StoryEditorOCM
KulturaO TEMPORA, O MORES

Predstavljanjem knjige Tomislava Kuljiša započela 22. Festa Dubrovnik: ‘Bio je divan i simpatičan čovjek, rođeni gospar, veliki pisac, ‘šetajuća enciklopedija‘, volio je pomagati mladima i družiti se s ljudima‘

Piše Bruno Lucić
23. siječnja 2023. - 23:38

Predstavljanjem knjige "O tempora, o mores" dugogodišnjeg profesora Hrvatskoga jezika i književnosti, te filmske umjetnosti u dubrovačkoj Gimnaziji, Tomislava Kuljiša, koji je preminuo 10. prosinca 2021. u 92. godini života, započelo je 22. izdanje manifestacije Festa Dubrovnik. Knjiga je svojevrsni hommage Kuljišu koji je bio član dubrovačkog ogranka Matice hrvatske, jezikoslovac, povjesničar umjetnosti i vrstan poznavatelj povijesti Grada, ali i jedan od osnivača Društva dubrovačkih pisaca koje je i nakladnik knjige.

image

Darija Mikulandra Žanetić

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

U predstavljanju u Saloči od zrcala sudjelovali su predsjednik Društva Boris Njavro, predsjednica Matice hrvatske – ogranak Dubrovnik Slavica Stojan i odgajatelj u Muškom učeničkom domu Dubrovnik te voditelj i utemeljitelj Ljetne škole filma Šipan Miro Bronzić. U ime Feste Dubrovnik okupljene je pozdravila Darija Mikulandra Žanetić koja je podsjetila na dugu povijest Feste, te izrazila zadovoljstvo što Festa surađuje s Društvom dubrovačkih pisaca. Knjižničarka Marjana Leventić također je pozdravila publiku i sudionike predstavljanja u ime Dubrovačkih knjižnica.

- Želja nam je održati vječno sjećanje na velikog gospara kojeg smo zvali ‘profesor‘. Sve je počelo prije godinu dana kad je Tomislav Kuljiš preminuo, zadnje dvije tri godine pred samu koronu bio je u Mandaljeni, a njegova dva nećaka, sinovi njegove sestre, odveli su ga u najgorim danima korone u dom za starije osobe u Veliku Goricu. Sahranjen je na Visu. Kontaktirao me njegov nećak Tomislav Kušec, nalazili smo neke Kuljiševe objavljene tekstove u Literatu, našli smo jedan predivni tekst u časopisu Dubrovnik iz 1990. te dva teksta koja nikad nisu objavljena. Od šest, sedam novela nastao je roman, a njegov nećak financijski je pogurao tiskanje ove knjige. Predstavljanje se trebalo održati u prosincu prošle godine, ali ovo vrijeme ususret Festi sv. Vlaha još je bolje. Tomislav Kuljiš rođen je u Žudioskoj ulici 6. prosinca 1930., diplomirao je južnoslavenske jezike i književnost te povijest umjetnosti, objavio je nekoliko djela... U Muškom učeničkom domu bio je kao doma, zaista je pisao lektire učenicima, diktirao im Krležu i Gundulića, kod nas je prao robu, posuđivao sol i šećer, bio je pravo obilježje Doma, đački dom mu je bio obitelj. Kad bi te nazvao, prvo bi rekao ‘legendo‘, sve što biste ga pitali znao je odgovoriti odmah, ono što nije znao, potražio bi i javio bi se za 10 minuta s pravom informacijom. Zanimljivo je da do 1990. ništa nije objavio, osim u ponekom časopisu, akademik Luko Paljetak koji je napisao pogovor znao je za Kuljiša reći da je lijen. Upravo akademik Paljetak odabrao je naslov za ovu knjigu. Bio je fenomenalan, ali nije volio toliko pisati, osim tu i tamo po časopisima. Ogromna je njegova arhiva knjiga koja obuhvaća 4 odnosno 4,5 tisuće knjiga. Najveći uzor bio mu je Slobodan Novak, smatrao ga je najvećim hrvatskim piscem. Treba još naglasiti kako je Društvo dubrovačkih pisaca osobno Tomislav Kuljiš: on nas je okupljao, on je imao ideju, on je Društvu dao ime, a važno je naglasiti kako je jako volio svoju sestru i svoju majku, kazao je Njavro inače ravnatelj Muškog učeničkog doma Dubrovnik.

image

Boris Njavro

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Stojan je ustvrdila kako je Kuljiš bio dubrovački pisac, likovni i kulturni povjesničar te ustrajni, vrijedni i revni član Matice hrvatske još u vremenima kad biti članom Matice nije bilo posve bezopasno.

- Ostao je cijeli život vjeran Matici i nakon što joj je bio zabranjen rad 70-ih godina prošlog stoljeća. Kad je Matica obnovila svoju ulogu u hrvatskom narodu odmah se odazvao i postao još više djelatan i koristan član Matice – ogranka u Dubrovniku. Diplomirao je u Zagrebu 1956., magistrirao 1970-ih, a u zrelim godinama, 1983. otišao je studirati u Zadar, diplomirao je povijest umjetnosti na zadarskom Sveučilištu. Imao je široke interese za hrvatsku kulturu, predavao je u školi u Cavtatu, ali po raznim školama u Dubrovniku. Najveći trag ostavio je u dubrovačkoj Gimnaziji, jedan je od najzanimljivijih intelektualnih likova kulturne povijesti ovoga grada odnosno moderne dubrovačke povijesti. Bio je gotovo nezamjetljiv, dostojanstveno je prolazio ulicama Grada, imao je puno poštovanje i naklonost svojih učenika, svojih sugrađana i to zahvaljujući tim osobitim habitusom rođenog gospara, ‘kavalijera‘. Imao je tu mirnoću, pristojnost, dobrotu, a plijenio je i duhovitim i visprenim sudjelovanjima u diskusijama, pogotovo kad je bilo riječ o nacionalnim pitanjima. Bio je svima drag i simpatičan, a otišao je u mirovinu 1996. Tijekom cijelog života znanje i znanost bili su mi na prvom mjestu, kod njega se time nije moglo trgovati. Ta bliskost s učenicima, s ljudima učinila je da je bio spreman pomoći u svakom trenutku, bilo kome i bilo gdje. Nastavio se družiti s mladima u đačkom domu u Gružu, pomagao je mladima da nešto nauče, da lakše obave svoje zadaće, mislim da mu je to produljilo život, a doživio je dugi vijek. Bez obzira što je bio sam i nije imao obitelji, njemu su obitelj bili oni koji su bili s njim, uvijek je bio nasmiješen i dobre volje, njegov život prošao je u zadovoljstvu i prenosio ga je na druge ljude. Zvali su ga ‘šetajuća enciklopedija‘, uvijek je imao spreman odgovor ili ako nešto ne bi znao, potrudio bi se pronaći određeni podatak. Uvijek je imao spremnu informaciju za svakoga, bio je dobar čovjek, divan kolega. Danas je rijetko naći čovjeka koji se više raduje tuđoj knjizi nego svojoj, on je bio toliko sretan kad bi drugi nešto objavili, kao malo dijete veselio se svakoj novoj knjizi Matice, radovao se kao dijete svim profesionalnim uspjesima drugih ljudi, naglasila je Stojan.

image

Slavica Stojan

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Osvrnula se predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske na Kuljiševo stvaralaštvo.

- Bio je dobar pisac, služio se nadahnutim, kultiviranim izrazom, vrlo sočnim jezikom, ta narativnost kod njega tako logično teče poput izdašnog izvora. To je naracija velikog pisca premda je za života objavio samo četiri knjige, ova peta knjiga objavljena je zahvaljujući akademiku Luku Paljetku, inače je ne bi bilo. Kad vidimo što je napisao, to možda kvantitativno nije značajan opus, ali kvalitetom i sadržajem to je vrlo znakovit opus jer govori o svestranim autorovim interesima. Krasila ga je izuzetna briga za hrvatski jezik, povremeno je u Dubrovačkom vjesniku objavljivao novinske članke vezane uz hrvatski jezik. Godine 1994. objavio je knjigu "Jezik naš hrvatski ovdje i sada" o hrvatsko-srpskim prijeporima, lošim primjerima hrvatskog jezika... Bio je duboko svjestan temelja standardizacije današnjeg hrvatskog jezika koji su bili učvršćeni već krajem 19. stoljeća. U 20. stoljeću bila su snažna nastojanja unifikacije hrvatskog i srpskog jezika, a i danas se javljaju ‘čudni glasovi‘... Kuljiš je imao hrabrosti pisati o tome, bio na tragu Deklaracije o hrvatskom jeziku koju je 1967. potpisalo nekoliko institucija, među njima i Matica hrvatska. Kuljiš upravo o tome govori... Bio je izvrstan profesor, napisao je monografiju kao povjesničar umjetnosti, monografija ga otkriva kao zauzetog povjesničara umjetnosti za dubrovačke teme, bavio se temom ljetnikovaca. Tada je pisao o ljetnikovcu odnosno o današnjem dijelu Hotela Lapad u Lapadu, a to je zapravo Sorkočevićev ljetnikovac. Prionuo je u Arhiv na moćna istraživanja, prevrnuo je sve moguće u Arhivu ne bi li našao detalje, našao je graditelje, kipare, zidare... Međutim, projektanta nije mogao naći, ali zato je ostavio jako puno dobrih podataka kako je nastala ta prekrasna građevina u Lapadu. U svim njegovim knjigama osjeća se radost pisanja i veliko zadovoljstvo. Njemu je pisanje u slobodno vrijeme uz sve te susrete s ljudima, posebno mladima, bilo dodatno bogatstvo i velika radost. Kao kroatist je dobro poznavao hrvatsku književnost, kako suvremenu tako i stariju. Gundulić ga je oduševljavao, a na njemu je i magistrirao.

image
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- U Domovinskom ratu cijelo je vrijeme bio u Gradu, dijelio je tešku sudbinu Grada i svojih sugrađana, pisao je svoje dojmove, dnevnike, slušao je što se događa, imao je kontakte s braniteljima i tako je nastao roman "Vila klicati neće", postmodernistički napisani roman. Njegova knjiga novela "Vjetar ide za suncem" prošarana je pismima i dijelovima poznatih pjesama, skicama iz života, s putovanja, skicama o uspostavljanju odnosa, što mu je bilo strašno važno. Kuljiš je u pet minuta s nekim mogao postati prijatelj, ‘srce je nosio pred očima‘ kako bi rekao Držić, bilo je lako sprijateljiti se s njim... Naslovi poglavlja u toj knjizi nose podnaslove po vjetrovima, što dodatno snažno obilježava primorski ambijent Dubrovnika i ljudi u njemu, svaka novela ima nešto što simbolizira likove novele... Autor opisuje vrstu vjetra, pronalazi sličnosti između naravi vjetra i karaktera... U tim novelama pokazao je veliko poznavanje ljudskih karaktera i raznih vrsta zanimanja, bio je čovjek od velikog interesa, a produbio je svoja znanja o raznim zanimanjima. Ova knjiga je pak nedovršeni roman, uočio je to akademik Paljetak, trebalo je te papire posložiti, a Kuljišu je najvažnija bila radnja, privlačilo ga je vrijeme neposrednog poraća nakon Drugog svjetskog rata... Uvijek se vraćao na te teme, ovo je počeo pisati u dosta zrelom razdoblju, koncem 1980-ih godina bavio se time ne sluteći što će se događati u ranim 1990-im godinama. Priču je ispričao preko nekoliko likova, naracija je izrazito dojmljiva, a roman je mogao imati drugačiji naslov, ali nije Kuljiš mogao pobjeći od samog sebe – odabrana je povijesna rečenica koju je Ciceron izgovorio, a ona svjedoči o snažnom utjecaju tih vremena o kojima Kuljiš piše na one koji su ih proživjeli, prokomentirala je Stojan te pročitala ulomak iz knjige.

image
Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Bronzić je kazao kako njegovo prijateljstvo s Kuljišem počinje u srednjoškolskim danima. S jedne strane imao je kontakt s profesorom tijekom nastave u dubrovačkoj Gimnaziji, a s druge strane tijekom boravka u đačkom domu u Gružu.

- Profesor Kuljiš mi nije predavao Hrvatski jezik i književnost nego izborni predmet Povijest filmske umjetnosti, to me je usmjerilo pa se i danas bavim filmom. Svakom učeniku pristupao je izrazito prijateljski, s poštovanjem, autoritet je gradio znanjem, svaki njegov sat jedva se čekao, bio je reformist prije kurikularne reforme, svaka njegova teorija, svaka teza bila je podastrta s ‘milijun‘ primjera, primjere koje je pokazivao bili su fascinantni... Imao je toliko VHS kazeta, fascinirao me svojim tehničkim znanjem, a bio je izuzetno pripremljen za svaki sat, vladalo je veliko iščekivanje za njegov sat. U Muškom učeničkom domu smo u sklopu slobodnih aktivnost imali radionicu filmske umjetnosti, profesor Kuljiš je proširio, nismo proučavali samo teoriju i povijest, nego smo se upustili u snimanje filmova i prvog mog filma, dokumentarca "Jedan dan u domu". Tu me je profesor Kuljiš definitivno zainteresirao za film. U domu je bio dio svih nas, ‘šetajuća enciklopedija‘, veliku količinu informacija ‘vadio‘ je iz malog prsta, imao je širok dijapazon opće kulture, posebno iz umjetnosti, jezika, kiparstva, slikarstva... Osim što je bio lingvist, bio je jako dobar slikar, a mi koji smo posjetili njegovu kuću u Župu vidjeli smo kako je cijelu taracu ukrasio kipovima koje je izradio svojim rukama.

image

Miro Bronzić

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Osim filmskog dijela priče, tu je nešto što spaja sva tri učenička doma i jedan širi društveni život – Kviz učeničkih domova. Profesor Kuljiš pokrenuo je Kviz učeničkih domova u suradnji s Borisom Njavrom. Danas su jako popularni pub kvizovi, kvizovi znanja, a da je nekoj televizijskoj kući ponudio svoj koncept, vjerujem da bi profesor Kuljiš zaradio velike novce jer je radio kviz od nekoliko potkategorija... Bio je to edukativan i zabavan kviz, puno toga ste mogli naučiti, ispočetka se održavao u Lazaretima, a potom, izgradnjom doma, na Ilijinoj glavici. Uz kviz biste uru i pol proveli lijepo i zabavno. Tu me fascinirala njegova tehnička pripremljenost, bilo je 80, 90 slajdova za kviz, svaku fotografiju bi on pronašao u Arhivu ili gdje već, skenirao je, pripremio i posložio dijapozitive. Po nekoliko puta bi ih prekontrolirao, ništa nije prepuštao slučaju, bio je vrlo sistematičan, kazao je Bronzić koji je pokazao i insert iz filma "Juha" koji je nastao s učenicima đačkog doma, a u kojemu je sudjelovao i sam Kuljiš.

23. siječanj 2023 23:40