje uloge, ističe.

Poezija s ratišta

Predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović kazao mu je kako je jedini stomatolog član tog Društva. Postoje članovi koji su liječnici, ali iz drugih oblasti. Govori Krnjić kako, koliko zna, ni u Hrvatskom društvu pisaca nema nijednog stomatologa pa je, čini se, jedini stomatolog u Hrvatskoj koji ima status književnika. U čekaonici ordinacije pacijenti mogu prelistati njegove zbirke, ali:

- Ne želim još više ljude 'utući u pojam' kad dođu kod mene, pa im ne govorim svoju poeziju. (smijeh). Zbirke koje su u čekaonici pacijenti mogu sami čitati, ali da im ja čitam, to ne dolazi u obzir! Knjige sam stavio u čekaonicu da ih vide i sami se posluže, priča Krnjić.

Priznaje da mu za roman treba malo više vremena kojeg nema te da zavidi književnicima koji su 'samo' književnici i koji 'samo' pišu. Nekad bi to i sam sebi želio, ali to nikako nije razlog da obustavi stvaranje.

- Sad pišem puno drugih stvari, ali trenutno je u pripremi za tisak šesta knjiga, zove se „Ratište riječi“. Riječ je o ratnoj poeziji, poeziji s ratišta. Za rukopis zbirke već sam dobio II. nagradu Pasionske baštine proljetos u Zagrebu. Zbirka uskoro ide u tisak, a do svetog Vlaha bih je trebao držati u rukama, najavljuje.

Pjesma "Mi" objavljena u novom, desetom broju "Literata"
Mi

U doba plodova
mi smo skupljali korijenje
za preživljavanje, ne znamo
je li crnilo ispod noktiju
bilo od zemlje,
ili nas samih,
kopajući
pogleda
uprta
u zemlju
iskrivila nam se kralježnica,
postali smo sakati i to se
širilo iz kostiju u
oči,iz očiju u
uši,
cijelu glavu obuzimalo je
pomalo.
Sve manje smo vidjeli:
najbolje od nas
u svjetove smo slali neprijatelja da pronađu,
najbolji se nisu vraćali,
sami su nam neprijatelji postali.
U najboljim danima
kupovali smo sukno za crninu,
tako smo sami obojili svoje sutra,
prekosutra nije imalo boje
jer tako daleko nismo
dokučivali ni jednim osjetilom.
Sakatili smo riječi dobivne na rođenju
jer tako drugi ne govore,
predanja koja smo baštinili prvim plačem
redovito smo zakopavali
na mjesta koja su prazna ostala
u zemlji
gdje je bilo korijenje,
kidali smo prste
da šake prilagodimo
tuđim
rukujući se
imali smo prste viška ili su oni imali prst manje;
prestali smo se i
smijati,
vjerovati…
Aovi, što
legoše
odavno u zemlju,
zažališe zbog sjemena što ga za nas
prosuše.
Mi, danas,
u zemlji kamena i križeva
tuđe čavle stavljamo
na njihove ljesove,
na nas same ovakve,
jer ne drukčije ne znamo,
jer bolje ne znamo.

02.03.2018.

 

#STANKO KRNJIĆ
loading...

Izdvojeno

22. svibanj 2020 14:32